Tajkuni: heroji a ne zločinci (o uništavanju firmi zbog zemljišta)

Ovo je nešto oko čega se često zakačim i sa kolegama protržištarcima. Sad sam iz potpuno neočekivanog izvora dobio priznanje da sam u pravu, ali prvo da objasnim što je sporno.

Radi se o raširenom mišljenju da je privatizacija odrađena loše onda kada su firme za sumnjive iznose dospjele u ruke sumnjivih likova. Pritom pitanje pravične kompenzacije dotadašnjih vlasnika (države/radnika/naroda) nije najvažnije; ono što se ponajviše zamjera takvoj privatizaciji je propast oddržavljenih firmi i posljedični gubitak desetaka tisuća radnih mjesta.

Moje je mišljenje uvijek bilo da je “svačije i ničije” firme bilo najvažnije privatizirati, a tko će ih inicijalno kupiti i za koliko novca je sporedno pitanje. Malo ekstremniju verziju takvog pogleda je nedavno ostavio komentator Antun na blogu Eclectica:

Zamislite da netko izađe na TV i kaže “Hvala Bogu da je Tuđman uvalio Kutli sve te firme koje su ionako bile u teškoj banani (pred stečajem) jer danas da nije bilo toga Grčka bi bila uzoran dužnik u odnosu na Hrvatsku”, to je danas u Hrvatskoj zabranjeno reći a ja sam siguran da je to istina…, ili da kažete da je Kutle Hrvatskoj uštedio milijarde eura? Zamislite još da to kaže Čačić? Da netko ne misli da ja pokušavam abolirati kriminal, ne, upravo suprotno, ja želim razdvojiti kriminal i ekonomsku istinu jer mi smo te dvije stvari potpuno pobrkali i još smo uvjereni da su firme 90-tih propale zato što su opljačkane …

Za one koji ne znaju, Kutle je najpoznatiji hrvatski tajkun iz devedesetih. Postao je simbol uništavatelja poklonjenih firmi. U hrvatskoj kolektivnoj svijesti on je opredmećenje ideje lošeg gospodara. Pogledajmo kako taj opći tip opisuju dva protržišna blogera.

Nekompetentni Reakcionar piše:

Da li će u tako nesigurnom sustavu, u kojem je pojedinac dobio tvornicu za 1 kn, zbog dobrog poznanstva s vlašću, koja je pak na toj poziciji 4 godine i možda ni dana više, imati istu motivaciju i poticaj kao netko tko je počeo kao šegrt i ostavio kičmu na poslu da bi za 30 godina imao tvornicu? Teško. Dobio ju je zbog kaosa, i toga je svjestan, i zato iz njegove perspektive nije iracionalno da digne kredit na pola milijuna maraka koje si strpa u džep i pusti da tvornica propadne, iako bi možda za 10 godina bio i milijarder …

Tome prisnažuje i bloger Kapitalac:

Pohlepa s druge strane može biti loša kada osoba X od države otkupi tvrtku za 1 HRK, preuzme obveze prema vjerovnicima i radnicima i onda sustavno uništava njenu strukturu i izvlači korist. Prema tvrtci dobivenoj za 1 HRK vlasnik će se ponašati kao prema 1 HRK, a interes će prebaciti na realnu vrijednost koja se nalazi u infrastrukturi tvrtke i od iste se okoristiti. Građani ovu pojavu nazivaju kapitalizmom neznajući da se u stvari radi o kleptokraciji i kronizmu …

U čemu je problem s ovim pogledima? Prepuštam prvo mikrofon domaćem ljevičaru (rekao bih da je obični marksist, marxis domesticus cannabis, ali možda je i neka druga podvrsta, ne pratim tu scenu) Stipi Ćurkoviću koji usred lamentiranja zbog deindustrijalizacije kaže:

U uvjetima u kojima industrijski sektor posluje s vrlo niskim profitima ili čak s gubicima, a cijena zemljišta i nekretnina na kojima se pogoni nalaze kontinuirano raste, s gledišta vlasnika ekonomski racionalnije može biti gašenje ili namjerno razaranje poduzeća ako prodaja nekretnina i zemljišta obećaje veću i sigurniju dobit. U medijima, te se prakse u pravilu tretira kao aspekt “nesposobnosti” ili balkanski specifične kriminalnosti ovdašnjih kapitalista. No, takvim moralističkim kriterijima riskira se zakloniti dublja razina problema, a ta je da je s u takvim makroekonomskim uvjetima takvo postupanje s gledišta profita doista često najracionalnije. Ako zadnja rečenica nekome zvuči skandalozna, onda treba shvatiti i da je ono što je tu “skandalozno” prije svega inherentna logika kapitalističkog načina proizvodnje, u kojemu je profitni motiv jedini kriterij …

Ćurković je ovdje hladnokrvniji od mojih kolega i uspio je ispravno zaključiti da firme nisu uništavane zbog zemljišta, nego su propale onda kada su bile bezvrijedne. Možebitne nepoželjne karakterne osobine novopečenih vlasnika (sklonost krađi, nerazumjevanje proizvodnog procesa, destruktivna pohlepa) su pritom igrale vrlo malu ulogu.

Da bismo došli do tog zaključka moramo dopustiti minimum racionalnosti kod novih vlasnika. Ne, oni ne moraju biti niti akademski genijalci niti bistri ulični mangupi; da bismo ih oslobodili krivnje za propast tvrtki moramo dopustiti samo da nisu apsolutne budaletine od vrste koja osvaja Darwinove nagrade.

