“Neoliberalizam zastupa tezu da su slobodno tržište i demokracija dovoljni za stabilan razvoj gospodarstva i društva, što je danas potpuno jasno da to nije točno. U neoliberalističkom društvu bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji” – Ljubo Jurčić
Jurčić je jedan od najupornijih domaćih intervencionista. Nije on naravno intervencionizam izmislio, ali kao sveučilišni profesor ekonomije, daje mu znanstveni autoritet. Nakon dosta nabadanja, našao sam online nešto što bi moglo biti njegov manifest (pdf). Izjave koje daje u medijima i izlaže u gospodarskim programima su uglavnom varijacije tog članka.
Jurčić je bivši ministar gospodarstva, 2007 je umalo postao premijer, a naširoko se smatra odličnim stručnjakom. Njegove stavove ne možemo ignorirati jer je on artikulator i obrazlagač ideja koje dijeli većina političara. Te ideje proizlaze iz intuicije (na primjer, ideja blizinizma: onaj tko živi blizu šume treba da cijepa drva, onaj na moru da lovi ribu a onaj na planini da tuca kamen), nedovoljnog razumjevanja osnova ekonomije (od komparativne prednosti do definicije kapitala i prirode njegove akumulacije) i površnog poznavanja ekonomske povijesti.
Utjecaj intuicije se vidi iz programa poput 4×4. Plan je bio u svakom dijelu hrvatske stvoriti infrastrukturu za četiri djelatnosti koje će se naslanjati na postojeće resurse, a u svakoj od njih četiri kompanije (zašto četiri? Kako ne bi bilo monopola). To bi ovako nekako izgledalo: Gorski Kotar bi imao četiri firme u drvnoj industriji, četiri u planinskom turizmu, četiri u stočarstvu, itd. Pogledajmo koje resurse imamo i upotrijebimo ih. Većina ljudi tako razmišlja. Zašto uvozimo sijeno kad imamo livade?
Površno poznavanje osnova ekonomije se vidi na primjeru meni omiljene ideje o petoljetkama na kvadrat puta dva:
Ovdje je očito nerazumjevanje definicije komparativne prednosti. Komparativna prednost nije nešto što se stječe, jer to nije uopće prednost u smislu bolje zarade ili tako nečega. Da bi neka zemlja imala komparativne prednosti, mora biti različito produktivna u različitim djelatnostima, a to je činjenica – uvijek. I u Africi i u Japanu, i u padajućim gospodarstvima i u rastućim, jednostavno, ako država postoji onda ima i komparativne prednosti.
(Inače, moj dojam je da 90% ljudi koji o tome govore u medijima misli da je komparativna prednost isto što i apsolutna, samo je, eto, stručno ime za kad ste najbolji u nečemu – komparativna prednost.)
Ekonomska povijest čini samo srce manifesta g. Jurčića. Tu su pobrojani primjeri danas bogatih zemalja koje su u svojoj prošlosti intervenirale u privredu. Kaže Jurčić:
Njemačka koja je jedna od glavni pobornika slobodnog tržišta, ima aktivnu industrijsku politiku, odnosno, njemački, Strukturpolitik, više od 150 godina (…)
U Engleskoj se industrijska politika vodila kroz Nacionalni ekonomski razvojni savjet (…)
Francuska je u izgradnji svoje industrijske strukture otišla dalje od industrijske politike, ona je izrađivala planove razvoja (…)
Italija također ima dugačku tradiciju državne intervencije u privredi. Velika kriza potakla je talijansku vladu 1932. godine da formira Istituto per Ricostruzione Industriale (IRI) (…)
Državna intervencija u španjolskoj privredi počela je također kao rezultat Velike ekonomske krize (…)
Irska industrijska politika ima četiri glavna razdoblja (…)
Iako u američkoj tradiciji industrijska politika ne zauzima značajno mjesto, ili ne na isti način kao u Europi, ipak se može reći da je Hamiltonov Report on Manufacturers iz 1791. godine prvi prijedlog za američku industrijsku politiku (…)
Japanska industrijska politika je temeljena na sinergijskom djelovanju veze između vlade i biznisa. Njeno provođenje povjereno je Ministarstvu za međunarodnu trgovinu i industriju (Ministry of International Trade and Industry – MITI) (…)
Azijske novoindustrijalizirane zemlje provode aktivnu i selektivnu industrijsku politiku.
