Ukinimo AZTN

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) zvuči kao dobra stvar. Ako se slažemo da je tržište dobra stvar, kako agencija koja ga štiti može biti loša?

Može, i jest. Objasniti ću zašto AZTN ne pomaže nego šteti gospodarstvu, zašto tržištu nije potrebna zaštita i kako se tržište regulira samo od sebe.

Još je Adam Smith napisao:

Ljudi iz iste struke se rijetko sretnu, čak i u zabavi i opuštanju, a da razgovor ne završi u zavjeri protiv javnosti ili nekom dogovoru o povišenju cijena.

To je opažanje točno. Firme (a i pojedinci) bi stvarno radije dogovorili cijene (visoke, naravno) nego si međusobno konkurirali. Nema nikakve sumnje u to. Ipak, stvarnost je nešto drugo.

Na slici je Jarunska tržnica (druge su vjerojatno slične, ovu sam stavio jer mi je poznata).

Na koliko se mjesta na ovoj slici može kupiti kruh? Ni manje ni više nego sedam! U samom dvorištu tržnice su tri pekare, udaljene jedna od druge desetak koraka. U obiteljskoj kući na sjeverozapadnom dijelu je još jedna, a na jugoistočnom obodu tržnice također. To je pet pekarnica, plus, kruh se može kupiti u još dva dućana “opće namjene”.

Na dnu slike je mjerilo. Ovo se sve odigrava u prostoru veličine cca 100 x 100 metara, za prehodati koji treba oko jedne minute.

Što bi bilo kada bi prodavatelji htjeli dogovoriti cijene kruha?

Dogovor o cijenama između dvojice je problematičan jer prvi mora vjerovati drugome, a drugi prvome. Treći sudionik mora vjerovati i prvome i drugome, a drugi i prvi moraju vjerovati njemu. To povjerenje je jedino što može sačivati “kartel”, jer on nema mehanizama prisile. S jedne strane je dakle svima u interesu da drže visoke cijene, s druge strane, svi su ljubomorni jedni na druge, svi smatraju da drugi nešto rade nekorektno, pa makar imali nekorektno bolju poziciju gdje prolazi više ljudi i time imaju bolju prodaju i zaradu. Što je veći broj sudionika raste sumnjičavost i nepovjerenje.

Uz te psihološke mehanizme, koji su sami po sebi ogromna prepreka održivosti kartela, u igri su i drugi.

Tu je potencijalna konkurencija novih igrača. U tržišnom gospodarstvu profiti teže ujednačavanju. Ako vlasnik kafića vidi da pekare imaju visoke profite, a on nizak, zatvoriti će kafić i otvoriti pekaru. Zatim su tu tvornice kruha koje opskrbljuju “opće” dućane, trgovački centri koji često rade svoj kruh, a na samom kraju je i mogućnost da pojedinci sami kupuju sastojke i sami doma peku kruh.

Kad se zbroje sve te činjenice potpuno je jasno da je dogovor o cijeni kruha neodrživ. Sam dogovor jest moguć, ali provedba nije. To je jasno kad problem razmotrimo s čisto teoretskog stajališta. Nedavni slijed događaja daje zornu praktičnu potvrdu:

(16.02.2011) Od 1. ožujka u Osijeku će kruh biti skuplji za 20 posto, a kod velikih proizvođača i 100 posto! Tako su odlučili osječki pekari u srijedu na sastanku Sekcije pekara pri Udruženju obrtnika grada Osijeka.

(05.04.2011) Vlada potpuno rasulo na tržištu. Konkurencija je velika, pekari stalno dižu i spuštaju cijene, a kupci su postali izgubljeni. Bivaju privučeni u pojedine pekare cijenom kruha od četiri kune za 700 grama, a onda izigrani već nakon nekoliko dana kada taj kruh poskupi za kunu ili dvije, kaže Čičak te dodaje kako je do kaosa među osječkim pekarima došlo nakon neuspjelog dogovora o zajedničkom podizanju cijena u veljači

Kada su ljudi vidjeli da unatoč dogovoru neki nisu podigli cijene te su tako ukrali kupce onima koji su to učinili, došlo je do revolta i izgubio se svaki trag fiksnim cijenama kruha, kao i ikakvoj mogućnosti za daljnje dogovore, kaže Čičak

Ne treba čuditi ako se u Osijeku zatvori poneka pekara, vjerojatno su mnoge na nuli ili gube novac. Slično je i drugdje (npr u Karlovcu).

