Dežulović vs Monderman vs tržište

Komentator “ja” je niže dao link gdje se spominje Hans Monderman što me podsjetilo na ovu odličnu kolumnu Borisa Dežulovića. Preporučam cijelu (dosta dobra obrana anarhokapitalizma, od zadnjeg autora od kojeg bih to očekivao) a ovdje citiram samo dio koji se odnosi na ceste:

Prije sedam godina stanoviti Hans Monderman iznio je vlastima nizozemskoga gradića Drachtena prilično radikalnu zamisao: da s gradskih ulica uklone sve semafore i prometne znakove, te ukinu sve zabrane i ograničenja. Ideja je, kažem, bila radikalna, ali ne i potpuno sumanuta: potpuno sumanuta bila je odluka gradskih vijećnika, koji su nakon prezentacije oduševljeno prihvatili njegov plan.

Nevjerojatni su bili rezultati i statistički pokazatelji, pokazavši da je saobraćaj u gradiću Drachtenu od ukidanja prometne signalizacije i regulacije, otkako se, dakle, vozači sami dogovaraju, postao dramatično protočniji i sigurniji: prije 2003. godišnje je u centru grada bilo prosječno osam prometnih nesreća, dok se od uvođenja Zajedničkog prostora godišnje bilježi u prosjeku nula nesreća.

Također:

Javit će se, jasno, na ovoj mojoj prezentaciji skeptici koji će reći da Hrvati, uz dužno poštovanje, ipak nisu Nizozemci, i da bi prepuštanjem regulacije dogovoru i solidarnosti samih vozača saobraćaj u Hrvatskoj postao upravo dramatično protočniji samo zato što bi već nakon mjesec dana dvije trećine vozača bilo isključeno iz prometa. Što vatrenim, što hladnim oružjem.

Monderman je prilično uvjerljivo pokazao, ne teoretski nego izvedenim projektima, da ceste bez semafora, i uopće bez ikakvih znakova pa čak i bez nogostupa, usporavaju promet i time povećavaju sigurnost. Mislim da je Dežulović u krivu kad kaže da to kod nas ne bi išlo. Na neki način već ide: razne naše loše sporedne kvartovske ulice su Monderman ali u sirotinjskoj (nenamjernoj) varijanti. Nemaju nogostupa jer za njih nema novaca ili nema mjesta, nemaju uvijek signalizaciju, itd. Na stranu sad što to nije tako planski nego slučajno, ali činjenica je da ljudi zbog toga ne potežu ni vatreno ni hladno oružje.

A nema ni puno nesreća… većina ih se dogodi na širokim, dobro označenim cestama na kojima se vozi 80+ (recimo u ZG Slavonska ili av. Dubrovnik). Jednostavno, ako napravite dobru cestu, mamite ljude da brzo voze. To se zna već par desetljeća. Prilikom rekonstrukcije kvartova u SAD-u ljudi su znali tražit inženjere da ne šire i ne ravnaju ceste. Ovi inicijalno nisu slušali ali s vremenom su loša iskustva sa dobrim cestama potaknula pravu malu revoluciju u planiranju (New Urbanism) gdje se namjerno smanjuje broj voznih traka, one se sužuju, uz trake se stavljaju parkirališna mjesta (ljudi sporije voze kad se boje da bi im netko mogao izletit sa strane). Fascinantna tema zapravo.

No koliko god ta rješenja bila zanimljiva iz inženjerske perspektive, i dalje se radi o centralnom planiranju. Mondermanovo rješenje nije tržišno rješenje. On je uvjerio vlast i onda je vlast sprovela plan. Pješaci možda ne vole dijeliti cestu s autima (i obratno) ali nemaju izbora. Ukidanje pravila i oznaka je dovelo do smanjenja broja nesreća i to je jako pohvalno, ali nepostojanje prometnih pravila nije automatski tržište. Problem je u tome što vlasnička prava nisu riješena. Cesta je, naime, ostala državna. To nije sitnica, to je ključna stvar. Da bi se resursi mogli alocirati efikasno, moraju biti privatni. (Pritom je za efikasnost više-manje svejedno čiji, kao što je objasnio Ronald Coase.)

Ne znam kako bi tržište riješilo problem Drachtena, ali nekako sumnjam da bi stvar bila tako kaotična. S Mondermanovim neoznačenim cestama i dalje postoji opasnost da će pijani vozač pokupiti pješake, a i za to se sigurno može naći rješenje.