Institucionalna memorija

2013. Sjeca li se proteklih vremena?

2013. Sjeca li se ona proteklih vremena?

Svakome tko dublje zaroni u proucavanje aktualnih ekonomskih statistika biti ce primamljivo da ih proba shvatiti kao posljedice povijesnih procesa (pocetno stanje + ekonomske politike u nekom vremenu = konacno stanje). Zasto je BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj trenutno 100.000 kn godisnje? Zato jer je 1990 bio 50.000 kn (u dinarskom ekvivalentu), nakon cega su razne drzavne politike omogucile rast i u konacnici duplanje proizvodnje.

Ako s visinom rasta nismo zadovoljni, mozemo reci da ekonomske politike nisu bile dobre, ali kako rasta ipak jest bilo, ne mozemo reci da su bile potpuno lose. Mozemo li prezicnije reci koje su koje? U dvadesetogodisnjem periodu od osamostaljenja promijenilo se valjda desetak Vlada, sa barem toliko a mozda i vise ministara gospodarstva, financija i ostalog. Zar ne bi danas, kad ekonomija stagnira, bilo pametno pozvati natrag nekog od ministara iz perioda rasta? Ne samo sto se to nije dogodilo, nego nitko to nikad nije ni zatrazio. Zasto? Zato jer svi naslucujemo da ponasanje gospodarstva sa ekonomskim politikama raznoraznih glavesina u Vladi i nema previse veze. (Kada god veza postoji ona je negativna, ali to je druga tema.) Dakle, prvo naglasavam ovo:

Dok je ekonomija rasla, rasla je sama od sebe, a ne zato jer je netko nesto u Vladi pametno radio.

To je lako smetnuti s uma zbog cinjenice da Vlada ima ogromnu moc, ali ne zaboravimo da je to moc destrukcije. Vlada nema moc kreacije i ne moze stvoriti nista.

Zatim, pretpostavci o znacaju Vladinih politika slijedi izazov iz jos jednog smjera: usporedbi sa drugim zemljama. Ako su te politike toliko odlucujuce, i ako je buckuris nepromisljenih, medjusobno kontradiktornih, apsurdnih, bizarnih, smijesnih i sveudilj stetnih politika doveo Hrvatsku na stupanj razvoja X, kako to da su drugi, nepovezani buckurisi politika u susjednim zemljama doveli do toga da:

  • Je Slovenija danas razvijenija od Hrvatske, a Hrvatska od Srbije, kao sto je bilo i prije 50 godina i kao sto je bilo prije 100 godina (i kao sto ce biti za 50 godina), iako su sve tri zemlje imale u ovih dvadeset godina lose ekonomske politike, svaka u svojoj izvedbi?
  • Je Hrvatska i dalje po raznim parametrima ispred mnogih bivsih komunistickih zemalja koje su imale objektivno bolje (trzisnije) ekonomske politike u vremenu tranzicije?
  • Da Slovenci ne jedu travu, iako tranziciju nisu ni imali (evo sad nesto kao hoce), nego unatoc tome zive najbolje u bivsem istocnom bloku, ukljucujuci tu i balticke tigrove sa sjevera, nekakve Slovacke sa tvornicama automobila, laissez faire rajeve poput Gruzije, itd?

Poznata je cinjenica iz ekonomske povijesti da postoji “institucionalna memorija”, to jest da se nacin na koji neko drustvo funkcionira, njegovi obicaji i neformalne institucije, mijenjaju sporo. Ako stavite na celo neke zaostale zemlje inteligentna covjeka, a taj potom uvede odlicne (bez navodnika) ekonomske politike, svejedno se nece puno toga promijeniti. Neki od vlastodrzaca, mislim bas jedan -adze ili -shvili u Gruziji, su proveli reforme koje su vrlo radikalno protrzisne. Ipak, nacekati cemo se da Gruzija postane ekonomski div, a Slovenci pocnu jesti travu.

