Mit: namjerno rade proizvode koji će se pokvariti

Deutsche Welle je državna novina, financirana iz proračuna, na čijoj stranici nema reklama i koja nema potrebe za podilaženjem niskim strastima kako bi privukla čitatelje. Ili ima?

U članku naslova “Proizvedeno — da bi se pokvarilo!” saznajemo među ostalim:

Vaš televizor ili mobitel su se pokvarili tek što je istekao jamstveni rok? Možda to i nije slučajnost. Neovisni stručnjaci su uvjereni kako proizvođači namjerno prave proizvode koji će se kvariti – da bi prodali nove.

A primjeri i dokazi? Ovaj puta je bezvremenski klasik o žaruljama koje su nekoć, prije nego su se urotili proizvođači, trajale vječno spomenut samo usput, a umjesto toga saznali smo nešto o modi:

Već školski primjer kako se proizvođačima jednostavno ne isplati proizvoditi nešto što će trajati gotovo vječno jest svojedobna pojava ženskih čarapa od umjetne svile (najlona). U reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa – koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz tvornice.

Takav proizvod je loš posao – jer što da tvornice rade i kome da prodaju, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati desetljećima? Time je rođen razmjerno složen izraz “planirana obsolencija”, gdje su ženske čarape i napravljene tako da potraju samo određeno vrijeme

U čemu je problem s ovim pričama? Pa, u tome što se radi o zamišljanju statične slike u kojoj jedan proizvođač pokušava prevariti jednog kupca. Jednom. A dinamika? Što ako postoji više interakcija, a ne samo jedna? Što ako na tržištu postoji više sudionika? U tom je slučaju, jasno je to valjda, logično ponašanje upravo suprotno. Ne pokušavate kupca prevariti, jer tržište uvijek sazna i ne nagrađuje takve igrače. Recimo da radite automobil i odlučite da će on “planirano isteći” nakon 5 godina. Što će spriječiti vašeg konkurenta da napravi svoj tako da istječe nakon 7 godina? Vjerujete li stvarno da je u svijetu u kojem je SAAB odavno propao, Volvo životari na kineskim subvencijama, Opel radi sve bolje aute i sve veće gubitke, Francuska po stoti put spašava svoje tvornice, a radi to ako zatreba i Njemačka (šemom poticanja staro za novo) — da je u takvom svijetu moguće da se svi dogovore da će automobili “planirano istjecati” nakon istog perioda? Da je Volvo odlučio radije propasti nego prekršiti “omertu” i ponuditi tržištu automobil koji traje 10 godina?

Pazite, urota je apsolutno nužna. Jer, kaže članak:

Često se čini kako je glavni argument ugraditi manje kvalitetan dio u neki proizvod njegova manja cijena. To u pravilu nije točno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u pravilu beznačajan u usporedbi s drugim troškovima proizvodnje. Drugim riječima, jedva da ima razlike na konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika: glavni trošak je na koncu radnik ili stroj koji će taj zupčanik postaviti tamo gdje spada. Korišten materijal čini tek nekoliko postotka u konačnoj cijeni proizvoda.

Dakle, bilo bi trivijalno i jeftino napraviti trajniji proizvod, kad bi to netko samo htio. Ali takvi su razmjeri zavjere, takav je dohvat tajnih društava, toliko je zastrašujuća njihova moć — da se nitko, nigdje i nikada ne usuđuje zamijeniti svoje plastične zupčanike čeličnima, svoje najelonske najelonke čeličnima, svoje žarulje čeličnim žaruljama i ponuditi svoj daleko superiorniji proizvod po istoj ili jedva nešto višoj cijeni nego konkurencija.

Je li moguće da netko vjeruje u takve gluposti? Da, moguće je. Mislim da je urnebesan jedan komentar sa stranice Jutarnjeg lista, koji je prenio vijest DW. Komentar kaže ovako:

🙂

Vidite li vi što se tu dogodilo? Jedan komentator kaže da se hard diskovi rade tako da što prije propadnu. Drugi, čini se upućeniji, mu odgovara da su hard diskovi zapravo sve trajniji. Ali i taj drugi se kraj zdravih očiju bori sam sa sobom, pa ostavlja mogućnost da se novi (SSD) diskovi rade po ovom principu da što prije propadnu.

Tolika je moć samouvjeravanja i tolika je želja da se dođe do zaključka o kapitalističkim eksploatatorima, da će svaka činjenica koja to opovrgava biti ignorirana, čak i ako ju je napisao isti autor par rečenica prije. Fascinantno, zar ne?

Još nešto, spremnost potrošača da plate trajnost se svakodnevno testira kroz različite proizvode i marke, ali danas je moguće trajnost kupiti čak i odvojeno od proizvoda. Recimo, možete kupiti produženu garanciju za laptop u trajanju jedne, dvije ili tri godine. Mislim da je jasno da su upravo kupci, a ne proizvođači, oni koji odlučuju koji je pravi omjer cijene i kvalitete kad postoji više mogućnosti.