Jeste li primjetili damo-nedamo, bi-nebi konstrukciju hrvatskog Ustava? Jako, jako puno članaka je oblika “… jamči se to i to … osim ako vlast odluči drukčije.” Formulacija je obično u obliku dodatka “…u skladu sa zakonom” na kraju svakog “opasnijeg” članka. Država si je ostavila mogućnost da se naknadno kroz zakone predomisli oko gotovo svega! Ne samo to, nego je u promjenama Ustava (do sad ih je bilo nekoliko) čak dodavano “u skladu sa zakonom” tamo gdje je to inicijalno zaboravljeno.
Ne znam tko može biti zadovoljan takvim bućkurišem. Ja nisam. Citati iz Ustava govore sami za sebe (iz članaka koji imaju više stavaka uzeo sam one koji su za ovu analizu zanimljivi. Boldanje moje).
Ovo su dva članka koja opisuju granice prava i sloboda:
Članak 16.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Članak 17.
U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti.
Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.
Ti su članci uglavnom razumni. Naravno da postoje granice. Moje pravo da mašem mačem ne uključuje pravo da ozlijedim nekoga drugoga. No čak ni ovi opisi ograničenja nisu potpuno zadovoljavajući. Moram ići riječ po riječ. Nekome se može činiti kao cjepidlačenje, ali nije, u zakonima je svaka riječ bitna, pa i svaki zarez. U programiranju je slično, zapravo još rigoroznije, pa sam navikao 😉
Članak 16 nabraja razloge zašto se prava mogu ograničiti. To nabrajanje nije bezveze, svaka stavka ima težinu. Boldana stavka je problematična:
– sloboda i prava drugih ljudi
– pravni poredak
– javni moral
– zdravlje
Slobode i prava drugih ljudi su prirodno i zdravorazumsko ograničenje prava pojedinca. Ne znam je li to bila namjera zakonodavca, ali “zdravlje” je dobro navesti zbog negativnih eksternalija, odnosno, kršenja prava drugih na načine koji nisu odmah vidljivi i jasni, na primjer, zagađivanjem zraka. Zaštita od eksternalija zapravo spada pod zaštitu “prava drugih”, naime, svaki čovjek ima pravo vlasništva nad vlastitim tijelom, s obzirom da zagađenje zraka oštećuje tijelo, rigorozna zaštita čovjekovih vlasničkih prava je dovoljna da zaštiti njegovo zdravlje. Ali eksplicitno navođenje možda nije loše.
“Javni moral” je problematičan zato jer predstavlja zapravo vrata kroz koja se može arbitrarno (nije naime nigdje definiran) ograničavati i kršiti prava ako vlasti to zatreba. Svojevremeno je Feral Tribune proganjan zbog pornografije (objavio je neke fotomontaže golih političara), detalja se ne sjećam, ali Ustav ostavlja mogućnost da se takve stvari rade.
Članak 17 daje državi pravo da u slučaju velike pogibelji krši sva prava osim eksplicitno nabrojanih. Na primjer, smije oteti imovinu, ali ne i ubiti čovjeka. Ovaj članak i nije toliko bitan s obzirom da ne očekujemo rat, pa se tu neću zadržavati osim da primjetim da je glupo da država jamči “slobodu misli”. Država ne može nikome zabraniti da misli, pa je to bezveze navoditi. To je kao da država jamči da nam nebo neće pasti na glavu.
Dva spomenuta članka su na početku Ustava, u zajedničkim odredbama, što znači da se odnose na sve što slijedi i trebali bi biti dovoljni. Međutim, oni su tek početak “lupanja po prstima”…
Članak 18.
Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.
Drugim riječima, imate se pravo žaliti osim ako u neki zakon zapišemo da se nemate pravo žaliti. Pored ovako čvrste Ustavne garancije čovjek se ne može osjećati zaštićen od samovolje državnog aparata, naprotiv, ovaj članak crno na bijelo kaže da je ta samovolja u redu ako država obavi neke formalnosti (objavi svoju volju u narodnim novinama).
Pitam se je li ovaj članak opravdanje i za konstrukciju “žalba ne odgađa izvršenje” koja je prilično česta u raznim kaznama.
Članak 22.
Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.
Članci 16 i 17 su već pokrili iznimke. Ovaj članak ništa ne jamči, samo po drugi put ističe da se zakonom čovjeku sloboda može oduzeti. Da nebi netko zaboravio.
