Tragedija Eura

Dovršio sam čitanje kratke knjižice Philippa Bagusa pod naslovom “Tragedy of the Euro”. Knjigu je tiskao Misesov institut i kao i većina njihovih izdanja dostupna je besplatno.

Bagus je Nijemac, austrijski ekonomist, učenik Huerta de Sote. Prisustvovao sam predstavljanju njegove knjige i odlučio ju pročitati s obzirom na to da nas kroz koju godinu čeka uvođenje valute o kojoj je riječ.

Ime knjige nije referenca na trenutnu krizu Eura, nego na “tragediju zajedničkog” (tragedy of the commons, što bi se moglo prevesti i kao tragedija utrina ili tragedija gmajni). To je pojam koji opisuje što se događa resursima koji su zajednički, tj. ničji, na primjer zajedničkim pašnjacima na selu, zajedničkim ribolovnim područjima i slično. Privatni vlasnici uvijek pokušavaju čuvati vrijednost svog kapitala, tako vlasnik privatnog ribogojilišta neće u jednoj godini izloviti previše ribe nego će se brinuti da i iduće godine ima što loviti. S druge strane, ribar na moru (koje je zajedničko) ima poticaj da odmah izlovi što više, jer ako neće on, hoće netko drugi. To dovodi do neracionalne upotrebe i iscrpljivanja ili uništenja zajedničkog resursa.

Bagus pravi analogiju sa zajedničkom europskom valutom. Institucionalni okvir Eura omogućuje brojnim državama pristup istoj tiskari novca. Oni koji do novih količina dođu prvi profitiraju nauštrb onih koji ih dobiju zadnji. Način na koji stvar funkcionira je otprilike ovaj: država izda obveznice u Eurima, te obveznice kupe banke koje ih onda koriste kao kolateral za zajmove (repo ugovore) europske centralne banke. ECB preko repo ugovora ubacuje u sustav novi novac. Pritom prihvaća obveznice europskih država bez obzira na rejting, a i uvažava im veći dio vrijednosti nego kod drugih vrijednosnih papira, što banke motivira da ih kupuju. Tako iako ECB ne kupuje obveznice direktno (kao što radi FED), podržava zaduživanje indirektno. Država koja se zadužuje, npr. Grčka, profitira od toga što prva dobiva novu pošiljku novca i kupuje po starim cijenama, jednom kad se novac raširi po EU dolazi do rasta cijena. Tako je periferija kroz inflaciju zapravo oporezovala centar. Poticaj da se stalno bude na maksimalnom zaduženju, da se prvi dođe do novog novca, je očit.

Bagus se osvrće i na malo poznatu povijest Eura. Nakon drugog svjetskog rata njemačka marka je postala simbol stabilne, niskoinflatorne valute. To što je marka od 1949 do 1995 izgubila devet desetina vrijednosti puno govori o tome što su tek radili drugi. Stalni gubitak vrijednosti u odnosu na DEM je predstavljao neugodnost za elite europskih zemalja, prije svega Francuske, jer je narodu bio više nego očit dokaz da ga se pljačka inflacijom. Relativno konzervativna politika Bundesbanke je služila kao neželjena kočnica i korektiv. Njemačka gospodarska snaga, a koje je marka percipirana kao temelj (opisivana je kao “njemačka atomska bomba”), je prijetila da preraste u političku snagu.

Ujedinjenje s istočnom Njemačkom je poslužilo Francuzima da Nijemcima “zavrnu ruku”: uvjetovali su svoj pristanak na ujedinjenje njemačkim pristankom na zajedničku valutu. Ucjena nebi upalila da njemačke elite, koje imaju puno zajedničkog sa francuskim elitama, nisu bile prijemčive za tu ideju. Euro je bio po volji političarima ali i krupnoj industriji i bankarima. Protivnika je bilo, ali oni su umireni obećanjima da će uz Euro ići stroga ograničenja proračunskih deficita i dugova koja će disciplinirati zemlje članice. ECB će biti kopija Bundesbanke i sve će biti OK.

Vidimo danas čak i uz vrlo mali vremenski odmak da se stvari nisu odigrale baš po planu. Limiti na deficite su poštivani godinu-dvije, a negdje ni toliko, neke zemlje su jednostavno lagale u statistikama. Predlagane kazne za kršitelje su “zaboravljene”, posebno nakon što su u prekršaju završile i Njemačka i Francuska. Nakon izbijanja dužničke krize ECB je počela i direktno kupovati državne obveznice, što Bundesbanka nikad nije radila, čime je prokockala ugled koji je potonja uživala.

Reakcija euro-elita na probleme njihove valute je pozivanje na više centralne kontrole, automatske kazne, zajedničku fiskalnu politiku (!) i slično, ukratko, više moći i ovlaštenja za te elite, manje suvereniteta za nacionalne države.