Sama činjenica da su se nekakvim spletkama izborili da im se firme poklone za (navodno) manje od njihove realne vrijednosti sugerira određenu inteligenciju. Nemojmo misliti da socijalna inteligencija nije inteligencija — problematika međuljudskih odnosa je toliko kognitivno zahtjevna da imamo “koprocesore” za određene rutine. Međutim, nije potrebno da zamišljamo tajkune niti kao natprosječno sposobne navigatore kroz hodnike moći.

Dovoljno je da dopustimo da su svjesni da je dva veće od jedan i da nisu toliko lakovjerni da im možete prići na ulici i otkupiti njihov automobil za kutiju cigareta.

Ako dopustimo taj minimum, onda Kapitalčev prigovor odmah pada u vodu. Promatrajući ponašanje ljudi koji su dobili nešto besplatno van privatizacije, recimo, nasljedili nekretnine, vidimo da se oni ne odnose prema njima kao da ništa ne vrijede. Ukoliko nisu zainteresirani za njihovo korištenje, oni će ih prodati, a prije toga možda i okrečiti kako bi podigli cijenu. Ono što sigurno neće napraviti je zapaliti ih, ili dolaziti vikendom da iščupaju iz zidova kablove i prodaju bakar. Da bi prigovor o uništenju zbog nemara stajao, moramo povjerovati da su tajkuni nadprosječno destruktivni prema svojoj imovini.

Reakcionarov prigovor da će vlasnik uništiti tvrtku jer nije dugoročno orjentiran ne stoji iz razloga što se buduće poslovanje tvrtke može u svakom trenutku izraziti u protuvrijednosti današnjeg novca. Trenutna vrijednost tog poslovanja nije precizno odredljiva, ali nije ni potpuno arbitrarna. U rasponu od minus do plus beskonačno, vrijednost tvrtke se određuje svođenjem (diskontiranjem) svih budućih profita na njihovu trenutnu vrijednost. To ne znači da je vrijednost poslovanja tvrtke potpuno objektivna kategorija (i sama kamatna stopa kojom diskontiramo je nešto subjektivno i promjenjivo). Poanta je u tome da postoji način da se budući prihodi svedu na novčani iznos.

To znači da se vrijednost tvrtke našeg tajkuna sastoji u svakom trenutku od vrijednosti zemljišta (A) i vrijednosti tih budućih profita (B). Ukupna vrijednost je A + B. Dok god je B veće od nule, tajkun neće zatvoriti (uništiti) firmu. Dva je veće od jedan. Primjetite da firma neće biti zatvorena ako je vrijednost zemljišta veća od vrijednosti firme, niti ako vrijednost zemljišta raste. 1.1 je i dalje veće od 1.

Stvar je možda lakše vizualizirati na primjeru. Zamislite najglupljeg tajkuna kojeg možete, kojem je droga toliko pojela mozak da razmišlja samo o sljedećem šutu. I sad zamislite da mu je Steve Jobs oporučno ostavio Apple, najvrjedniju firmu na svijetu. Hoće li tajkun uništavati firmu, otpuštati radnike i rasprodavati strojeve?

Ako smo dopustili da je još uvijek dovoljno svjestan da zna da su dva šuta više nego jedan šut, onda kratkoročno orjentirani vlasnik neće uništavati firmu da bi ju prodao za A, nego će ju odmah prodati za A + B. U slučaju Applea B je enormno veći od A, ali to nije bitno: bitno je primjetiti poantu, a to je da tvrtka neće biti zatvorena. Dovoljan je minimum racionalnosti da ne propadnu radna mjesta koja nešto vrijede. Dugoročna orjentacija nije potrebna.

Sama činjenica što je navodno uništavanje firmi u našoj nedavnoj povijesti nerijetko bilo proces koji je trajao godinama nam otkriva nešto zanimljivo. Ako je tajkun dobio besplatno tvrku, i nije se htio bakćati s njom, zašto ju nije odmah prodao dalje nekome tko bi htio? Pazite, čak i ako je firmu samo trebalo ugasiti i prodati zemljište, to predstavlja određeni trošak. Tajkun je svoj profit proizveo vezama s politikom. Njemu bi nakon toga trebalo biti svejedno hoće li on osobno gubiti vrijeme gaseći firmu ili će to prepustiti drugima. Ako je A vrijednost zemljišta, B vrijednost budućih profita od poslovanja, a C trošak gašenja firme, tajkun je trebao prodati firmu za A + B – C firmi ili pojedincu koji se specijalizirao za gašenje. Svejedno mu je umanji li cijenu za C ili sam potroši C kroz likvidaciju. On bi se trebao posvetiti svojoj specijalnosti: dobivanju vrijednih firmi za kunu. Ili ako je to iscrpio, oročiti novac i uživati.

To što se to nije događalo sugerira da je B bio ne samo negativan nego i ogroman. Firme ne samo da nisu bile uništavane zbog zemljišta nego je zemljište vrijedilo manje od troškova likvidacije i gubitaka koji bi bili generirani u tome periodu!

U tom smislu, Antunova tvrdnja da su tajkuni uštedjeli državi novac koji bi otišao na vječne sanacije ne izgleda tako nerazumno. Štoviše, vjerojatno je dobar dio tih tajkuna i minitajkuna koji su dobili tvrtke za male svote zapravo na njima izgubio novac. Drugi, koji su uspjeli profitirati, često su zasluženo zaradili taj novac raspetljavajući nejasne pravne odnose i racionalizirajući poslovanje. Taj posao nije bio samo težak za radnike, nego i kompliciran, dugotrajan, neizvjesan i skup.