Članak 31.
Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.Samo se zakonom, u skladu s Ustavom i međunarodnim ugovorom, mogu propisati slučajevi i razlozi za obnovu postupka iz stavka 2. ovoga članka.
Evo ga opet. Dam-nedam. Garantiram, ali zapravo, ipak, osim ako…
Članak 32.
Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.
Ovdje je zanimljiva i redundancija sa člankom 16. Pritom se ponavljaju tri od četiri stavke, fali “javni moral”.
Članak 36.
Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva.
Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.
Kao i obično, država navodno jamči i ujedno si ostavlja mogućnost se predomisli.
Članak 38.
Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.
Ovo znači sljedeće: Ustav jamči pravo na pristup informacijama, ali ako vlast donese, na primjer, zakon o tajnosti dokumenata, onda ništa od pristupa informacijama. Ovo je još jedan od članaka koji opisuje nešto ali ne jamči ništa.
Članak 42.
Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.
Ovo je čisti klasik. Ovdje je “u skladu sa zakonom” dodano u jednoj od izmjena Ustava. Naime, narod si je svoje pravo tumačio malo preslobodno pa je prosvjedovao na Markovom Trgu, što je vladajućima stvaralo neugodnosti. Zato je u Ustav dodano “u skladu sa zakonom” a u zakonu napisano da ne smije biti prosvjeda preblizu glavešina na vlasti. Ovo je odlična demonstracija o čemu ovdje govorim.
Članak 43.
Svakom se jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati u skladu sa zakonom.
Tako ako zakon zabrani udruge određenog tipa, sve je u redu, i dalje možete osnivati udruge… osim tih nekih. Jamči se pravo na udruživanje, osim ako se ne jamči. Isto tako možete slobodno istupati iz udruga, osim što ne možete istupiti iz Hrvatske gospodarske komore i sličnih, jer u zakonu piše da ne možete.
Članak 48.
Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.
Što ako u zakonu piše da strana osoba ne može stjecati pravo vlasništva? Ili ako piše da može pod uvjetom da je Hrvat i katolik? Ovdje je moj prigovor čisto formalni, želim reći da je jamstvo neiskreno, kao i druga jamstva. Ne mislim da stranci trebaju imati poseban tretman u Ustavu.
Članak 49.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Opa! Što je sad ovo? Na prvi pogled ovo je nekakva opaka iznimka. Sva se prava mogu umanjiti, osim kapitalistu? Hrvatska je država u kojoj se vlasništvo poštuje iznad svega? Naravno da ne. Već sljedeći članak je oblika “Ha, jesmo vas!” i govori o tome kako je ovaj članak, zapravo, šala:
Članak 50.
Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.
Članak 50 je nedvosmislena negacija članka 49. Pogledajmo odvojeno stavke. Prvi stavak ustanovljuje kriterij za oduzimanje vlasništva: “interes republike Hrvatske” i Sabor kao arbitra tog interesa. To znači da vam je moguće oduzeti vlasništvo ako tako odluči obična većina, na primjer, za “Zakon o golfu” koji je proglasio terene za golf interesom republike Hrvatske i time ozakonio kršenja tuđih vlasničkih prava ukoliko to bude potrebno investitorima, glasovalo je 72 od 153 zastupnika.
Drugi stavak ponavlja dijelom isto što i prvi (oduzimanje vlasništva iz prvog stavka je samo ekstremni slučaj kršenja vlasničkih prava), dodaje uz “interes” i “sigurnost” (čemu? zar sigurnost RH nije u interesu RH?), a dijelom se posebno koncentrira na eksternalije (valjda? U čemu je razlika između “prirode” i “ljudskog okoliša”? Postoji li neprirodni ljudski okoliš? Ako se misli na zgrade i slično, zar nisu one u nečijem vlasništvu i njihova zaštita zajamčena zaštitom vlasništva?). Drugi stavak bi ispunjavao istu svrhu da piše samo “radi zaštite interesa RH”. Nema sumnje da bi zakoni bili jasniji da ih pišu programeri 😉
Članak 59.
Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.
Što ako u zakonu piše da se to pravo ne jamči svakome, recimo, ne jamči se onome tko nije uplaćivao u zdravstveni fond? Što ima smisla, ali što onda znači ovo ustavno jamstvo? Kad se sve dodatno uređuje zakonima (ili još gore, pravilnicima, ali to je druga tema) ustavna jamstva ne znače ama baš ništa.