Ovi primjeri ukazuju na činjenicu da u razvijenim zemljama razvoj nije prepušten djelovanju samo tržišnih sila nego je dominantno pod svjesnom i znanstveno utemeljenom ekonomskom politikom.
Kad sam iznad napisao “površno poznavanje ekonomske povijesti”, mislio sam na izvlačenje ovakvih zaključaka iz heterogenih politika korištenih periodu zadnjih tristotinjak godina. Recimo, u gornjoj listi je Engleska, dom industrijske revolucije, zastupljena kroz dvije organizacije, jednu iz 1962. i jednu iz 1966. A što sa 150 godina ekonomskog rasta prije njih?
Nije sporno da je u svakoj zemlji bilo intervencija, ali itekako je sporna uzročno-posljedična veza između intervencija i gospodarskog razvoja.
U tekstu o korelacijskoj konfuziji sam napisao da činjenica što su mnoge države paralelno intervenirale u funkcioniranje slobodnog tržišta i gospodarski rasle ne smije voditi do pogrešnog zaključka da su rasle zbog tih intervencija. Bogataši voze dobre aute, ali nećete se obogatiti ako kupite dobar automobil.
Samo nabrajanje stranih intervencionističkih politika nikako ne može biti alibi i odrješenje za grijeh domaće intervencije. Moramo ih pogledati detaljnije. Prvo, da razbijemo mit da o znanstveno utemeljnoj državnoj intervenciji, jedna priča iz Južne koreje.
Prije financijske krize 1997-1998 izvoz informatičkih tehnologija iz Koreje je bio manji od 20 milijardi dolara godišnje. Do 2005, izvoz IT je dosegao 79 milijardi. Osim DRAM poluvodiča i mobilnih telefona, (tradicionalno jakih sektora), korejske kompanije izvoze osobna računala, softver, kompjuterske igre, servere i ekrane. Većina rasta u tim sektorima je 2004 počela stagnirati. Tada je, još jednom, uskočila Vlada.
U jesen te godine korejska je Vlada najavila svoj program IT 839. Kreatori te politike su odabrali osam usluga, tri infrastrukture i devet produkata na koje će se koncentrirati.
Osam usluga su bile HSDPA (nadograđena verzija CDMA, protokola koji se u koristi za mobilne usluge u Južnoj Koreji), WiBro (wireless broadband), konvergencija širokopojasnih mreža, DMB (digital multimedia broadband, iliti televizija na vašem mobitelu), usluga u-home (multimedijsko umrežavanje kućanstva), lokacijske usluge (mobilne GPS aplikacije), RFID (radio frekvencijski identifikacijski čipovi), i IT (nadogradnja kvalitete IT usluga na nacionalnom nivou).
Tri infrastrukture su bile konvergencija na širokopojasne mreže (postići da svaki uređaj, mobilni ili stacionarni, može pristupiti internetu širokopojasnim brzinama), u-Sensor (korištenje RFID čipova za označavanje svega) i softver (povećati korejske sposobnosti u svim vrstama softvera).
Na kraju, bilo je devet proizvoda na koje se IT industrija cijele države imala fokusirati: mobilne uređaje za telekomunikacije, uređaje za širokopojasni pristup u kućanstvima, digitalne TV uređaje, osobna računala sljedeće generacije, inteligentne robote, sistem-na-čipu integrirane sustave, RFID uređaje, umetnuti (embedded) softver i digitalne sadržaje.