Popularno mišljenje o tajkunima je jednostavno logički neodrživo. S jedne strane im pripisuje dovoljno lukavosti da zakulisnim igrama dobiju vrijedne tvrtke i dovoljno promućurnosti da shvate da one imaju vrijedno zemljište, a s druge strane im pripisuje nevjerojatnu iracionalnost, nesposobnost da shvate da poslovanje tvrtki također ima određenu vrijednost, te mazohističku želju da uništavaju takvu svoju imovinu.

Kada čak i jedan marksist priznaje da je bilo racionalno da firme propadaju, gotovo da nije potrebno trošiti više vrijeme na to. Ali ipak da podsjetim na jednu stvar. Pripisivanje propasti firme lošem vođenju je uobičajeno, ali pretpostavlja determinizam koji na tržištu ne postoji. Dobro vodstvo ne znači uspješnu firmu! Tek nakon što je firma uspješna, možemo proglasiti vodstvo dobrim. U skladu s tim, propast firme ne znači nužno da je vodstvo bilo loše.

Nokia, moj omiljeni primjer, se približava vrijednosti svojih patenata (propada). Jedan od članaka koje sam pročitao o tome tvrdi da je to zato jer je viši menadžment previše delegirao odluke, da je naglasak bio previše na konsenzusu a premalo na čvrstom vodstvu. Da je pak Nokia imala čvrsto vodstvo i propala, novine bi pisale o tome kako menadžment nije dovoljno slušao niže rangirane koji su upozoravali na neodrživost ovoga ili onoga.

Primjetite u tom kontekstu bizarnost jadikovanja o tome kako su razne naše tekstilne i strojarske firme sa tehnologijom iz pedesetih godina prošlog stoljeća “uništene”. Ako jedna hipermoderna Nokia može u tri godine doći od tržišnog lidera do ruba propasti, a tome smo svjedočili, kako se nekome više da pričati o tome da su naši mastodonti imali “sigurna tržišta” ali su uništeni zbog nekretnina? Smiješno.

Niti jedna od bivših jugoslavenskih firmi nije morala propasti. Ali okolnosti su bile objektivno loše. Ne zaboravimo da su divovi koji su bili ponos naše privrede često poslovali na tržištu štićenom carinama od 100%, da su drugi bili obilno subvencionirani, da su treći radili sa istočnim blokom za kompenzacije, itd. Sigurna tržišta, međunarodni ugled… to su bajke.

Možda je prerano da našim tajkunima podignemo spomenik ili po njima nazovemo ulicu ili trg. Ali stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine na prvi pogled. Nije zlato sve što sija, ali nije bome ni ne-zlato sve što ne sija!

(Još jedan antinegativni pogled na našu privatizaciju pročitajte na blogu Strašila, pod naslovom “O uspjesima privatizacije u Hrvatskoj“.)

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

33 odgovora na Tajkuni: heroji a ne zločinci (o uništavanju firmi zbog zemljišta)

  1. Kapitalac napisao:

    Zašto misliš da su firme bile bezvrijedne u trenutku privatizacije?
    Ja ne mislim da je itko od ljudi poput Kutle glup ili neracionalan, možda im se jednostavno nije dalo zafrkavat sa održavanjem posla ili u priči ima još elemenata. Teza da će uvijek netko biti spreman kupiti poslovanje ako je A + B > 0 stoji samo u uvjetima dinamičkog i slobodnog tržišta. Mislim da u trenutku privatizacije takvog tržišta nije bilo niti je tko od domaćih ili stranih investitora uopće razmatrao pokretati poslovanje u zemlji visokog rizika poput Hrvatske u onom trenutku. Nadalje, ni u jednom uvjetu ne razmatraš utjecaj političara na njegovog kronista (uvjetno rečeno, ako se o kronizmu radilo). Ispada da su se ovi domogli firmi za kunu i nakon toga zavladalo je slobodno tržište. Moguće je da je na određene poteze kronista utjecala i politika, naravno ne mogu to dokazati jer nemam takve informacije, ali moguće je.
    Bez obzira na sve mogu u potpunosti prihvatiti ideju da je možda zaista sve to bilo toliko neučinkovito i neracionalno prilikom privatizacije da je jednostavno moralo propasti nakon nje i ne zbog nje. Tvrke propadaju prije svega zbog toga što za njih više nema tržišta. Da bi skrenuli tržišne tokove na ove prostore potrebno je načiniti libertarijansko čudo od države – dakle ništa od toga.
    Na stranu i moj tekst, dio koji sam naveo, a ti citirao je krajnja trivijalizacija problema ali u visokoj korelaciji s političkom diktaturom. U tekstu uspoređujem više na koji način funkcionira naša država u usporedbi sa nekakvom hipotetskom liberalnom državom.

    • Simun napisao:

      Teza da će uvijek netko biti spreman kupiti poslovanje ako je A + B > 0 stoji samo u uvjetima dinamičkog i slobodnog tržišta. Mislim da u trenutku privatizacije takvog tržišta nije bilo

      Ali malo je čudno da je bilo tržišta nekretnina, a drugih tržišta ne. Nije baš uvjerljivo da firme budu bezvrijedne a nekretnine vrijedne.