Članak 67.
Uz uvjete propisane zakonom mogu se osnivati privatne škole i učilišta.
Drugim riječima, ne možete protestirati ako vam vlast sabotira privatno učilište. Ne možete se pozvati na članak 67, jer u njemu lijepo piše da imate pravo osnivati učilišta u skladu sa zakonom, a u zakonu piše da nemate pravo (odnosno da vam država mora izdati tko zna kakve dozvole, što se svodi na isto). Ovaj članak treba izbrisati jer je besmislen: em ništa ne jamči, em bi kršenje prava na osnivanje privatnih škola predstavljalo kršenje drugih, osnovnijih prava, koja su već opisana u desetak drugih članaka Ustava. Pravo na privatno vlasništvo, pravo na poduzetništvo i pravo na slobodu govora su dovoljni da netko osnuje privatnu školu.
Članak 90.
Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.
Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.
Ovo je stvarno konstrukcija kakvu ne bi napisao osnovnoškolac. Recimo da želite napisati zakon s povratnim djelovanjem. To ne može, ali ako dodate u njega par odredbi koje nemaju povratno djelovanje i time ga učinite zakonom u kojem neke odredbe imaju povratno djelovanje, onda je zakon odjednom OK?
Jebiga, odlučite se, ili može imati povratno djelovanje ili ne može. Ili smo dogovorili neka prava i slobode i jamčimo ih, ili se nismo dogovorili i ne jamčimo. Ne može se biti napola trudan.
Zbog ovih (i drugih) problema Ustav treba ukinuti i ponovo donijeti bez ovih smiješnih konstrukcija. Treba ga podijeliti na dva dokumenta: jedan o ustroju vlasti, Ustav, i drugi o pravima pojedinaca, Bill of Rights (zašto tražiti prijevod tog termina… engleski je jezik slobodnih ljudi. Neka se zove Bill of Rights).
P.S. Danas je zadnji četvrtak u mjesecu. Kao i svaki takav, sastat ćemo se u Zagrebu između 19-21 sat da prokomentiramo gospodarsku i političku situaciju iz perspektive slobode. Svi zainteresirani su dobrodošli.
Usporedbe 
Redovito pratim Vaš blog, i s razlogom je uvršten u moj news feed – jako mi se sviđa. No, količina – pa neka mi bude i zamjereno – gluposti u ovom postu, provocira me na odgovor. Od našeg ustava ima boljih i lošijih. No, u definciji onih bitnih stvari koje definiraju temeljna ljudska prava i slobode, a posebice odnos građanina i države kroz načelo ustavnosti i zakonitosti – svi ustavi su tu negdje. U pogledu definiranja temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, svaki ustav, pa i naš, služi tome da kodificira ono što nam je kao ljudima prirođeno – da budemo slobodni, da imamo pravo na udruživanje, ugovaranje, slobodu misli i vjeroispovijesti, da je naš dom i sloboda nepovrediva… Ipak, ni naše slobode i prava, a isto tako niti ustav, nisu apsoluti. Postoje brojne situacije kada javne vlasti imaju pravo narušiti i našu osobnu slobodu, dom, imovinu, slobodu kretanja.
Sve te situacije nije moguće predvidjeti ustavom. Život je nekada presložen za pravo. Zato je zadaća zakonodavca da zakonima predvidi jasne situacije kada su te situacije moguće i dopuštene. Zakonima mu nije dopušteni izlaziti van okvira koje mu je sam ustavotvorac zadao. To zoveno načelom ustavnosti. Izraženo je u čl. 5. “U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.” Dalje, u čl. 19. propisano je “Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.
Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.” Dakle, država ne može donosti propise baš kako hoće, već je ograničena sadržajem ustava, a postoje i određna formalna ograničenja kod donošenja određenih zakona (u pogledu saborske većine kojom se moraju donijeti).
Ono u čemu je naš ustav loš, ali toga se ovdje nezasluženo niste dotakli, je čitav niz deklaracija kojima u ustavu nije mjesto – i koje nitko ne može jamčiti, ni sabor, ni država, ni pojedinici, nitko.
Na žalost, ovaj post je toliko ispod opće razine bloga, da ne znam što je razlog tome, ali sam morao reagirati. Ono što ustavu stavljate na teret – ne stoji. Ono što mu se može staviti na dušu, ne spominjete. Ne zamjerite na tonu, ali ovo mi je struka. A dovoljno je devalvirana na mnogim stranama da to jednostavno ovdje nisam očekivao.
