Kako nastaje novac

Nedjeljni Komentar se osvrnuo na članak Kome treba pravi novac? Željka Ivankovića, glavnog urednika magazina Banka.

NK komentira elektronički novac bitcoin. Po mom mišljenju bitcoin nije novac jer ga neće prihvatiti nepismena baba iz Bangladeša i ne može ga se staviti u madrac. Novac mora biti opipljiv jer mora funkcionirati i kad nestane struje. Bitcoinu prognoziram ostanak u niši nekih malih plaćanja na internetu. Bilo kako bilo, meni je zanimljiviji ostatak Ivankovićevog članka. Kaže:

Je li riječ [bitcoin] o pravom novcu? Jest. Prema standardnoj znanstvenoj definiciji novac je sve što služi kao: 1. mjera vrijednosti u razmjeni, 2. sredstvo razmjene odnosno plaćanja ili 3. oblik štednje.

Unatoč tome što je definicija na prvi pogled prilično jednostavna, najveći umovi u povijesti čovječanstva, među njima i slavni ekonomisti, znali su se nalupetati potpuno promašenih zaključaka u diskusijama o prirodi i porijeklu novca (načinu njegova nastanka).

I tako je autor odlučio krenuti u vlastite (pogrešne ;)) zaključke:

U Hrvatskoj, primjerice, uz internetsku prodaju upravo teče i masovna razmjena rabljenih školskih knjiga. U takvoj razmjeni novac ne iščezava potpuno.

Ne mora ga se koristiti kao sredstvo razmjene, ne mora biti posrednik u razmjeni, ali ostaje barem kao mjera, odnosno oznaka vrijednosti (numéraire). Pa se kaže, naprimjer, da je cijena fizike za sedmi 30, biologije 20, a zemljopis za osmi 50.

Može se reći da su to kune, ali sasvim je svejedno kako se ta mjera zove, jer ona određuje relativnu vrijednost baš tih predmeta koji su u razmjeni, a ne njihovu vrijednost prema predmetima ili novcu izvan razmjene.

Ako se nađu strane čije se potrebe poklapaju razmjenu obave i bez novca kao posrednika, samo s novcem kao mjerom (cijenom) koja ustanovljuje jednakost u razmjeni.

Ova gore priča nema smisla. Logično je da roditelji traže knjige za novi razred, a nude one od godine prije. To znači da je podudarnost želja nužna za trampu jednostavno nemoguća. Jer roditelj koji nudi sedmi a traži osmi razred bi se trebao dogovoriti sa roditeljem koji traži sedmi… a taj po logici stvari nudi šesti a ne osmi.

Čisto dedukcijom, bez da smo bili na jednoj od tih razmjena, možemo zaključiti da se tamo zapravo ne odvija trampa nego kupnja i prodaja, a cijene nisu “numéraire” nego obične cijene. To se može i provjeriti, na primjer na mjestu razmjene simpatičnog naziva Mijenjam Knjige knjige se mijenjaju – za gotovinu.

Zašto je Ivanković “nasjeo” na definiciju i krenuo nam objašnjavati novac kao nešto neopipljivo, fiktivno? Objašnjenje na kraju ovog teksta. Krenimo prvo od povijesti novca.

Recimo da u nekom selu imamo ekonomiju trampe. Alan Ford sadi lubenice, upravo je jednu zamijenio za četiri limuna, a Jeremija je jučer razmjenio deset limuna za motiku. Alan ima veliki problem ako želi kupiti motiku, jer Bob Rock, pravitelj motika, ne voli lubenice. Ali ne samo to, nego mu limun, koji voli, traje mjesec dana, što znači da već jučer riješio desetomjesečnu zalihu, pa mu danas njegova motika vrijedi više od deset limuna, ako bi ju uopće mijenjao opet za njih.