      • Kapitalac napisao:

        ne mislim da se nije trgovalo, već nije bilo slobodnog tržišta, dinamike, zakonskog okvira, neumješanosti politike, u specifičnim trenucima preuzimanja tvrtki – danas je još gore što se tih uvjeta tiče. Na kraju krajeva, tvornice – industrija, leži na zemlji na kojoj se sasvim sigurno neće graditi stambeno naselje ili što drugo što bi imalo veći potencijal od nastavka poduzimanja (uvjetno rečeno) jer su uglavnom ta zamljišta izdvojena i neatraktivna za urbanizaciju, dakle na istom može opet biti izgrađena neka tvornica.
        No zato je bitno uključiti i ulogu političara u razmatranje problema tajkunizacije.

        Što bi po tebi bio problem u ovom slučaju? Nisi ništa predložio u tekstu.

        • vedran2006 napisao:

          @kapitalac

          zavrtio si se u krug. teza da tvrtke nisu bile bezvrijedne ali da nije nitko bi spreman investirati u zemlju visokog rizika isključuju jedna drugu, nešto u što nitko ne želi investirati je bezvrijedno. vrijednost = koliko netko želi platiti za to.

          druga teza da u doba privatizacije nije bilo slobodnog tržišta pa da su vrijedne firme pokupili za kunu da se dokopaju vrijednih nekretnina koje će prodati kasnije na slobodnom tržištu i dalje ne stoji. mogli su onda prodati i cijele firme ako je vrijednost biznisa bila >0, no nisu. Što pak ukazuje da vrijednost nije bila >0.

          i najvažnija stvar, neovisno o svemu tome tajkuni su uštedili svima novac, jer je izgubljena vrijednost ako je i bilo vrijednosti u svakom slučaju konačan iznos, za razliku od državnih firmi gdje zbog konstantnih dotacija državnim firmama iz proračuna, krpanjem gubitaka i vođenjem socijalne politike gubitci koji su nastali su bili puno veći od jednostavnog troška zatvaranja firme.

          i to je mislim glavna teza, tajkuni su uštedili novac složili se mi ili ne o vrijednosti firme u privatizaciji.

          • IsakN napisao:

            Ova vrijedi ako je ona teza koju je gore naveo i Simun istinita: tajkuni su dovoljno pametni da shvate da je 2 > 1. Ali moje misljenje je da stvari nisu tako jednostavne.
            Dobiješ za 1 HRK kuna firmu koja ima trenutnu vrijednost A i buduću vrijednost kroz poslovanje B. A + B jeste veće od A, ali ti si to dobio za 1 HRK. Uključiš u to vrijeme i shvatiš da ako prodaš strojeve i nekretninu možeš dobiti A odmah i to i učiniš.

            Nažalost mislim da se precjenjuje inteligencija tajkuna. Imao sam prilika sjediti na večerama sa nekim (doduše sitnijim lokalnim) tajkunima i trebate čuti ta ekonomska i poslovna promišljanja … to je, blago rečeno, tragično…

            • vedran2006 napisao:

              za značajan dio privatiziranih firmi 90ih, uopće nije teza to što ti kažeš.

              teza je da je to propalo zato što je uništeno namjerno da bi se došlo do nekretnina.

              Ako nekretnine vrijede A, a poslovanje B, dakle u svakom trenutku dok je vrijednost poslovanja veća od 0 možeš prodati bilo kome za A+.
              NE moraš uopće biti pametan i sposoban za to, dakle ne moraš uništiti da bi došao do vrijednosti A odmah i to bez troškova. Čak i ako ti to neznaš imaju kupci koji znaju i koji takve stvari rade.

              Obzirom se to nije dogodilo, najlogičniji zaključak koji se nameće je da je već tada vrijednost poslovanja bila ispod 0 te se nije moglo dobiti A uopće.

              Dakle o uništavanju vrijednosti se ne treba trošiti riječi, to što mi nazivamo vrijednost u kontekstu biznisa zapravo su samo troškovi, jer sve te firme sa viškom zaposlenih i zaštičenih radnika moglo se istjerati samo kroz privatizaciju jer političari uvijek osim umjesto racionalizacije poslovanja radije biraju dobivanje izbora i krpanje rupa dugom.

              Ovo što priča Antun i ovdje spominje Šimun , radikalna je teza da su vjerojatno ensvjesno, kroz tu divlju privatzaciju (što je neosporno) zapravo nam uštedjeli gomilu novaca. Zamislite da su mnoge te tako privatizirane firme ostale poput brodogradilišta životariti na proračunu kolike bi minuse zbrajali a na kraju bi to sve i tako propalo.
              Ovako je Kutle ubrzao proces i spasio nas još većih gubitaka.

              Što i dalje ne znači da nije bilo kriminala i da on nije imao pravo na tu imovinu na kraju krajeva, jer to je mogao u načelu biti bilo tko od nas.

              Činjenica na kojoj se to bazira je da privatno vlasništvo osim što vodi u efikasnije upravljanje i maksimiziranje profita ima za nuspojavu i minimiziranje gubitaka, što je zapravo ono što je Kutle odradio, nije ulagao ništa u gubitaše i sprječio nastajanje rupe bez dna (brodogradilišta, hž i sl.).

              • IsakN napisao:

                OK može stajati da su uštedjeli gomilu novca, ali to je teza koju je nemoguće dokazati. Naravno nemoguće je i opovrgnuti.