Ah, Slovenci. Njihove nesposobne i korumpirane Vlade su im sa svojim idiotskim ekonomskim politikama u ovih dvadesetak godina skuhale lijepu kasu. Da se razumijemo, ne treba ih zaliti. Demokratske su to bile Vlade, niposto tiranije, a generalni smjer ekonomskih politika je vjerno odrazavao ekonomska shvacanja slovenskih biraca. Danas kad je sasvim ocito da su slovenske ekonomske politike bile objektivno lose, muci nas pitanje slovenske prehrane vise nego ikad. Firme nisu prodali strancima, banke su im bile drzavne, drze zadnje mjesto po stranim ulaganjima, imaju visoke poreze, rigidno radno zakonodavstvo, kompliciranu birokraciju, te, kao posljedicu svega toga (ili, svemu tomu unatoc) — prosjecnu neto placu od 1.000 eura mjesecno i najnizu nezaposlenost u ex-Yu (kao sto su imali i prije 50 i prije 100 godina). Odnosno:

Onako kako dobre ekonomske politike ne mogu u kratkom vremenu promijeniti drustvo i pretvoriti ga u duboku trzisnu ekonomiju sa svim potrebnim nevidljivim institucijama (plitku, samo sa vidljivim, mogu), tako ni lose ekonomske politike ne mogu preko noci, a niti preko veceg broja noci, prebaciti u rikverc drustvo koje zbog drugih faktora ide naprijed.

(Dobro, ovo potonje i nije bas tocno. Moc destrukcije koju posjeduje vlast nije samo kvantitativno veca od moci kreacije, nego je kvalitativno neusporediva. Niti jedna vlast ne moze garantirati niti 0.5% rasta BDP-a u svom mandatu, ali svaka ne samo sto moze, ako se zainati, postici -10%, nego moze i, a-la Crveni Kmeri, masovnim pokoljima i deportacijama potpuno unistiti drustvo.)

Upravo cinjenica da su razlicite zemlje u isto vrijeme krenule u kapitalizam, nakon cega su imale razlicite ekonomske politike i razlicite ekonomske performanse, da bi na kraju svejedno zavrsile na relativnim pozicijama koje su u skladu sa ponajvise sa njihovim geografskim pozicijama i ekonomskim povijestima, dakle sa nekakvim ranijim stanjima, sugerira da su te krajnje pozicije bitno odredjene dubokim karakteristikama tih drustava, medju ostalim, njihovim neformalnim institucijama.

Kako se formiraju drustvene institucije? Nije rijetka teza da su Slovenija i Hrvatska svoje bolje ekonomske performanse za trajanja SFRJ imale zahvaliti visestoljetnim austrijskim i ugarskim utjecajima, pocevsi od pravnog sustava nadalje. Institucija privatnog vlasnistva (formalna+neformalna) je posebno krucijalna. Siroka tema, ali u svakom slucaju jasno je da izmedju formalnih institucija i neformalnih postoje povratne veze. Tako ce formalni sustav (recimo, sudski) tesko provoditi nesto sto nije prihvaceno i neformalno. Konzistentno i dugotrajno djelovanje formalnog sustava ce pak povratno djelovati na ocekivanja ljudi. A ta ce onda ocekivanja imati inerciju. Kada su Hrvatskom 1945. zavladali komunisti rezim se radikalno promijenio, ipak, ocekivanja stanovnistva glede funkcioniranja sudstva nisu. Mozemo reci da su neformalne institucije utjecale na ponasanje formalnih.

Ovaj poduzi uvod ima svrhu. Naime, Nekompetentni Reakcionar se i dalje ne slaze sa mojom tezom da je popularno uvjerenje o tome kako su u tranzicijskom vihoru firme unistavane kako bi se netko dokopao zemljista obican mit (vidi Tajkuni: heroji a ne zlocinci), te je prije par dana napisao odgovor u kojem, medju ostalim, kaze:

Kao što Robinson Crusoe neće graditi kolibu od drvenih trupaca ako sumnja da će mu sutradan pleme s drugog otoka zaplijeniti istu, ni tajkun s početka 90ih neće se ponašati kao idilični model kapitalista ako operira u sustavu gdje je vlasništvo nesigurno, politička situacija lako promjenjiva i najbitniji izvor profita su dobre političke veze.

Sa idejom da Robinson Crusoe i njegovi susjedi mogu zavrsiti u razlicitim ekvilibrijima, od kojih je miroljubiva trgovina samo jedan, se mogu sloziti. A to znaci da je kljucno pitanje ovdje sto se tocno dogadjalo u Hrvatskoj devedesetih? Je li Hrvatska 1990 dozivjela “reset” u prvobitno stanje pojedinaca u prirodi, bez drustvenog ugovora, Robinsoni svi do jednog?