Razmjena poprilično zapinje zbog ovih problema i mještani bi rado uveli novac. Ali kako? Može li netko od njih izliti sto kovanica ili naštampati sto papirnatih novčanica, predložiti svima da to bude novac i krenuti u šoping? Čak i ako su mještani željni jednostavnijeg života, suočeni su sa sljedećim problemom: kako odrediti vrijednost novca?

Novac funkcionira jednom kad se dokaže. Netko tko sadi lubenice može primiti za svoje proizvode i novac, ali samo ako zna da ga će ga moći razmijeniti za motiku ili limun i po kojem tečaju. Ali zašto bi netko uzeo novac u prvoj transakciji, dok se ne zna njegova cijena u drugim dobrima?

Ludwig von Mises se zamislio nad tim problemom i zaključio da novac mora inicijalno imati upotrebnu vrijednost. Nitko neće uzeti kovanice, školjke, cigarete (a posebno ne papire) i onda se nadati da će ih prihvatiti i svi ostali. Novac mora nastati malo po malo, u trampi, kroz transakcije među pojedincima, od ruke do ruke. Da bi se nešto nametnulo kao novac mora prvo biti roba, odnosno netko ga mora htjeti zbog njega samog kao što želi limun, a ne zato da bi njime kupio nešto drugo. Plemeniti metali su roba i koriste se za nakit i posuđe. Samo zato su mogli postati novac. S vremenom, kad se novac etablira, potražnja za njim u monetarne svrhe će nadmašiti potražnju za druge svrhe, ali potražnja za monetarne svrhe uopće ne može početi ako ne postoji prvo stalna potražnja za upotrebu.

U selu iz mog primjera novac bi mogao postati limun ili čak motike, ali ne i papiri koje netko natiska. Pritom prvi problem nije potencijalna inflacija. Svejedno je je li papirnati novac ponudio sumnjivi Sir Oliver ili će kovanice izliti pošteni Grunf. Problem je u tome što se taj papir ili te kovanice ne traže za nemonetarnu upotrebu, što znači da ne mogu niti započeti svoj život kao novac. Mises je to vraćanje na prvu transakciju nazvao povratni teorem novca.

(Papir sam po sebi ima upotrebnu vrijednost, iz čega možemo zaključiti da bi papirni novac koji bi nastao na tržištu najvjerojatnije bio prazan, da se po njemu može pisati.)

Misesova analiza nastanka novca tako otkriva više od Ivankovićeve “standardne znanstvene definicije”. Ako znamo nužne uvjete za nastanak novca, onda nam je odmah jasno da njegov primjer sa udžbenicima nebi imao smisla niti da postoji podudarnost želja. Recimo da država odluči da će pola djece ići u školu od prvog prema osmom razredu, a pola od osmog prema prvom. Sad imamo uvjete za živahnu trampu. Može li tu novac nastati kao nekakav “numéraire”, bez opredmećivanja? Fizika 80, Matematika 40, ali ne kuna nego “jedinica”, samo kao mjera vrijednosti? Ivankovićevim riječima:

Takva je jedinica mjere analogna kilogramu ili metru čiji se prauzori čuvaju u Međunarodnom uredu za mjere u Sevreu u Francuskoj.

Metar kao jedinica mjere služi da zaključimo kako je stol dug dva metra i da ne može stati uz neki kraći zid. No ti se metri ne mogu uštedjeti, kao ni novac kad služi samo kao jedinica mjere.

Nemoguće. U trampi će se dogoditi transakcija gdje se dvije Matematike mijenjaju za jednu Fiziku, ali to je lažna brojivost i ne može nam poslužiti kao jedinica mjere. Svaka transakcija kod trampe je jedinstvena i ovisi o neposrednim potrebama kupca i prodavatelja. Ako netko ima Fiziku a želi Matematiku i to mu je zadnja knjiga koju mora riješiti za dijete, možda će dati knjigu za knjigu. Netko drugi želi tri Matematike za Fiziku jer je obećao i susjedima riješiti knjige. A netko treći je upravo za Fiziku dao Biologiju i rabljene kopačke.