Rat cijenama je dobar za potrošače, ali bitno je naglasiti da posljedica tog rata nisu nužno niske cijene, nego niski profiti. U konkurentnom okruženju je itekako moguć rast cijena. Ako su profitne stope niske, rast cijena inputa (rada, energije, sirovina) mora biti ugrađen u cijene proizvoda. Ponekad se konkurenti iscrpljuju odugovlačenjem pa rast cijena kasni… ali ono što se mora dogoditi, mora se dogoditi.

To nas dovodi do AZTN.

Evo jednog primjera njihovog djelovanja. Piše Slobodna Dalmacija:

AZTN je utvrdio kako se upravitelji stambenih zgrada kod kojih je otkriveno postojanje kartela koriste uslugama različitih dobavljača, te ovu uslugu pružaju različitom broju korisnika koji žive u stambenim zgradama, koje se razlikuju po godini gradnje, lokaciji, razini održavanja i slično, te stoga njihovo održavanje zahtijeva i različitu visinu i strukturu troškova upravljanja.

Zato ni cijena, odnosno visina naknade za usluge koje pružaju ne može biti ista, a ne postoji niti jedno ekonomsko ili drugo opravdanje za to, tvrde u AZTN-u.

Na primjeru s pekarama sam opisao mehanizme koji sprječavaju uspjeh kartelizacije, ali oni vrijede u svim branšama. Ovdje imamo tri firme koje su dogovorile cijene. U čemu je zapravo problem? Ako nitko ne brani četvrtoj firmi da im pokuša preoteti klijente, problem ne postoji, dogovorena cijena je tržišna cijena. Standardna ekonomska teorija kaže što će se dogoditi ako država nametne cijene niže od tržišnih: nestašice. Pasti će razina usluge a klijenti neće moći otići kod drugog ponuđača jer se novi igrači neće ubacivati u neprofitabilne branše.

Ovdje imamo upravo to, državnu agenciju koja odlučuje o tome što je “logična cijena”, sa svim predvidivim posljedicama. Ako to nekoga podsjeća na Sovjetski Savez, nije sam, podsjeća i mene.

Koliko je ta ideja apsurdna, ne treba ni dokazivati, ali evo jedan primjer. Što ako su moji troškovi 95 a cijena 100, dok su Jeremijini troškovi 90 a cijena 100? Prema AZTN, različita struktura troškova mora rezultirati različitim cijenama. Uopće ne sumnjam da bi birokratski um na ovu zavrzlamu reagirao propisivanjem obavezne stope profita.

Jednostavno je nemoguće definirati pravednu cijenu. Zakon koji opisuje rad agencije zato ni nema egzaktnih kriterija, nego se može sažeti ovako:

1. Zabranjeno je narušavanje tržišnog natjecanja
2. Mi (AZTN) odlučujemo što je tržište, što je natjecanje, što je narušavanje, što je zabrana, a bome i što je “je”.

Birokratima je dana potpuna autonomija. Definicije u zakonu su takve da mogu obuhvatiti praktički bilo koju firmu u bilo kojoj situaciji. Da stvari budu gore, AZTN od 01.10.2010 ima proširene ovlasti, na primjer, sada mogu drakonski kažnjavati firme (u visini do 10% prihoda). O tome kako agencija koja je dio izvršne vlasti ne bi smjela imati sudske ovlasti (kažnjavanje) drugom prilikom.

AZTN nije samo potpuno nepotrebna (vidi osječki primjer), nego je i štetna (vidi splitski primjer). Svojim “mišljenjima” i “odlukama” može na kraće ili duže vrijeme blokirati spajanja i preuzimanja, što ih komplicira i poskupljuje. Na kraju krajeva, ta agencija košta, ljudi ne rade tamo besplatno. Ukinimo AZTN.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na Ukinimo AZTN

  1. Povratni ping: Zašto Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ne goni Apple? | Usporedbe

  2. Povratni ping: Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže | Usporedbe

  3. Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  4. Povratni ping: Dan neovisnosti | Tko je John Galt?

  5. Povratni ping: Savez Komora | Tko je John Galt?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s