Pozdrav,
k
Moram samo kratko prokomentirati tvoj navod o “načelu ustavnosti” te tvoje isticanje logičnosti unutar konteksta istog. Dakle, zakoni se usklađuju s Ustavom, a Ustav sam po sebi ostavlja zakonima da reguliraju širinu garancija koje se u njemu jamče. Kako Ustav ne garantira na čisto mnogo toga (zapravo ništa) ostaje na zakonima da to odrade. Svi koji se donesu su formalno-pravno u skladu s Ustavom koji dozvoljava svako ograničenje. Znamo tko donosi zakone i na koji način, znamo kakvi su sve zakoni doneseni do danas, znamo gdje smo i kako nam je – u pravilu nam je loše i zbog toga svi krivimo vlast, što i jest uzrok našeg lošeg stanja.
Nije pravedno s tvoje strane okarakterizirati ovaj post kao neki s neočekivanom količinom izrečenih “gluposti” (s obzirom na prethodne), a s druge strane isticati kako si baš ti kompetentan komentirati to jer – ti je to struka. Ne idu takvi komentari pretjerano na čast “te” struke.
Šimunov post je sarkastičan ali i prilično točan. Dalo bi se još članaka Ustava na isti način secirati i pronaći stvarnih primjera kako država ide direktno na štetu čovjeka zbog vlastitog interesa. Što je zapravo interes države? Zar on ne bi trebao biti istovjetan interesu čovjeka?
Slažem se sa člankom. Ova primjedba: “svi ustavi su tu negdje” ukazuje na SISTEMATSKI problem, a ne na to da je zato ustav dobar.
Najbolji primjer je prvi amandman na USA ustav. “Država NEĆE DONOSITI ZAKONE…” u svezi reguliranja sloboda izražavanja. E TO ZNAČI BITI JASAN.
To što netko u STARTU ne želi biti jasan, nego zauzima REZERVNU poziciju nije opravdanje…… zato jer to rade SVI OSTALI.
Hvala na komentaru. Nadam se da nisam ostavio dojam da o svemu znam sve 🙂
U stvarima o kojima pišem ja sam amater. Jedina stvar u kojoj sam profesionalac je programiranje, a o tome ne pišem. Dakle sasvim je moguće da ja pogriješim, pa čak i da pišem gluposti. Ipak, mislim da mi moj odmak i od ekonomije i od prava daje dobru perspektivu i da mogu ponuditi svjež komentar u oba područja (a i u nekim drugim kojih se još nisam dotakao, čekajte da vidite što imam reći o urbanizmu). Mislim da radim korisnu stvar čak i ako nije po pravilima struke, a za ispravke činjeničnih grešaka tu su komentari.
Poanta ovog mog članka je isticanje uzorka koji sam primjetio, a to je da mnoge ustavne garancije imaju “stražnja vrata”, klauzulu o tome da ih zakoni mogu moderirati. Znam da postoje formalna ograničenja protiv zloupotreba, ali što ćemo s praksom? Možete li osporiti da je u članku 42 klauzula o sukladnosti sa zakonom umetnuta naknadno (nije je bilo u prvom Ustavu), da je umetnuta baš zato da bi se zloupotrijebila, te da je zatim zloupotrebljena? Pri tome su se barijere pokazale neučinkovite, mislim da je Ustavni sud zabranu okupljanja na Markovom Trgu ukinuo tek nedavno, nakon 4-5 godina što je bila na snazi.
Jednostavno, klauzule koje su prisutne u ustavnim garancijama imaju efekt da slabe te garancije. Ustav je teško mijenjati, treba dvotrećinska većina, što je velika barijera jer je pri prikupljanju takve većine zadnjeg prikupljenog zastupnika teže dobiti nego pri manjim većinama. Čim dopustite da se zakonom moderira ustavna garancija, slabite ju, jer je zakone moguće donijeti sa običnom većinom pri kvorumu, što znači u minimalnom slučaju sa 25%+1 glas svih zastupnika. Formalna barijera o tome da su neki zakoni organski zakoni, a da je takve potrebno donijeti sa jačom većinom, u praksi ne znači ništa, što možete vidjeti na primjeru zakona o golfu koji zadire u vlasnička prava. Teoretski, redefiniranje temeljnih prava može samo kroz organski zakon, ali s obzirom da ovo nije redefiniranje nego samo kršenje, valjda ne treba?