Takva duga lista zadataka se može činiti kao ludom radovanje, ali iza plana IT 839 stoji ozbiljan novac. Ukupno, vlada i privatni partneri će do 2010 potrošiti nekih 70 milijardi dolara kako bi vizija bila provedena.
TELEVIZIJA U SVAKOM DLANU
Korejski način razvijanja novih tržišta je drukčiji nego u drugim zemljama. U Sjevernoj Americi i Europi, na primjer, nove tehnologije uvode privatne kompanije. Ako javnost prihvati novu tehnologiju, vlada se možda umiješa kako bi ju oporezovala i osigurala da se koristi jedan standard interkonekcije. Ali privatnici poduzimaju prvi korak prema legitimiziranju tehnologije kroz prihvaćenost u javnosti.
U Južnoj Koreji, vlast je često umiješana u tehnološki razvoj od prvog dana. Vlada odabire obećavajuću tehnologiju, brine se za financiranje njenog istraživanja i razvoja, a zatim radi na nagovaranju tvrtki da ju usvoje.
U nekim slučajevima, taj model je radio dobro. Ranih 1980-ih, primjerice, dok je u zemlji nastajala industrija mobilne telefonije, vlada je odabrala CDMA standard za kodiranje bežičnih signala, iako je 85% drugih zemalja odabralo konkurentski GSM standard. Zbog toga, čak i danas, većina mobitela iz drugih država neće raditi u Južnoj Koreji. Pa ipak je taj potez ostvario svoj primarni cilj: zaštitu korejskih proizvođača mobitela korištenjem domaćeg tržišta. I Samsung i LG su dominirali domaćim tržištem zato jer se njihovi gigantski konkurenti (Nokia i Sony Ericsson) nisu zamarali pravljenjem CDMA telefona. I dok su Samsung i LG mliječne zube izgubili na domaćem CDMA tržištu, s vremenom su se otisnuli i na globalno GSM tržište, a danas su giganti u globalnoj industriji. Tako je državno-sponzorirano uvođenje CDMA uspjelo: pomoglo je odnjegovati domaću proizvodnu industriju koja inače možda ne bi postojala.
Ali mnogi izleti Južne Koreje u državno-sponzorirane tehnologije nisu završili tako dobro. Uzmimo, na primjer, projekt DMB, što je skraćeno od Digital Multimedia Broadband. Laički rečeno, to je mobilna televizija, odnosno, gledanje televizije na vašem mobilnom telefonu.
Sama ideja je relativno jednostavna: rezervirati dio radio spektra za odašiljanje signala za mobilne televizije i masovno proizvesti mobitele koji mogu primati taj signal. Zatim napraviti mrežu repetitora diljem zemlje. Staviti repetitore posvuda, uključujući tunele podzemne željeznice, kako bi signal bio sveprisutan. Zatim lansirati satelit kako bi bila pokrivena i ruralna i planinska područja gdje je preskupo postaviti repetitore. Jednom kad ti koraci budu gotovi, cijela zemlja će imati konstantan prijem koji će svatko moći koristiti svugdje.
I upravo to je napravila Južna Koreja. Do 2005, mreža repetitora i satelit su bili u pogonu i nacija se pripremila za masovno uvođenje nove usluge. Proizvođači mobitela su u svoje nove modele dodali čipove koji mogu primati novi TV signal, a brojne TV postaje su pripremile specijalne verzije svog programa za vrlo male ekrane. A onda, uz mnogo pompe, usluga je lansirana.
Godinu dana kasnije, dva najveća proizvođača programa su imala ukupno zbrojeno 1.015 pretplatnika. Četiri godine kasnije, taj broj je dosta porastao, ali nedovoljno da ih učini profitabilnima. U proljeće 2009, tvrtka koja upravlja seulskom podzemnom željeznicom je zaprijetila da će počupati podzemne repetitore jer joj ponuđači tehnologije nisu mogli plaćati ugovorene naknade.