                Samo mislim da bi princip da su firme privatizirali radnici i građani koji žive u sredinama iz kojih su firme bio puno efikasniji (naravno da se skroz makne država i politika – čista privatizacija).

                • vedran2006 napisao:

                  o tome se i radi. pojedinačno bismo mogli analizirati, no kod nas vrijedi ono da je sve pokradeno i uništeno nakon privatizacije, a zapravo su to bile iznimne situacije.
                  Sve je već bilo uništeno i prije i privatizirano je za kunu jer nije niti vrijedilo više odnosno nitko nije htio ni platiti više.

                  kažem pojedinačno bismo mogli analizirati i utvrditi da su neke firme mogle proći bolje,da je nešto bilo pravednije itd. no to su uglavnom iznimke od pravila.

                  Evo vam primjer petrokemije, radnici su dobili dionice, država je ostala u vlasništvu, radnici su prodali sve budzašto i država nastavlja sa uništavanjem. sva sreća ta firma toliko vrijedi da će im trebati još par godina da ju stave pod zemlju. na kraju nedajbože ali kad bi se dogodio najcrnji scenarij i to netko kupio za kunu, zatvorio i prodao što se da, otplatio dugove onda bismo opet imali privatizacija uništila, zar ne?
                  tajkuni ovo ono, pa zar vi ne vidite obrazac.

                  • IsakN napisao:

                    To se apsolutno slažem. Zato sam i napisao gore da bi trebal biti POTPUNA privatizacija. Dakle svaka dionica da ima Ime i Prezime, a ne državu ili županiju ili općinu. A to se tako moglo napraviti. I tako je dosta manjih firmi privatizirano u sloveniji (kasnije je netko došao i okrupnio dionice i preuzeo većinu) i onda je to apsolutno ispravno u svim pogledima (i u Sloveniji nažalost za njih nije provedeno do kraja i nije provedeno u najvećim firmama i bankama gdje se i vide problemi danas). Kad se tako napravi onda ako i “tajkun” “uništi” firmu radnici nemaju šta plakati državi jer su oni prodali te dionice. Ovako je sve to jedna velika zavrzlama koja se plaća na razno-razne direktne i indirektne načine (otpremnine, nadoknade, nadoknade nezaposlenima, prijevremena umirovljenja, štrajkovi, zapošljavanje otpuštenih po izmišljenim mjestima u državnoj upravi, popuštanje sindikatima, populizam itd itd itd). Naravno opet dolazimo do toga da moramo imati odgovornu politiku. A onda već idemo u utopiju itd…

          • Kapitalac napisao:

            Mislim da se nisam zavrtio. Ne treba zanemariti utjecaj politike na te događaje.

            • vedran2006 napisao:

              ali tako možeš tvrditi bilo što jer ne treba zanemariti …
              to je argumentacija bez ikakve podloge, jednostavno tvoj scenarij makar ne treba zanemariti utjecaj politike, je vrlo malo vjerojatan.
              A kamoli da se radi o obrascu po kojem se radilo. Mislim pa ti si razuman, pogledaj danas sve te firme koje su se “spasile” od ralja divlje privatizacije. daj molim te objasni kako je to uništeno privatizirano, a ovo državno je “spašeno”. pa utjecaj politike je bio još gori u tim slučajevima.

              dakle u krajnjoj liniji ako se tajkuni prema imovini za kunu odnose kao prema 1 kn, onda se političari odnose kao -1.000.000.000 kn
              Svaka kuna imovine nas košta milijardu kuna i tako dok pipa ne presuši, do sad smo natukli 50-ak milijardi eura duga, pa da vidimo dokle ide.

              nema tog tajkuna u najdivljijoj privatizaciji koji može napraviti veću štetu nego najbenevolentniji političar.

              • Kapitalac napisao:

                Argumentacija bez podloge? Hmm, možda, ali nekako kad gledam političare po sudovima (koja pravda je njih zakačila je također intrigantna stvar za razmatranje) i ekipu poduzetnika koja se vrti oko njih, imam pravo barem sumnjati. O obrascima nisam govorio ali JPP je možda mehanizam za izvlačenje love, primjerice farbanje tunela. Ne znam, nemam dovoljno informacija da bih mogao govoriti o tome kako treba, ali ne znam niti tko ima.

            • vedran2006 napisao:

              kapitalac o tome uopće ne razgovaramo, to nije tema. ovdje pričamo o tome jel veća šteta privatizirati tajkunski ili ostaviti u državnom vlasništvu. meni se osobno čini da je nesumnjivo gora i najbenevolentnija država od i najpovampirenijih tajkuna. u smislu troška za građane države.

              a ako je netko radi kriminal to je sasvim druga stvar to ne sprječavamo ne privatizacijom. dapače najveći kriminal je uvijek bio u firmama u državnom vlasništvu.

              • Kapitalac napisao:

                Nisam siguran više o čemu pričamo jer ja sam prije svega replicirao Šimunu glede komentara na moj tekst na koji se referirao, a koji također nema veze sa usporedbom tajkunskog i državnog vlasništva, nego je tema nešto sasvim drugo, pa u tom kontekstu i odgovaram ali nemam što više po tom pitanju reći.🙂

                • vedran2006 napisao:

                  ti si govorio o tome da je kupac koji je nešto kupio za 1 kn tako se prema tome i odnosio kao 1kn, te da je to dalje vodilo u propast tih firmi zbog neodgovornosti vlasnika.

                  no stvarnost je generalno zapravo bila sasvim drukčija, kao što je Šimun pokazao ta firma nije vrijedila niti više od 1kn, to su bile devastirane firme, sa silnim dugovima i vrlo neizvjesnom budućnošću. Ozbiljni investitor to čak nije cijenio niti 1kn jer njegovo vrijeem i energija koju bi potrošio u pokušaju da restrukturira firmu njemu je daleko više vrijedilo

                  Zapravo nitko nije bio zainteresiran za te firme.