Primjetite i da ja nisam protiv svakog ograničavanja prava. Uz određene ograde podržavam članak 16 i članak 17.
Još jednu stvar bih Vas zamolio, nemojte mi se ubuduće obraćati sa Vi. Neću ni ja Vama. To je loš običaj koji nije prisutan nigdje na internetu osim na blogu Nenada Bakića. Inače sjajan blog, bez daljnjega, ali po tome specifičan i neka tako i ostane 🙂
Prvo, još jednom, ovaj blog pratim s razlogom i volio bih da objavljuješ češće, pa i o pravnim temama.
Konkretno, čl. 42. Točno je da vlast kroz odredbu Zakona o javnom okupljanju zabranila okupljanje na Markovom trgu. To bi bila “stražnja vrata” koja sužavaju ili onemogućavaju ustavne slobode prava i građana. Bilo je takvih primjera još. I točno je da je Ustavnom sudu trebalo vremena da ukine takvu neustavnost i natjera zakondavca da se uskladi sa ustavom. No, to je instituicionalizirani način kako se sam ustavni poredak štiti od takvih “stražnjih vrata”.
Ukazao sam na to da je čitavim nizom i ustavnih odredbi u formalnih postupaka u donošenju zakona zakonodavac onemogućen da donosi zakone paš po svom ćeifu. To on ne može. Odnosno, može, ali kao čisto ustavno nasilje.
Ustav i nije zamišljen kao dokument koji treba biti previše konkretan. Inače bi morao imati nekih 10.000 odredbi, sve ono što inače detaljno razrađuju propisi nižeg reda, zakoni, pravilnici i drugi propisi. Inače, kako bismo riješili situaciju u kojoj nema posebnog zakona (postoji npr. samo ustavna garancija nepovredivosti doma), – postoje indicije da sam počinio kazneno djelo, ali mi ne smiju pretražiti stan. Gdje to piše da smiju doći i pretražiti mi stan i kuću? U ustavu svakako ne piše. Kad bi pisalo u ustavu, pa samo taj dio ustava bi imao 100 članaka. A kad bismo mijenjali taj dio ustava (jer želimo poboljšati kazneni postupak), morali bismo ga mijenjati sa 2/3 većinom. To bi bilo jako jako teško, nepraktično.
Ili željeznica između dva grada treba prijeći preko mog zemljišta a ja neću prodati ni za koju cijenu, pa ni za tržnišnu?
Zakoni to trebaju regulirati, krećući se unutar gabarita ustava, a moguće situacije “stražnjih vrata” se mora rješavati instutucionalnim sredstvima, političkim pritiskom i borbom da takvih proboja dođe čim rjeđe i čim manje.
Pozdrav,
k
Ja sam laik što se tiče pravnih pitanja, ali … Ako u ustavu stoji članak koji referencira neki zakon, zašto je uopće taj članak u ustavu? Ako neki članak ne može stajati sam za sebe u ustavu bez referenciranja na zakone, zar ga ne bi trebalo izbaciti iz ustava i regulirati samo zakonom? Pa je onda kao zajamčeno to i to osim ako u tom i tom zakonu ne piše drugačije. Još i gore je kad taj zakon referencira neki drugi. 😀 Valjda je motivacija ta da pravnici imaju posla, a vlada da ima što veću moć nad građanima (umjesto da im služi).
Mislim da je očito da takav ustav inženjer nije konstruirao.
Lijep pozdrav.
Mislim da je članak dobar. I sam sam htio napisati jedan post na tu temu jer mislim da je naš Ustav katastrofalan, pa zahvaljujem autoru na uloženom trudu. I sam sam laik, no pročitao sam naš i druge ustave pa imam donekle informirano mišljenje.
I ne slažem se prigovorima k-a. Recimo ovo: “Gdje to piše da smiju doći i pretražiti mi stan i kuću? U ustavu svakako ne piše. Kad bi pisalo u ustavu, pa samo taj dio ustava bi imao 100 članaka.”
