Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prošli članak je bio o tome zašto sam protiv ulaska u EU. Kao što sam siguran da ulazak nije dobra ideja, posebno ne dok se ne raskusuraju dužnici i vjerovnici, tako sam siguran i da će na referendumu cca 66% glasača odabrati ulazak. Zašto će oni to napraviti? Evo zašto…

Nedavno sam sudjelovao u jednoj raspravi o brodogradnji gdje je jedan od sudionika spomenuo njemačke subvencije autoindustriji.

Domaći zagovornici državne intervencije su obično dobro upoznati sa primjerima iz svoje struke ili područja interesa, pa će tako brodograditelji govoriti o Koreji (koja subvencionira brodogradnju), poljoprivrednici o EU (koja nadgleda fotosintezu), istraživači o Finskoj (koja troši 33% BDP-a na R&D), financijski reformatori o Sloveniji (koja nije prodala banke), intervencionisti-generalisti o tome kako Švedska ima udio vlade u BDP-u od 50% i razvijena je a Meksiko 25% i propada, reindustrijalizalci (<– ovo je nova riječ koju sam upravo izmislio) o tome koje sve oblike protekcionizma trenutno prakticiraju zemlje s industrijom…

…i tako dalje (gornji ulomak je lako mogao biti puno duži). U svakoj državi koju smatramo uspješnom pronaći ćete ako zagrebete ispod površine nebrojene primjere manjih ili većih državnih intervencija u gospodarstvo. To nije sporno. Sporno je ono što slijedi.

U diskusiji koju sam spomenuo na početku, diskutant A, koji je zagovarao subvencije brodogradnji, se zadovoljio time da spomene njemačke subvencije autoindustriji. Diskutant B, koji je bio protiv subvencija brodogradnji, je nato počeo tražiti razloge zašto nije isto, u čemu su razlike između toga što oni rade i ovoga što mi radimo. Krenuo je krivim putem, razlike zapravo nema. Zanimljivo je zašto je krenuo krivim putem. To je (po mom mišljenju) napravio zato jer zapravo dijeli sa A neizrečenu misao da ako bogate i uspješne zemlje nešto rade, to mora da je dobro.

To je upravo korelacijsko-kauzacijska konfuzija.

Preciznije, mogli bismo reći da postoje dvije varijante, jaka i slaba.
1) ako bogate zemlje nešto rade, a bogate su, onda su sigurno bogate baš zbog toga što to rade
2) ako bogate zemlje nešto rade, a bogate su, onda sigurno to što rade ne škodi

Iz perspektive domaćeg čovjeka Njemačka je razvijena zemlja i sve što ona radi je ili 1) dobro, pa zbog toga i jest bogata ili 2) nije štetno, pa ne bi bila bogata da je štetno.

Greška će biti jasnija ako napravimo analogiju sa pojedincem: ako je moj susjed uspješan poslovni čovjek i koristi kokain, znači li to da je bogat zato jer koristi kokain? Bih li i ja trebao početi s kokainom da se obogatim? Ili je obratno, on uživa kokain zato jer je bogat?

Najvjerojatnije nije ni jedno ni drugo. Bogat je iz razloga nevezanih s kokainom, a ni kokain ne uživa zato jer je bogat. Ima novca za njega zato jer je bogat, ali želi ga koristiti ga zbog nečeg drugog.

U dolasku do ispravnog zaključka tu nam je pomoglo osobno iskustvo (mislim, ne s drogama, nego općenito s ljudskom prirodom). Kad se radi o gospodarskoj politici i ekonomskoj povijesti stranih država, stvari se kompliciraju. Nemamo osobnog iskustva koje nam može pomoći da razlučimo uzroke i posljedice.

Moramo se poslužiti ekonomskom teorijom, a ona je zakopana u debelim knjižurinama i kratkim stripovima. Tamo piše da država nikad ništa ne stvara, samo preraspodjeljuje. Državni doticaj s bogatstvom je tako uvijek naknadni čin. Prvo ga mora stvoriti netko drugi. Razne intervencije koje prate (koreliraju) današnje bogate zemlje su posljedica, a ne uzrok njihovog bogatstva. Točnije, nisu nužna posljedica, nego su rasipništvo. Zemlje sa mnogo akumuliranog kapitala si mogu priuštiti puno rasipanja prije nego se to primjeti prostim okom izvana.

Kada moj sugrađanin vidi EU, on vidi klub bogatih i uspješnih. Zaključiti će da im se moramo pridružiti i oponašati ih zato da i mi postanemo bogati i uspješni. Oni sigurno znaju što rade, u najmanju ruku, nisu ludi da si rade štetu? Zapravo si rade štetu, EU transferira jako puno resursa u neproduktivne svrhe, samo em se radi o bogatim zemljama koje to ne može uništiti, em imamo tu konfuziju koju sam opisao zbog koje se na prvi pogled ne vidi što se točno događa… i zato će rezultat biti 66% ZA.

Ovdje sam htio skrenuti pozornost na to da je pogrešno iz razvijenosti neke zemlje (ili zemalja) izvlačiti zaključak da je sve što ona radi dobro. Konkretnim primjerima intervencija koje sam spomenuo na početku članka ću se detaljnije pozabaviti naknadno.