Što je pošlo po zlu? Vlada i mobilna industrija su odabrale tehnologiju u povojima i odlučili da će njeno prihvaćanje biti prioritet. Stavili su sve na tu kartu i to im se obilo o glavu. U međuvremenu, zemljama koje su odgađale uvođenje DMB-a sad je drago što su tako napravile: ideja je gubitaška i ne vrijedi znatnih troškova koji su potrebni za uspostavljanje mreže odašiljača.
Većina drugih tehnologija odabranih u planu IT 839 nije prošla puno bolje od DMB-a. WiBro, koji omogućuje brz prijenos podataka mobitelima i laptopima, je uspješno prihvaćen od strane korejske javnosti, ali žurba Koreje da uvede WiBro nije dovela do toga da ga odaberu druge zemlje: većina njih se odlučila za konkurentski WiMax standard, sličan sustav za širokopojasne bežične mreže. RFID čipovi, također, nisu od tržišta prihvaćeni u većoj mjeri nego u drugim zemljama, unatoč tome što je vlada uložila sredstava u projekte koji su ohrabrivali usvajanje te tehnologije. I niti jedna od drugih državno-odabranih IT 839 tehnologija se ne može smatrati velikim uspjehom.
Ovo gore je samo jedan svježiji primjer. Zašto korejska država, sa golemim iskustvom u interveniranju u gospodarstvo (od čeličana šezdesetih, brodogradnje sedamdesetih, autoindustrije osamdesetih, do robotike i nanotehnologije dvijetisućitih) još uvijek ne uspjeva pogoditi što će se isplatiti a što ne?
Budimo realni, ne radi se tu o nikakvoj znanstvenoj utemeljenosti intervencije (kako bi Jurčić htio) nego o nabadanju zrnja po dvorištu, pa onda povremeno i ćorava kokoš nešto pogodi.
Svaku državnu avanturu plaćaju Korejci kroz niži životni standard. To što si njihova država može priuštiti goleme intervencije samo demonstrira koliko je to produktivan narod. Državna odluka o standardizaciji mobilne telefonije na manje popularnom CDMA standardu je dovela do toga da su korejski potrošači 10-15 godina imali lošiji izbor mobitela i plaćali ih skuplje. Te godine odricanja nisu bile nikakva garancija da će jednog dana nastati Samsungova smartphone divizija, kao što ni skupa gradnja repetitora i lansiranje satelita nije bilo garancija uspjeha mobilne televizije.
Država koja se igra poduzetnika neizbježno radi lošu stvar, uspjela u namjeri ili ne. Resursi koje ulaže su tuđi i uzeti su silom. Kada privatnik nešto poduzima, on ne otima. Činjenica da ne riskira tuđi nego svoj (ili dobrovoljno posuđeni) novac ga čini superiornim državnom poduzetništvu bez obzira na to uspio poduhvat ili ne.
Usporedbe 
Ovaj stav ima i svoje ime, a ono glasi cargo cult. Nažalost on je vrlo prisutan u praksi kod nas, i na osobnoj razini reflektira se u želji pokazivanja statusa iako je ono financirano gomilom skupih kredita, a ne stvarnom snagom.
Naši političari isto tako imaju kargokultistički pristup, koji se najbolje može opisati kao “nemam pojma što bih trebao napraviti, pa ću kopirati kako to izgleda kod drugih i nitko mi neće ništa zamjeriti”. Englezi imaj kraljevsku gardu, pa moramo i mi predsjedničku. I tome slično.
Odličan tekst.
Mislim da mi je vrhunac državne intervencije u Hrvatskoj turizam. Ministru turizma (ma tko on bio), kao ni predsjedniku vlade ili bilo kojim drugim članovima naprosto ne pada napamet da jedan prosječni Nijemac neće više voljeti Jadran ako država osmisli “tipičan logo koji predstavlja Dalmaciju”. Izgradnja hotela me pomalo podsjeća na cargo cult koji je spomenuo Berislav – izgradite ih i turisti će doći. No, zato kod izdavanja soba država zahtijeva da bakice po obali unaprijed iskeširaju ogromne svote samo za prijavu kreveta, bez obzira na to hoće li imati 100 noćenja ili nijedno te sezone.