Bagus je pesimističan što se tiče budućnosti Eura, misli da je velika vjerojatnost da će se unutar nekoliko godina raspasti. Doduše, ne nužno, trenutne probleme je moguće riješiti masivnim transferima bogatstva sa sjevera na jug. Zapravo, bogatstvo je već transferirano, treba progutati to da neće biti vraćeno. Moguće je da će političari uspjeti uvjeriti sjeverne (njemačke, francuske, nizozemske… ali i slovenske, slovačke) porezne obveznike da je ovo zadnji put, časna riječ, i da će novi mehanizmi i (ovaj put strogo) provođenje starih spriječiti da se kriza državnih dugova ponovi. U tom slučaju Euro će preživjeti.

Mislim da je taj drugi scenarij izgledan i da će Euro opstati, ali Bagusova demonstracija da se radi o nestabilnom sustavu koji potiče neodgovorno ponašanje i stvara konflikte je uvjerljiva. Kakve su implikacije za nas? Jedan primjer: njemački predstavnik u ECB je bio protiv toga da ta institucija direktno kupuje grčke obveznice pa je svejedno preglasan. Zamislite koji utjecaj će onda imati hrvatski predstavnik. Uvođenje Eura bi nas riješilo nekih problema, ali bi donijelo druge. Mislim da je bolje da ostanemo na Kuni. S HNB-om se još možemo boksat, ali sa ECB ne možemo ništa.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

5 odgovora na Tragedija Eura

  1. vedran napisao:

    ne bih se baš složio da zajedničko korištenje uvijek dovodi do lošeg. općenito “zajedničko” može imati i pozitivnih elemenata poput racionalizacije troškova i povećanja efikasnosti. npr. više poljoprivrednika koristi jedan traktor umjesto da svatko ima svoj,
    problem je kako se meni čini u shvačanju zajedničkog kao tuđeg umjesto kao svojeg. No generalno se slažem samo sam htio ukazati i na moguće pozitivne strane naravno ako su oni koji koriste zajedničko racionalni i mudri. Dovoljan je jedan kukolj da sve upropasti (ala Grčka, Irska i sl.)

    • Mladen Mažuran napisao:

      Ispada da ima više kukolja nego žita,da ne kažem da je sve upitno . Još uvijek ima manevarskog prostora pa se raznim pričama maskira širenje utjecaja ( a kao svima će biti bolje) što je vidljivo usporedbom stanja prije rata(drugog),interesi su tu, samo metode drugačije.Knjiga “Kolos” Niall Fergusona slikovito objašnjava SAD-ovu politiku imperijalizma kroz povijest pa tako imamo Palau koja je nakon 47 godina okupacije (1994)” dobrovoljno pridružena” SAD-u,Portoriko je “američko vanjsko područje”,Guam je “američki posjed”.Sve se svodi na retoriku i uvjeravanje,pa kad više ne ide nađe se nešto drugo ali interesi određenih grupacija su u sjeni i polako i postepeno se ostvaruju .To su teme o kojima se ne govori i naziva ih se zavjerama

  2. Kruno napisao:

    Zajedničko korištenje je neracinalno i u pravilu dovodi do lošeg stanja korisnika u određenom momentu. Pravilo potvrđuje taj “jedan kukolj” o kojem govoriš i to se dešava svakodnevno oko nas. O idealnim scenarijima zaista nema smisla diskutirati jer su previše apstraktni.

  3. Nedjeljni Komentar napisao:

    Hvala na summaryju jer sam knjigu skinio prije 2-3 tjedna i još nisam stigao početi čitati!

    Čini se da se dosta odluka donose u direktnim pregovorima između Francuske i Njemačke – osobno mislim da sam u prošlosti potcijenio taj odnos. Kad-ako Francuska izgubi AAA rejting, Njemačka će zauzeti vodeću ulogu. Nije ni čudo što se sve više govori o “četvrtom kraljevstvu” (osobno taj izraz mi se ne sviđa zbog aluzija na treće), ali kad se vidi kako zemlje polako postaju zombi-limuni za cijeđenje od strane euro bankara koje će trajati desetljećima, možda to i nije prealarmantno. Osobno mislim da bismo i mi mogli završiti kao Irska i Grčka. Bez Austrije, Italije i Njemačke nemamo nikakve šanse za opstanak, zato su nam šanse za bankrot (u situaciji gdje su banke kojima se novac duguje većinom iz tih zemalja) po receptu Islanda ravne nuli. Jednostavno moramo u EU kako bismo uspjeli nastaviti vraćati dugove…

  4. Posao na dlanu napisao:

    Svida mi se analogija oko zajednickog neracionalnog koristenja. Tesko je predvidjeti koji ce sve sokovi utjecati na stabilnost / odrzanje eura, ali sto se Hrvatske tice vrlo je bitno iz ove pozicije prihvatiti EUR zbog monetarnog soka koji se moze dogoditi zbog visoko euriziranog zaduzenja (a usput i fiksni tecaj nije odrziv model zbog neravnoteza bilance placanja – da pojasnim – tecaj bi trebao slabiti dok se bilanca placanja ne uravnotezi – to se kod nas ne dogada jer ga drzimo u uskom rasponu s EUR). To zna i Rohatinski i zato su svi toliko navalili na EU clansvo i s monetarnom unijom ce biti tako uvjeren sam.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s