                  Jako se dobro sjećam kad je privatizirano Belje, sveopće viđenje ekonomista stručnjaka je bilo da je Todorić lud što preuzima Belje za 1kn jer da će mu ta firma pokopati sve.
                  Znači najbolji savjetnici su mu savjetovali da ne kupuje Belje jer da je rizik ogroman, dugovi veliki i da se to ne isplati. Todorić je kao što znamo ipak kupio Belje i znamo gdje je Belje sad. Naravno u tom procesu preuzimanja on je definitivno imao i neke povlasticce ali potpuno zasluženo jer je alternativa bila svi na cestu i onda prosvjedi itd. kao što imamo danas sa nekim drugim državnim firmama.

                  Mi možemo pljuvati po tajkunima i govoriti ovo ili ono, ali činjenica je da su sve alternative puuno lošije.
                  Zato mislim da je nezahvalno pričati o uništavanju vrijednosti i 1kn i odnosu prema 1kn i zbog kao jako vrijednih nekretnina. To su mitovi i legende.

  2. IsakN napisao:

    Mene smeta određivanje vlasništva.
    Pretpostavilo se da je sve državno i onda je država imala pravo prodati to za 1 KN kome je ona htjela (tj. trenutna politika).
    I dok je kod nekih firmi zaista realno reći da su svi (država) proporcionalno iz poreza ulagali u izgradnju istih i da vlada imao kao legalno izabrano tijelo odlučivati kod nekih mi se čini da to nije tako.
    Evo ja ću opet o osobnim primjerima iz moje male općine iz BiH. Većina firmi je tu građena po principu da je država dala zemljište (koje je prethodno nacionalizirano tj. oduzeto) i možda je centralna država i dala nekih 5-10 % početnog kapitala, ali uglavnom su firme financirali direktno stanovnici te općine i još najviše zaposlenici. Jer su i građevinske radove radili zaposlenici, nakon što je firma proradila dio plaće je istao u otplatu troškova firme, pa i kasnije se stalno od plaća radnicima uzimalo da bi se firma širila, kupvali strojevi itd itd itd… I svi ti podaci o postotcima koliko je tko dao i kako je sve to išlo su postojali.
    I po meni je jedina ispravna opcija bila da su se firme privatizirale na način da su se radnicima proporcionalno dale dionice (kao i vlasnicima zemlje jer se znalo tko su ili tko su nasljednici) i onda neka radnici odluče šta će s firmom.
    To bi bilo pošteno po principu vlasništva, a i kad bi firma propala ili kad bi radnici svoje dionice nekome prodali da postane većinski vlasnik država bi mogla reći da nije ona uništila ništa i imala bi puno manje troškova kasnije u raznim sanacijama, pomaganjima radnicima koji su ostali bez posla, populizma itd itd itd…

    Ne tvrdim da je ovako za sve firme, ali zaista veliki broj firmi su od temelja izgradili ti radnici (i stanovnici baš te specifične općine) koji su tu radili i praktički su odvajali od plaća i od svojih ušteđevina i od svega da se ta firma izgradi, a kasnije samo politka je nekome da za ništa.

    Ne vidim ništa herojsko, a ni slobodnotržišno u tome.

    • Simun napisao:

      Slažem se da je upitna pravednost pretvorbe. Ne kažem da je pravedno da netko dobije vrijednu tvornicu za kunu, nego da je on neće uništiti kad ju jednom dobije, ako stvarno jest vrijedna.

  3. vedran2006 napisao:

    jako dobar tekst. nisam još pročitao komentare, ali u potpunosti se slažem da uništavanje nema apsolutno nikakve veze sa cijenom po kojoj je nešto nabavljeno.

    i također slažem se sa Antunom,

  4. Neomakartizam napisao:

    Stvar je možda lakše vizualizirati na primjeru. Zamislite najglupljeg tajkuna kojeg možete, kojem je droga toliko pojela mozak da razmišlja samo o sljedećem šutu. I sad zamislite da mu je Steve Jobs oporučno ostavio Apple, najvrjedniju firmu na svijetu. Hoće li tajkun uništavati firmu, otpuštati radnike i rasprodavati strojeve?

    Problem s ovim argumentom je pretpostavka da tajkun zaista ima zagarantirano sigurno pravo vlasništva nad Appleom, i to u sklopu nekog koliko-toliko funkcionalnog političkog i pravnog sustava, u kojem može lako nastaviti s profitabilnim poslovanjem. Međutim, u situaciji gdje je to vlasništvo stekao mutnim zakulisnim političkim igrama čiji se rezultat lako može nenadano obrnuti, i to u režimu gdje općenito vlada neizvjesnost oko najosnovnijih elemenata sigurnosti imovine i mogućnosti poslovanja, opcije tajkuna izgledaju sasvim drugačije. Tu najpametniji izbor zaista može biti da iz firme u najkraćem roku izvuče novca koliko može i spremi ga na sigurno — makar to značilo njeno uništavanje i rasprodaju imovine za samo mali dio onoga što bi bila njena kapitalizacija u nekom funkcionalnom pravnom sustavu s jasnim i sigurnim vlasničkim pravima.