Slažem se, turizam je katastrofa. Tako ima neki zakonski namet koji moraju plaćati sve firme, a koji ide lokalnoj turističkoj zajednici, koja je naravno potpuno bespotrebna (jer da je potrebna, osnovale bi ju firme same) ali služi da se zaposli par ljudi i potroši nešto novca. Ministarstvo turizma je jedno ministarstvo koje bi preko noći mogli ukinuti bez ikakve štete.
Sjajan tekst.
Malo si prevelikih zahtjeva, tražiš od države da pogodi svaki put kad gađa, a svjestan si i da privatna firma (bar ona koja ulazi u takve rizike) ima slične rezultate na tom polju. I kako je tu stvar neriješena, onda uvodiš kao argument da privatnik riskira svoje novce pa je moralno superioran državi “koja riskira tuđim, tj. otetim novcima” (iako to ni kod privatne firme ne mora biti slučaj).
To je naime dječja logika – šta bi bilo kad bi bilo – jer države su FAKT, činjenica koja se ne može pobiti, kao i njihovo pravo da nam otimaju novac u vidu poreza. Meni je jasno da je agenda ovog sajta “liberta”, ali prioritet je STVARNOST, ne nečiji snovi i teorijski proračuni. Kao da kažeš “kako bi ovaj svijet bio divan kad bi se kiša i sunce izmjenjivali po mom modelu, zamisli svo to divno zelenilo i cvatuću poljoprivredu koje bi nam taj model donio” 🙂 Sretno kod razrade modela.
Nekad je feudalizam bio FAKT, STVARNOST i činjenica koja se ne može pobiti.
Ovakve usporedbe nemaju smisla.
Privatni kapital nije nužno kapital jedne osobe, isto tako može biti kredit od banke itd…
Ali… osobe i instutucije koje su povjerile svoj kapital osobi koji ulazi u projekt odgovorne su za taj kapital.
Banka tako može ostati bez svog kapitala kroz propale projekte.
Ako banka financira previše loših investicija, banka propadne i njeno mjesto zauzima bolja.
Država s druge strane više-manje ne odgovara za svoje postupke i propale projekte jer ima relativno neiscrpan izvor prihoda kroz porez (pljačku).
Da, sada možemo reći da država odgovara narodu kroz izbore, ali zapravo što više novaca potroši na socijalu i glupe projekte to više glasova stranka dobije.
Ljudi državne novce ne smatraju svojima, nego nešto što dolazi samo od sebe.
Porez ili inflacija to su novci od građana i suguran sam kad bi oni raspolagali istima da bi investicije bile puno pametnije.
Da se mene pita rađe bi uložio par tisuća eura u dionice firme koja planira napraviti recimo AP1000 u Slavoniji nego u HAC koji gradi A5 autocestu.
Ali ja ne mogu radit takve odluke, zato jer postoji more birokrata koji to skupo naplaćuju i još uz to totalno promaše investiciju. Odnosno… ne želimo od države da gađa išta.
Nego samo da štiti život, slobodu i privatno vlasništvo. Ništa više.
Ako je A5 super investicija, dok je AP1000 glupa investicija koja je osuđena na propast sve ok. Ja ću izgubiti svoje novce, ali želim tu slobodu izbora.
Isto tako želim slobodu izbora u tome da pomognem Peri iz ulice koji ima sedmero djece i u nezaidnoj je financijskoj situaciji, a ne pomognem Darku koji sve novce koje dobije zapije u lokalnoj birtiji ili ispred dućana.
@Gogač
Kako neriješena? Postoje i teoretski i empirijski razlozi protiv državnog poduzetništva. To što neke privatne investicije propadnu, a neke državne uspiju (u smislu da postanu profitabilne) ne znači da je “stvar neriješena”. Razlika između ekonomskih performansi istočne i zapadne Njemačke i sjeverne i južne Koreje je ilustrativna u tom smislu.