Ja tvrdim da nije. Koliko ju god s pravom kritizirali, Hrvatska je centralnoeuropska zemlja sa dugom tradicijom pravnih sustava i sa formalnim i neformalnim instuticijama koje su privatno vlasnistvo respektirale cak i u komunizmu. Tranzicija jeste bila turbulentna ali odvijala se unutar tog okvira. Vlasnistvo nad firmama nije bilo arbitrarno. U stjecanju tog vlasnistva su radile veze, pritisci, mito i korupcija, ali vlasnistvo jest nesto znacilo, i onaj tko bi ga osvojio imao je razloga vjerovati da mu nece biti arbitrarno oduzeto, te se s njim ponasati racionalno (za argumente zasto unistavanje firmi zbog zemljista nije racionalno vidi moj prethodni tekst).

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

10 odgovora na Institucionalna memorija

  1. Inkvizitor napisao:

    Hrvatska je centralnoeuropska zemlja sa dugom tradicijom pravnih sustava i sa formalnim i neformalnim instuticijama koje su privatno vlasnistvo respektirale cak i u komunizmu.
    ROFL.
    Da mi sjednemo na jednu produženu pivicu pa da ti ja objasnim kako je to krenulo od 1945. nadalje s mojim imućnim pradjedom. Kako je ženinoj baki i vjenčanom listu iz 1944. piše “zanimanje oca veleindustrijalac” i kako je taj veleidustrijalac završio 1945. u Lepoglavi zbog “kolaboracije s neprijateljem”. I da, još uvijek imam zaštićenog najmoprimca u stanu za čiju pričuvu plaćam više nego oni meni najam (taj stan je bio u familiji prije 1945. i 1941., dakle, nije stečen nekakvim špekulantskim akcijama kupnje neuseljivih stanova). Što je previše je ipak previše.

    • Simun napisao:

      1945… jesu li stanovi oduzimani 1958? Sad ce jos ispast da ja branim komunisticki rezim. Ali ne govorim to, nego da je, cim se situacija ustabilila, sustav revertirao prema ocekivanjima stanovnistva. Pa bilo bi suludo da su komunisti isli sve izmisljat nanovo. Preuzeli su postojeci sustav, preimenovali stvari i natrpali ga svojim kadrovima, ali mnogo toga je ostalo. Nisu krenuli od nule. Isto tako kad se 1990 preslo u kapitalizam, nije se krenulo od nule, nego se nadogradilo postojeci sustav. Naravno da su postojale pravne i ostale nesigurnosti, ali niposto situacija u kojoj su stvari postale nicije i onda su ih zauzimali prvi vlasnici koji su ih onda morali braniti kako znaju i umiju…

      • Inkvizitor napisao:

        1945… jesu li stanovi oduzimani 1958?
        Ne razumijem rečenicu, ali kad smo kod te dvije godine, priča ide ovako.
        Nacionalizacija je zemljišta i dijela nekretnina bila pravno provedena 1958.
        Godine 1945. ako si živio u trosobnom stanu dobio si u treću sobu neku familiju koja je s tobom dijelila zahod. Familiju je dodijelio ulični odbor koji su činili lokalni partizani i partijski simpatizeri, a instrument se nazivao sustanarstvom. Najam plaćali nisu. Ako si imao više od jednog stana u drugi stan si dobio jednu do dvije familije. Ne 1958. nego 1945. Osim toga, već od 1941. (NDH) najmoprimci postali zaštićeni kao lički mede, ali su bar morali plaćati najam. Od 1945. do 1958. moglo se realno raspolagati samo zemljištem (iako su cijene drastično pale).
        Zemljom se do propasti dragog socijalizma nije moglo trgovati u neograničenoj količini jer je vlasnik zemlje bila država, a pojedinci samo korisnici.
        Dakle, privatno se vlasništvo poštovalo, ako nisi bio zatečen u deliktu prekomjernog vlasništva. Četiristo kvadrata zemlje i kućica u cvijeću da. Četrdeset tisuća kvadrata zemlje nipošto.

        • > Osim toga, već od 1941. (NDH) najmoprimci postali zaštićeni kao lički mede, ali su bar morali plaćati najam.

          Interesantno, u smislu zaštite, jer to i valja očekivati od socijalista (ovo nije ironija, nego ozbiljna tvrdnja). Da li znaš da li su cijene na bilo koji način bile kontrolirane?