To nije točno. Jedna od temeljnih funkcija države (zaštita privatnog vlasništva) neizravno upućuje na to da bi organi države, u sklopu obavljanja te dužnosti, mogli svoj posao bolje obaviti kad bi im bilo dozvoljeno trenutno (i razumno) kršenje prava privatnog vlasništva. Naprimjer, ganjajući lopova kroz polja, policija ne pita vlasnike za pravo prijelaza i ukoliko se ne dogodi šteta, razumno je za očekivati da većina građana podržava to “pravo” prelaska koje si država prisvaja. Vjerujem da bi se većina građana složila da je to razumno, a isto tako bi se složili da je pretraživanje privatne imovine, kad se radi u *razumnim* granicama, u redu.
“The right of the people to be secure in their persons, houses, papers, and effects, against unreasonable searches and seizures, shall not be violated, and no Warrants shall issue, but upon probable cause, supported by Oath or affirmation, and particularly describing the place to be searched, and the persons or things to be seized.”
To je četvrti amandman američkog ustava koji ima tek 50-ak riječi, dakle nema govora o 100 članaka.
O još jednom komentaru k-a: “Ili željeznica između dva grada treba prijeći preko mog zemljišta a ja neću prodati ni za koju cijenu, pa ni za tržišnu?”
Tzv. eminent domain je češće zloupotrebljavan nego opravdano korišten (vidi nedavne primjere u SAD, a sigurno nije bolje u zemljama koje još manje poštivaju prava vlasništva), pa bih ja osobno uvijek prije podržao vlasnika zemljišta nego državu. Zakon bi trebao “naginjati” na stranu vlasnika, a ne na stranu države.
I još nešto. K kaže: “U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.”
U tom i jest problem (a taj problem je, čini mi se, identificirao i autor bloga). Ništa nije jasno definirano i apsolutno. Dakle zakoni mogu biti pisani kako je zakonodavce volja, i gotovo automatski su u skladu s Ustavom. Neotuđiva prava su neotuđiva osim uz uvjete uređene zakonom. Užas.
Dalje, k tvrdi: “A kad bismo mijenjali taj dio ustava (jer želimo poboljšati kazneni postupak), morali bismo ga mijenjati sa 2/3 većinom. To bi bilo jako jako teško, nepraktično.”
No Ustav sve to sređuje u stilu “osim uz uvjete uređene zakonom”, pa uopće ne treba mijenjati Ustav – sve se može srediti promjenom zakona bez da se diže velika buka. Vrlo “praktično”, nema što! Nije li to još gore i podmuklije? Od Ustava zahtijevam pravednost, a ne praktičnost.
Autor bloga spominje programiranje pa da se poslužim programerskim primjerom: ustav bi trebao služiti kao “bootstrap”, a ne u gotovo svakom članku upućivati na zakone koje bi trebao jasno ograničiti. Američki ustav lijepo kaže: The powers not delegated to the United States by the Constitution, nor prohibited by it to the States, are reserved to the States respectively, or to the people.”
Dakle prava države koja nisu eksplicitno spomenuta u ustavu, pripadaju saveznim državama i građanima.
Dvije stvari u Ustavu me posebno nerviraju. Prva je da se ljudima obećavaju lažna prava (npr. pravo na zdravstvenu zaštitu) koja se ne mogu ostvariti bez konstantnog nasilja nad privatnim vlasništvom, a drugi je da se ne poštuju osnovna prava (npr. pravo na privatno vlasništvo, jer se oporezivanjem imovine to pravo narušava – građanin bez prihoda koji se prehranjuje od onog što uzgaja na zemljištu zbog poreza na nekretnine ne može zadržati vlasništvo nad svojom kućom ili zemljom).
Povratni ping: Nametljivci i sila kao njihovo sredstvo za nametanje vrline i eliminiranje poroka | Nedjeljni Komentar
Povratni ping: Sindikat po mjeri liberala | Usporedbe
Povratni ping: “Nema više panike” je možda znak da počinje panika « Nedjeljni Komentar
Povratni ping: Uzurpiranje zakonodavne vlasti od strane izvršne | Usporedbe
Povratni ping: Reformom Ustava do rješenja problema « Kapitalac
Povratni ping: U ime besmisla | Nekompetentna reakcija
Povratni ping: Nametljivci i sila kao njihovo sredstvo za nametanje vrline i eliminiranje poroka | Intelektualac
Povratni ping: “Nema više panike” je možda znak da počinje panika | Intelektualac
Povratni ping: Rezultat propalih izbora za predsjednika Hrvatske - Intelektualac