    Sad, naravno, to i dalje znači da tajkuni nisu bili motivirani nekakvom posebnom zlobom, već su samo racionalno maksimizirali svoje profite unutar postojećeg sustava. (Baš kao što će i najpošteniji kapitalist zatvoriti tvornicu, otpustiti radnike i rasprodati imovinu čim to postane najprofitabilnija ili najmanje gubitnička opcija.) Međutim, postojala je tu i povratna veza: taj režim mutne privatizacije, nesigurnih imovinskih prava i katastrofalno loših uvjeta poslovanja je itekako odgovarao određenoj vrsti lovaca u mutnom i velikim dijelom je počivao na podršci takvih ljudi (i dobivao poticaj za takvo ponašanje od njih). Oni nisu bili samo pasivni promatrači koji su optimalno reagirali na nepromjenjive okolnosti.

    • Simun napisao:

      Slažem se da, ako poduzeće nije njegovo, nego je vlasništvo mutno a on je samo dobio pristup, onda se tajkun može ponašati u skladu sa “tragedy of the commons” i gledati da što više firminog vlasništva što prije pretvori u stvarno svoje. Moj argument ovisi o tome da poduzeće jest privatizirano. Ako se radi o tome da je politika postavila novog direktora u stari mastodont onda ništa od ovoga ne vrijedi.

  5. dandy napisao:

    Privatizacija je mogla biti provedena i brže i poštenije da je bilo političke volje.
    Kutle i ekipa su se nepošteno bogatili, prodaja za 1 kunu, a zatim godine mrcvarenja i radnika i privatizirane imovine siguno ne zaslužuju nikakve pohvale.
    Nema tu ni slobodnog tržišta ni poduzetništva, uglavnom samo prijevare, kriminal i politikantski mutež.
    Sad više nema nazad, mlijeko je proliveno, trebamo se okrenuti budućnosti (što bi reko Ante)

  6. konzervativac napisao:

    Dobar je članak ali krive su ti činjenice. Nije toliki problem u tim zemljištima za 1 kunu koliko u politici, a politika HDZ-a se nije baš promjenila između ove sanaderove i one prve vlade, a to je da imaš hrpu poduzeća u vlasništvu stranačkih ljudi s kojima posluje država i izvlači novce iz proračuna u đepove stranke. Samo u to vrijeme baš nisi imao previše privatnih društava pa se eto moralo dati za kunu (naravno to nisu smjela biti društva u državnom vlasništvu jer bi se novci vrtili u krug) . Tako da zapravo prava pljačka koja se odvijala se zapravo odvijala iza dodjele poduzeća. Većina poduzeća koja su dodjeljena posluju i dan danas, a sama država ih je krajem 90-ih opet otkupila za kunu i sanirala ili su završile kod banaka ( al do tad su i dugovi vrijedili više od od imovine). Ponovili su ono što su prvotno napravili sa bankama. Neka od kutleovih jesu : Diona, Dastra, Croatia bus, Zagrebački transporti, Hoteli Baška, Globus grupa, Obiteljski radio, Croatia- trade Split, Mirna Rovinj, Tisak, Koteks- Split, Kaštelanska rivijera- hoteli, robna kuća Prima, a neka su i zatvrena. Tako da opet nisi napravio ništa ili zapravo si napravio još gore.
    (čisto da napomenem da su to činjenice i da u rasprave zasnovane na nekim stranačkim osnovama nemam namjeru ulaziti)

    Druga stvar je da se likvidacija provodi samo samo ako se društvo sastojo od 2 ili više članova pa svi ti tajkuni se tim institutom nisu mogli koristit tj. nisu ni trebali. A što se tiče troškova likvidacije to mogu obaviti i članovi društva pa vam se troškovi svode na sudske pristojbe i javne biljažnike (ne više od 5000kn) . Pošto su oni bili jedini članovi društva dovoljan je odlazak u trgovački sud i zatražiti brisanje iz registra trgovačkih društava, ni nove ugovore nisu sa radnicima morali potpisivati nakon preuzimanja pa nemate dugova poslovanja dakle imate čistu imovinu koja je samo vaša.

    A treće ne znam kada ste zadnji put pogledali cijene u industrijskim zonama, sa priključcima za struju vodu i ostalim popratnim sadržajima ni u najmanjim gradovima za omanji pogon ispod pola milijuna kuna nemate šta tražiti. Tako da to baš ne bi nazvao tajkunima nego političkim igračima koji su kroz te firme izvlačili novce na još gori način od ovog što ste vi gore naveli pa bi ja ipak odustao od ulica i spomenika.I upravu ste – nije baš sve onako kako se čini na prvi pogled.

    • Simun napisao:

      Kad kažem likvidacija ne mislim samo na brisanje tvrtke iz registra, nego i sve što tome prethodi. Radnici imaju pravo na otpremnine, skloni su prosvjedima i političkim pritiscima, često postoje razne sudske tužbe koje treba raspetljati, skriveni dugovi i skrivena potraživanja, itd. Nije bilo moguće danas ući u tvrtku a sutra ju zatvoriti i prodati nekretnine.