          • Inkvizitor napisao:

            Da li znaš da li su cijene na bilo koji način bile kontrolirane?
            Moram se raspitati kod oca koji je tisuću puta čuo te priče od svojih roditelja, ujaka, teta. Jedan njegov ujak (1921.) je još živ i mentalno svjež, ali njega ne viđam tako često.
            Čini mi se da se ugovor po isteku praktično automatski obnavljao uz nikakvu ili zakonom propisanu mogućnost korekcije cijene. Ali da ne lažem, detaljno ću se raspitati.

  2. ancap napisao:

    Sve je to divno i krasno, ali kako onda objasnjavas bezbrojne primjere iz Azije gdje su drzave kao Japan, J. Koreja, Hong Kong, Singapur itd. u rasponu od 2 do 5 generacija (40-100 god.) uspjele svoje ekonomije radikalno transformirati iz zaostalih feudalnih drustava u najdinamicnije kapitalisticke centre trzisne aktivnosti i slobodne trgovine? Zar kod njih nije postojala “institucionalna memorija”? Mislim da je daleko uvjerljiviji odgovor da tzv. “tranzicija” nije bila nista drugo nego mazanje ociju, lazna obecanja i nacin da se obezglavljeni socijalisticki istok “ulize” kvazikapitalistickom zapadu. Neke reforme su teskom mukom provedene, ali povrsno i bez istinske namjere, sto je rezultiralo post-socijalistickim modelom ortackog kvazikapitalizma. Hrvatska, kao i ostatak istocne Europe zapravo jos uvijek zivi socijalizam, samo si utvara da je to sto ima zapravo nekakav drugaciji sustav, nekakav “kapitalizam”. S druge strane, zemlje koje su istinski prigrlile slobodnotrzisne reforme, kao sto je npr. donekle Latvija, napredovale su tako golemim koracima da ce u roku 10 godina u prasini ostaviti sve ove ostale “post-socijalisticke” (a u stvari jos uvijek socijalisticke) zemlje srednje i istocne Europe.

    • Simun napisao:

      Na povrsini su zakoni, koji opisuju kako bismo htjeli da se stvari dogadjaju, njih je lako promijenit. Ispod toga su nacini radjenja stvari, koje je teze promijenit (ali moguce). A jos ispod toga su statisticke karakteristike stanovnistva, koje je gotovo nemoguce promijenit. Ekonomske performanse su odredjene sa sve tri stvari, i sve tri moraju stimat, i stimaju u vecem dijelu Azije.

      Sto se tice pitanja “imamo li ili nemamo kapitalizam”. Pa, to je pitanje netrivijalno. Pustimo na stranu Hrvatsku da izbjegnemo emocionalni teret, kako bi opcenito definirao koja zemlja ima pravi kapitalizam a koja ne? S obzirom na to da sve Zapadne ekonomije i sve najrazvijenije ekonomije imaju mijesani sustav, i da mi imamo mijesani sustav, onda ocito nije sama cinjenica sto imamo mijesani sustav, a ne cisti, uzrok nasih problema. Uostalom smatram da je stetnost “ortackog kapitalizma” preuvelicana. Hrvatskoj je puno vise stete nanio demokratski intervencionizam nego ortacki kapitalizam. Kamo srece da imamo sto vise ortackog kapitalizma.

  3. dandy napisao:

    To što zoveš “institucionalna memorija” zapravo je zdravi konzervativizam ljudi na određenom području ili konzervativizam pripadnika određenog naroda.
    Dobro je stalno istraživati, tražiti nova, bolja rješenja, ali ne trebamo stalno otkrivati toplu vodu ili srljati iz krajnosti u krajnost. Nije svako novo otkriće bolje od postojećeg i često se pokaže da su stara dobra konzervativna rješenja najbolja rješenja.
    Tako je to npr. s institucijom privatnog vlasništva.
    Možemo eksperimentirati s kolektivizmom, komunizmom, društvenim ili državnim vlasništvom, ali na kraju uvijek dođemo do toga da je staro dobro privatno vlasništvo najbolji institut za razvoj ljudskog društva i za uređivanje odnosa među ljudima, da je ono ipak ono što najviše odgovara ljudskoj prirodi, da ono pokreće ljude i svijet naprijed, iako je ono zapravo samo jedna vrlo stara i konzervativna institucija – ali ipak se ne da zamijeniti s nikakvim novotarijama.