Trampa može dovesti do ovakvih situacija: Fizika vrijedi tri Matematike, Matematika vrijedi tri Biologije, a Biologija vrijedi tri Fizike. Čini se apsurdno, zar ne? Nije. kad uzmemo u obzir da se radi o odvojenim transakcijama među pojedincima od kojih svaki ima vlastite ciljeve i skalu vrijednosti, to je potpuno razumljivo. Zato nije moguće da se iz tih razmjena rodi ovakva “izvantjelesna” brojčana jedinica mjere:

Pa se kaže, naprimjer, da je cijena fizike za sedmi 30, biologije 20, a zemljopis za osmi 50.

Može se reći da su to kune, ali sasvim je svejedno kako se ta mjera zove, jer ona određuje relativnu vrijednost baš tih predmeta koji su u razmjeni, a ne njihovu vrijednost prema predmetima ili novcu izvan razmjene.

Zapravo je potpuno suprotno. Vrijednost neke knjige se može izraziti u novcu samo zato jer novac već ima vrijednost izvan školske dvorane u kojoj se odvija trampa, ona ne može nastati kao opis relativne vrijednosti predmeta u trampi. Da jedinica mjere (novac) mora nastati u toj dvorani, morao bi nastati na isti polagani način koji je opisao von Mises. Kad bi tako nastao, onda bi se tako i koristio. Nitko ne bi mijenjao dvije Fizike za tri Biologije (30+30=20+20+20), nego bi mijenjao Fiziku za 30 komada onoga što je isplivalo kao novac (olovke? šiljila?) i mijenjao potom 20 komada istog za Biologiju.

Ivanković je pogriješio kad je uzeo “standardnu” knjigu, pogledao u njoj definiciju i prenio ju nama kao znanstveno dokazanu. Napravio je to zbog jednog fenomena o kojem je pisao Murray Rothbard.

Radi se o pogrešnoj analogiji između prirodnih znanosti i društvenih znanosti. U prirodnim znanostima, na primjer u fizici, možete biti sigurni da ćete ako uzmete moderni udžbenik u njemu naći “najbolje što znamo” o fizici. Priča kaže da se stalno pojavljuju nove teorije, loše teorije bivaju pobijene, dobre teorije bivaju dokazane. One ideje koje su opstale do danas su bolje od onih koje su odbačene. Tako fizika malo po malo stalno napreduje, na stara znanja dodaju se nova, ukupno znanje raste. Gubljenje je vremena učiti fiziku iz knjige stare sto godina.

Analogno, ono što sadrži moderni udžbenik ekonomije (npr Samuelson) predstavlja sintezu ukupnog ekonomskog znanja, teorije u njemu su prošle sve provjere i predstavljaju konsenzus struke. Gubljenje je vremena učiti ekonomiju iz knjige stare sto godina.

Rothbard se ne slaže, a ne slažem se ni ja. Ekonomija i fizika su dva različita svijeta. Postoji jedna jednadžba koja opisuje gravitaciju. Ne postoje škole fizike koje ju osporavaju. S druge strane, već i nešto tako prastaro i tako temeljno kao što je novac nema jednu “standardnu znanstvenu definiciju” koju spominje Ivanković. Naprotiv, postoji više definicija, niti jedna od kojih nije dokaziva u smislu u kojem je nešto u fizici dokazivo. To ne znači, naravno, da su jednako vrijedne. Kod pozivanja na današnje standardne definicije treba imati na umu da su mnoge ekonomske ideje napuštene jer nisu bile pomodne, a ne zato jer su bile pogrešne. Zato je kod ekonomije povijest ideja neobično važna, važnija nego u prirodnim znanostima.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

13 odgovora na Kako nastaje novac

  1. Nedjeljni Komentar napisao:

    Da, taj članak Banke ima više zanimljivih dijelova vrijednih diskusije i komentara.

    >Novac mora biti opipljiv jer mora funkcionirati i kad nestane struje.