Što se tiče moje agende, ona upravo i jest otkrivanje stvarnosti iza raširenih zabluda. Nikakvi teoretski modeli. Ne samo što države postoje i djeluju, nego nas političari pokušavaju uvjeriti da trebaju djelovati još više, odlučnije, agresivnije. A profesori im daju znanstveni alibi za to.
Ne možeš uopće uspoređivati perfomanse Istočne i Zapadne Njemačke, a pogotovo ne Južne i Sjeverne Koreje. To je kao da uspoređuješ desetogodišnje ekonomske perfomanse nekog pankera/hipija/skinheda i FERovca koji ima svoju firmu i upravo završava MBA i onda iz toga izvodiš univerzalne zaključke. Ovaj prvi uopće ne pridaje nikakvu važnost privređivanju i racionalnom ekonomskom ponašanju jer su njegovi ciljevi i prioriteti okrenuti skroz na drugu stranu.
Puno je bolja i korektnija usporedba sustava recimo Japana, Njemačke, Danske, Južne Koreje sa SADom, Hong Kongom i drugim “slobodnijim” ekonomijama, znači zemalja koje imaju relativno slične prioritete, a dosta različit stupanj upletenosti države u ekonomske tokove.
Ja sam definitivno protiv toga da se država petlja u ekonomiji na način na koji mi to u Hrvatskoj radimo, tipa dijeli glavninu poslova ispod stola, pritišće gospodarstvo svom silom raznih fiskalnih i parafiskalnih davanja, pruža loš, skup i spor servis i firmama i građanima, otvoreno kupuje glasove sredstvima iz proračuna, zadužuje se kao da sutra ne postoji itd itd. No postoje i drugi načini uplatenja države koji nisu tako destruktivni, a nekad su čak i konstruktivni, što se vidi iz primjera mnogih zemalja.
Koji su to konstruktivni primjeri uplitanja države u gospodarstvo? I zašto bi se, po tvojem mišljenju, država uopće trebala uplitati u njega?
IMHO, članak je vrlo dobar, analogije su jasne.
Obećanje neviđenog materijalnog napretka (za sve, a ne za neke) kroz racionalno ekonomsko ponašanje (za razliku od kaotičnog kapitalističkog) je glavno obećanje komunizma.
Vidim da nisi baš upoznat sa teorijom 🙂
Ne možeš se baviti ekonomijom izoliranom od svega ostalog, posebno od politike i sociologije. Tu su ljudi i okolnosti praktički SVE. A ljudi nisu ni parni kotlovi ni Java framework koji relativno jednako funkcioniraju posvuda. Moraš razlikovati parole i stvarne namjere, ciljeve i metode, inače završiš sa smiješnim i utopijskim zaključcima. Da je stvar tako jednostavna ekonomija bi bila daleko uspješnija znanost nego što u stvarnosti jest.
Ovakve komentare ne bi konstruirao ni pokojni Ševa iz Malnarove “Noćne more” 🙂
Kao da nakon gledanja vremenske prognoze kažeš: “ovaj film je bio dobar, glavni glumac pogotovo, a završetak neočekivan. Jedva čekam da izađe drugi dio”.
Potpisujem.
Ajde lijepo da potpisuješ. Ali onda shvati da je usporedba ekonomskih postignuća Južne i Sjeverne Koreje miješanje ne krušaka i jabuka, to je uspoređivanje krušaka i kiselog kupusa 🙂 Mislim, možeš se ti time igrati i dobijati zanimljive rezultate i kreirati čudo teorija, rade to i ozbiljni znanstvenici, ali to je samo igra staklenim perlama, dobra za mahanje pred odanom publikom, ali daleko od primjenjivosti u praksi. Ekonomisti imaju onu slavnu “ceteris paribus” ili nama bliže “and all other things equal”. Međutim sama ta pretpostavka ruši SVE zaključke osim onih stvarno najosnovnijih. Zato je teško izolirati par varijabli iz par država (k tome ovisnih o periodu promatranja, tadašnjoj metodologiji mjerenja itd) i onda donijeti pametan (čitaj primjenjiv) zaključak.