  4. dandy napisao:

    Evo neki profesori su se potrudili napisati knjigu na istu ili sličnu temu:

    Brilliant and engagingly written, Why Nations Fail answers the question that has stumped the experts for centuries: Why are some nations rich and others poor, divided by wealth and poverty, health and sickness, food and famine?

    Is it culture, the weather, geography? Perhaps ignorance of what the right policies are?

    Simply, no. None of these factors is either definitive or destiny. Otherwise, how to explain why Botswana has become one of the fastest growing countries in the world, while other African nations, such as Zimbabwe, the Congo, and Sierra Leone, are mired in poverty and violence?

    Daron Acemoglu and James Robinson conclusively show that it is man-made political and economic institutions that underlie economic success (or lack of it). Korea, to take just one of their fascinating examples, is a remarkably homogeneous nation, yet the people of North Korea are among the poorest on earth while their brothers and sisters in South Korea are among the richest. The south forged a society that created incentives, rewarded innovation, and allowed everyone to participate in economic opportunities. The economic success thus spurred was sustained because the government became accountable and responsive to citizens and the great mass of people. Sadly, the people of the north have endured decades of famine, political repression, and very different economic institutions—with no end in sight. The differences between the Koreas is due to the politics that created these completely different institutional trajectories.

    Based on fifteen years of original research Acemoglu and Robinson marshall extraordinary historical evidence from the Roman Empire, the Mayan city-states, medieval Venice, the Soviet Union, Latin America, England, Europe, the United States, and Africa to build a new theory of political economy with great relevance for the big questions of today

  5. Slažem se s mnogim tvrdnjama u članku, ali mislim da je potcijenjena štetnost ortačkog kapitalizma. Dobro sad, možemo svi misliti što želimo, ali kako kvantificirati problem?
    Nije potrebno reinvent the wheel, tako da bi se mogli konzultirati prethodni radovi na tu temu, ali rekao bih da bi se iz od vrijednosti privatiziranih firmi i društvene imovine umanjene za sve dugove i obveze moglo izračunati da li je dodata bilo kakva vrijednost od 1990. do danas.
    (S druge strane, čak i da postoji takva analiza, ne bih joj vjerovao jer kako uračunati gospodarsku štetu od rata, gubitka starih tržišta, itd.).
    Tako da se opet vraćam na uvjerenje: uvjeren sam da je šteta ogromna iako je ne mogu kvantificirati.
    Usput, pogledajte ovaj graf (podesite početnu godinu na 1990.)
    http://www.tradingeconomics.com/croatia/gdp-per-capita-ppp
    U 24 godine BDP po glavi (PPP) skočio je samo 60%, što je godišnja stopa rasta od 1,98%.
    (Austrija – 1,37, Slovenija – 1,70%, s tim što je Austriji bilo teže rasti zbog puno veće osnove).
    Osim da je rast bio jadan, ne dade se puno zaključiti jer svi metodi uopće ne uzimaju u obzir dugove, ne samo neslužbene, nego ni službene.
    Ukratko, mislim da nitko ne može sa sigurnošću reći kolika je šteta učinjena, a kako će biti još gore, stvari će biti puno jasnije oko 2020. Dug iz 90ih nismo vratili, a ni one kasnije. Osvrnimo se na ovo još jedanput nakon što zemlja nakon nekoliko godina de facto bankrotira.

    @dandy
    > Daron Acemoglu and James Robinson conclusively show that it is man-made political and economic institutions that underlie economic success (or lack of it).

    Neću se praviti pametan i tvrditi da su u krivu, ali reći ću da ne vjerujem da su u pravu.
    Primjer s Korejama je u redu.
    Ali kako *nastaju* te uspješne institucije? Objašnjenje iz sažetka (ne znam da li je to točan sažetak argumenta autora) je tautologično. Uspješni su zato što jesu.
    To je jedan od razloga zašto više gotovo ni ne čitam takve knjige (blesav kakav jesam, još uvijek ih kupujem!). Ljudi pokušavaju analizirati povijesne stvari koje imaju ogromnu količinu varijabli.
    Čini mi se da je svatko tko tko pokuša osuđen na neuspjeh.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s