    To članak u stvari komentira – pri dnu tvrdi se kako “izbrisani” virtualni novac ne može biti uništen jer zabilješka transakcije ostaje, i:

    >U ovom slučaju riječ je o trećoj komponenti u gornjoj definiciji novca, o novcu kao štednji, kao odgođenoj potrošnji.

    Ne znam baš da li je to točno… To je vrijedno jednog cijelog članka, no općenito govoreći ako se radi o P2P novcu, ako je uštedu nemoguće naplatiti na bilo kakav način (npr. sustav padne ili sve vlade svijeta počnu ga blokirati), što vrijedi zabilješka o transakciji ili screenshot elektronske lisnice nečijeg bitcoin clienta na kojem se vidi da je vlasnik imao 100 bitcoina… U nekim (mislim rijetkim) slučajevima P2P novac bi mogao preživjeti nestanak zabilješki, ali vjerujem da je tih slučajeva malo.

    Osim toga želio bih dodati kako papirni novac prema meni nije štednja, jer je on u stvari nečiji dug i potrošnja se ne može dogoditi prije nego što netko potroši manje (da bi mogao vratiti dug). Ali s druge strane evidentno je da se za taj bezvrijedni dug (ušteđeni papirni novac) mogu kupiti stvari od vrijednosti (npr. zlato), tako da ne možemo reći da je papirni novac samo dug i da je bezvrijedan. Još nisam odlučio što da o tome mislim – zasad smatram da je istina negdje u sredini, nešto kao dualna priroda svjetlosti u fizici…

    Zanimljivo je da nakon nekoliko tisuća godina korištenja novca još uvijek vlada toliko neslaganje o tome što je zapravo novac. To je stvarno super za manipulativne političare.

    • Simun napisao:

      Da, to sa bilježenjem transakcija po meni nije sporno, kao što nije sporno da korištenjem elektroničkog novca nastaju stvarne pravne obveze i da se on u svim pogledima ponaša kao novac, osim što postoje ozbiljne zapreke da postane općeprihvaćen, a opća prihvaćenost je po meni važna karakteristika novca.

      Inače imam i ja svojih nedoumica oko prirode novca, ali nisam htio širiti priču. Na primjer, teoretičari se slažu oko nasilne prirode državnih fiat valuta, dok s druge strane imamo u stvarnom svijetu primjere (npr Crna Gora) gdje narod koji nije obavezan prihvatiti inherentno inflatornu valutu (euro), to čini svojevoljno. Crnogorci su zadnji do kojih dolaze novi euri i nesumnjivo gube nešto (sitno ili ne?) na taj način. Očito su im prednosti eura važnije od mana.

  2. Berislav Lopac napisao:

    Šimune, zabrijao si. Novac ne mora postojati fizički, i tu je Ivanković potpuno u pravu. Naprotiv, novac ne postoji, ni u kojem obliku, postoje samo njegove “implementacije”, poput kovanica, novčanica ili transakcijskih zapisa u računalu. A tvoj zaključal koji izvlačiš iz navedene povijesti novca je potpuno kriv, ali sad nemam vremena ulaziti u detalje.🙂

    • Simun napisao:

      Po mom mišljenju novac u tržišnim uvjetima mora postati kao fizički predmet, ali naravno da kasnije mogu postojati razne verzije (depoziti, čekovi, internetske transakcije, itd).

      Ivanković je potpuno u krivu kad kaže ovo: “Može se reći da su to kune, ali sasvim je svejedno kako se ta mjera zove, jer ona određuje relativnu vrijednost baš tih predmeta koji su u razmjeni, a ne njihovu vrijednost prema predmetima ili novcu izvan razmjene.”

      A druge stvari o kojima govori su korektne (kao što kaže NK, Ivanković se stvarno u tom uvodniku dotaknuo mnogo tema).