Ekonomija ti je hobi, onda si vjerojatno upoznat sa činjenicom da su sve iole značajniji grand-scale eksperimenti i “transplantacije” iz jednog u drugi ekonomski sustav imali vrlo jadne rezultate. Ruska/hrvatska/mađarska tranzicija, meksička i južnoamerička “tržišna” ekonomija, afričko i azijsko kopiranje socijalističkih i tržišnih ekonomija, sve je to bila banana za bananom. Neslavno su propadali svi koncepti, i oni koji su zagovarali malu državu, srednju državu, državu i ništa drugo. Na drugoj strani spektra su oni koji su oprezno preuzimali tuđe koncepte, prilagođavali ih svojim prilikama i općenito igrali pametno i pragmatično, ne baveći se previše ideološkim raspravama. Zapad i sjever Europe, Južna Koreja, nekoć Japan, danas Kina, Singapur… U taj klub ne ubrajam ex-YU, iako je ona imala hrpu “vlastitih rješenja”. Njenoj vladajućoj eliti je ekonomija bila zadnja rupa na svirali, kao i današnjoj hrvatskoj, osim kao parola. No čak je i ex-YU tada donekle odskakala od istoka Europe jer nije slijepo kopirala Ruse nego je ponekad igrala pragmatično sa emigracijom, turizmom, nesvrstanima itd.
Današnjoj Hrvatskoj ne trebaju grandiozne ekonomske teorije i instant recepti. Malo zdravog razuma i promjena prioriteta u glavama političara i naroda za početak bi bilo više nego dovoljno.
Što sugeriraš Šimunu da napravi glede svojeg bloga i kakve tekstove bi trebao pisati?
A zdravi razum sugerira da bismo trebali napraviti što?
Čini se da zdravi razum sugerira bi trebalo preduzeti odlučne korake u smjeru jačanja hrvatskog gospodarstva uzimajući u obzir i komponentu socijalne osjetljivosti, ali i pozitivne signale iz našeg okruženja s ciljem postizanja održivog razvoja.
Vrlo konkretno, kao i obično 🙂
I tako već desetljećima … 🙂 🙂 🙂
Ponovno sve bitno sažeto u 1 rečenici!
5 * 😀
Naša politička klasa je upravo jadna i većini njih politika je jedino mjesto na kojem bi uspjeli zaraditi kunu. Znaju se samo igrati redistribucije u korist svojih glasačkih skupina i velikih projekata “od strateške važnosti”, a tako bi znala i moja pokojna baba. Lažu kad kažu da država mora biti kvalitetan servis za gospodarstvo i građanstvo, to je samo parola, oni ustvari žele točno obrnuto od toga i tako i postupaju, mi svi postojimo da servisiramo njih. Nisam optimist. Mislim da ćemo ovako gusliti do smjene generacija, mladi Hrvati su radikalno drugačiji od stare garde.
Potpisujem sve do zadnje rečenice. Mladi hrvati uopće nisu drugačiji od stare garde. Kada vidim mlade intelektualce poput Kapovića i Šimleše dođe mi slabo. Također nisam optimist.
Odličan tekst. Trebali biste uvesti neke alate za dijeljenje, popularizaciju tekstova.
nastavak državne intervencije u Južnoj Koreji:
” By 2015, Seoul will also introduce a “u-safety” service that will allow parents afraid of their children’s being kidnapped to track their whereabouts from home computers and smartphones. The children who sign up for the service will be fitted with electronic tags.
Over all, the city also hopes to reduce its crime rate 10 percent by installing more closed-circuit cameras, some of them able to detect a human cry for help. ”
Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe
Povratni ping: Što govore stručnjaci? (2) | Tko je John Galt?