  7. konzervativac napisao:

    U slučaju da novi ugovor o radu ponudio novi pravni subjekt isti nije dužan preuzeti prava iz prethodnog radnog odnosa niti uzeti u obzir prethodni radni staž kod bivšeg poslodavca, dakle otpremnine isplaćuje poslodavac kod kojeg ste radili a ne novi. Istina je da su skloni prosvjedima, al većina ovih što se odvijaju kod nas su zbog neisplate plaće ili doprinosa a i šta ti mogu, oni više ni nisu tvoji zaposlenici. A što se tiče potraživanja dobavljača – i bez zatvaranja tih potraživanja možete zatvoriti društvo, jedino državu morate namiriti. Dobra knjigovođa stvarno čuda napravi između par poduzeća.

    No dobro kao što sam gore napisao nije toliki problem u toj firmi za kunu koliko je ono nakon, al previše ljudi još živi u starom sistemu pa baš ne kuže šta se dogodilo ni dan danas pa onda čuješ priče kako je izvukao toliko ili onoliko iz neke firme – pa nije sigurno izvlacio svoje novce iz svoje firme – to je njegovo ionako.

  8. strasilo napisao:

    u pravu si, i u osnovi se slažem s tobom
    ali
    da bi stvari tako funkcionirale, potrebno je pravo privatno vlasništvo i pravni sustav koji ga podržava
    prvi dio reakcionarovoga posta je tu apsolutno na mjestu

    ti ljudi jesu de jure postali vlasnici tih firmi, no koliko je to “vlasništvo” bilo vlasništvo, a koliko u biti (privremeni) posjed koji sutra može biti oduzet kako je i dobiven
    ja tu mogu zamisliti slučaj u kojem “vlasnik” gleda kako da svoju nominalnu imovinu bar dijelom pretvori u stvarnu imovinu u obliku bankovnog računa u švicarskoj

    • IsakN napisao:

      Ovo je isto dobar odgovor sa vlasništvom jer ima i jedan drugi momenat.

      Ako si npr. dobio firmu za 1 HRK obično ako si htio graditi stambeni objekat morao si progurati prenamjenu prostornog plana. I ako je tvoja opcija na vlasti ti imaš 4 godine da to odradiš inače ako dođe po tebe nepovoljna vlast sljedeće 4 godine oni će prostorni plan promijeniti protiv tebe.

      Ima primjera gdje su oko velikog industrijskog postrojenja niknule i zgrade i sportska izgralista itd itd.. ali to postrojenje stoji i propada. Kad se raspitaš zašto shvatiš da vlasnik nije dobar s općinskom strukturom i da se tu ne smije graditi😀

  9. konzervativac napisao:

    Privatno vlasništvo nije nastalo 90-ih godina. Bilo je i prije i zapravo zakon po tom pitanju nije baš puno mjenjan. Imao si obrte, vikendice, kuće koje su se vodile u gruntovnici (za razliku od društvenog vlasništva koje se nije vodilo u zemljišnim knjigama što se uspostavilo kao veliki problem u novoj državi i dan danas neke tvornice pa čak i cijela gradska naselja se vode kao livade ) , prvi zakon o poduzećima je donesen 1989 godine pri prijelazu iz sustava radničkog samoupravljanja u sustav podueća. Tad je su nastajala i prva dionička društva-dakle još u bivšoj državi.

    Uglavnom koliko se moglo ili nije to možemo samo nagađati. Tada je vaš kupoprodajni ugovor kojim ste stekli imovinu i budala koja ce kupiti bilo dovoljno za prodaju (vlasnički list nije postojao)
    dakle ti tajkuni su imali sve uvjete za prodaju ali pošto je ta imovina bila prodana za kunu sa gore navedenim razlogom zašto da proda političku zlatnu koku za čije uspjehe i neuspjehe ne odgovara svojom imovinom i dobio ju je za kunu.

    Moje mišljenje je da mu politika nije dozvoljavala jer su i ljudi koji su mu to omogućili htjeli svoj dio kolača iz proračuna koja prođe kroz njegovu firmu. Fimi medija 90-ih. Tako da mislim da baš i nije za raspravu da su nas tajkuni spasili , raspravljamo između dva sranja jer nitko tu nije glup – da političari žele da stvari funkcioniraju stvari bi funkcionirale: Znaju oni vodit i HAC i HC i brodogradilišta ali zašto, nije njihovo a zašto prodat kad mogu sa njima poslovat i izvlačit pare za farbanje tunela i marketinške usluge.

    • Simun napisao:

      Uz to što je institut privatnog vlasništva postojao, ja bih dodao i da je Hrvatska bila i jest centralnoeuropska država, tj. baštini određenu pravnu tradiciju, a prva smjena vlasti je bila tek 3.1.2000. Devedesete su bile godine previranja, ali ne bih rekao da su tajkuni mogli očekivati da će svaki čas biti izvlašteni.

      • konzervativac napisao:

        Moramo biti sretni što ih nisu izvlastili, zamisli tek onda rupe u proračunu. Pravi dokaz za to da se država nije išla rješavati tih poduzeća je to da ih za 1 kunu nije moga kupiti “stoka sitnog zuba” (kao što se sad prodaju na javnom natječaju ove HŽ-ove tvrtke kćeri al ih ni najveći genije ne može pokrenuti) nego je to bio uski politički krug. Ta poduzeća nikad nisu ni trebala uspjeti.

  10. Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  11. Povratni ping: Privatno vlasništvo dio 2. | Nekompetentna reakcija

  12. Povratni ping: Institucionalna memorija | Usporedbe

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s