  3. Berislav Lopac napisao:

    Gle, vrlo jednostavno: novac ne postoji, niti je ikad postojao kao fizički objekt. I opet sam u žurbi pa ne stignem detaljno objašnjavati, ali malo razmisli.🙂

    • Yuur napisao:

      Koliko mene znanje povijesti služi, kao novac se upotrebljavalo grumenje zlata, dukati, srebrnjaci, kunina krzna, sanduci ruma, kutije cigaretam itd. — prilično opipljive stvari, čija vrijednost je bila jasna i najneukijem seljaku iza 7 brda, i najmudrijem kraljevom ekonomistu. I upravo je u tome vrijednost novca — univerzalno priznanje od strane svih (ili bar dominantne većine) učesnika u transakcijama, a ne u tome što je on ovozemaljska inkarnacija neke metafizičke vrijednosti koju propisuje netko s neba, tj. iz državne fotelje. Drugim riječima, ne vidim na koji način je šteka Marlbora u kriznim područjima Lijepe Naše godine 1993. bila “implementacija” novca koji fizički ne postoji🙂

      • Berislav Lopac napisao:

        Nije bitno znanje povijesti, nego osnovni princip. Novac je mjera vrijednosti stvari, i kao takav ne postoji. Stvari koje nabrajaš su se, baš kako i sam kažeš, _upotrebljavale_ kao novac, ali nisu bile novac.
        Vrijednost stvari nije “jasna i najneukijem seljaku i kraljevom ekonomistu” (LOL). Ništa nema jasnu i nepromijenjivu vrijednost, već ona ovisi o trenutku, potrebi i kontekstu — jedan konj mogao ne vrijediti dvije ovce, ali u nekom trenutku i cijelo kraljevstvo…
        Najbolja potvrda da je novac mjerilo jest upravo strip kojeg je Šimun linkao u jednom od prethodnih postova, a u kojem kralj neke zemlje mijenja mjeru za dužinu kako bi ubrao više poreza. Dakle, Šimune, iako tvoj stav o neprikladnosti usporedbe prirodnih znanosti i ekonomije načelno stoji, kod novca on nije primjenjiv.🙂

        • Simun napisao:

          Naravno da vrijednost novca može fluktuirati, kao i vrijednost svake druge robe. Ne vidim kako to dokazuje da novac ne postoji.

        • Yuur napisao:

          O principu je i riječ, samo ga potvrđujem primjerima iz povijesti.

          I da, upravo kako sam rekao — i najneukijem seljaku i kraljevom ekonomistu.

          Što se vrijednosti stvari/novca – ona je relativna (ne apsolutna), u određenom vremenskom intervalu (dakle ne u vječnosti ili u trenutku kako ti kažeš), sukladna određenim potrebama određenih pojedinaca unutar određenog konteksta, i ne vidim zašto to uopće treba naglašavati. A da li novac postoji ili ne, ovdje više nije pitanje ekonomije nego jezičnih zavrzlama i nepotpunih definicija.🙂

        • Nedjeljni Komentar napisao:

          Kao što sam gore rekao, ovakve diskusije su najžešće jer ni nakon tisuća godina još uvijek ne postoji slaganje oko osnovnih ideja novca🙂

          > novac ne postoji, niti je ikad postojao kao fizički objekt.

          Mislim da treba reći da novac ne mora, ali može, postojati kao fizički objekt, kako bi mogao ispuniti svoju funkciju _mjere vrijednosti_.
          Virtualni novac slabo (ili možda nikako, kako sam rekao u prvom svom komentaru gore) obavlja druge funkcije novca kao sredstvo za pohranu vrijednosti. No opet ima onih koji smatraju da je funkcija pohrane vrijednosti tek izvedenica iz osnovne funkcije sredstva razmjene, tako da razumijem taj stav iako se s njim ne slažem..

  4. Povratni ping: Monetarne maštarije, njihove i naše | Usporedbe

  5. Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  6. Povratni ping: BTC iliti coup d’etat | Nekompetentna reakcija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s