O iseljavanju, plaćama i rentama; Po čemu je Zagreb bolji od Beograda; Najstrože čuvana tajna Zagreba i prijedlog političkog programa za isti: “Grad vječno niskih renti”

U moru loših vijesti o Hrvatskoj lako je preskočiti ili zanemariti dobre, kojih, naravno, ima. Ponekad se pojavljuju kao naličje loših. Tako je iseljavanje, koje je počelo polako i oprezno, a u zadnje se vrijeme omasovilo, uz brojne traume i drame, uglavnom prepoznato kao loša stvar. Ono, međutim, ima i pozitivno naličje. Nisu sve drame tragedije. Jedna od tih pozitivnih posljedica je statistički fenomen da odlazak dijela radnika preostalim radnicima podiže plaće.

Kako mediji ljudske drame opsežno i dobro prate, a statističke pojave zapostavljaju, tako ću se ja ovdje pozabaviti potonjima i uvezati ih u malo širu priču.

Počnimo od ta dva uočena recentna trenda, iseljavanja i rasta plaća, i upitajmo se kamo vode.

Očito, radi se o povezanim makro fenomenima koji utječu jedan na drugi. Iseljavanje utječe na rast plaća (iako nije jedini faktor), a rast plaća utječe na iseljavanje (iako nije jedini faktor).

Ako razgovarate sa svježe iseljenima većina će istaknuti poboljšanje svog materijalnog položaja kao glavni razlog za odlazak. Taj je materijalni položaj određen, i u domovini i vani, omjerom prihoda i rashoda. Raščlanimo dalje: među prihodima najveći je plaća, a među rashodima najam stana ili rata kredita za isti, nazovimo ih zajedničkim imenom: renta. Zakljucujemo onda da je omjer rente i plaće (priuštljivost rente) najteži uteg na vagi odluke o ostanku ili odlasku.

Ako je to istina onda je moguće odgovoriti i na pitanje do kada će trajati iseljavanje, odnosno u kojem trenutku ono prestaje kao masovna pojava (tekućeg iseljavanja/useljavanja će biti uvijek). To će se dogoditi onda kada plaće dovoljno porastu a rente dovoljno padnu (ili odstagniraju svoje dok plaće rastu) da njihov omjer postane blizak omjeru na potencijalnim odredištima.

O omjeru rente i plaće cemo govoriti još, ali zadržimo se ovdje trenutak kako bismo priznali da je polovica spomenutog razlomka plaća te da je i njen apsolutni iznos također bitan. Mizerna plaća u nekoj pustari gdje živite besplatno bi značila fantastičan omjer, ali bi i dalje bila mizerna plaća. Apsolutni iznos plaće je tim bitniji što je više nečija potrošnja usmjerena na globalno razmjenjiva materijalna dobra kao sto su automobili ili mobiteli, a manje je bitan ako je usmjerena na lokalne usluge kao što su restorani i dječji vrtići.

Možemo reći da su odluke o ostanku i odlasku racionalne. Ljudi uglavnom znaju što je bolje za njih i idu tamo gdje im je bolje. Međutim, bila bi greška predstaviti taj proces kao precizan, hladan izračun. Pri odlukama o migracijama isprepliću se racionalno i iracionalno. Zov novca je toliko jak da aktivira neke iracionalne mehanizme u mozgu, gotovo poduzetničke (poduzetništvo je iracionalno), koji umanjuju percepciju rizika i troškova. Visoka plaća je jasna i jarka zvijezda vodilja, dok o troškovima postoji svijest, ali njihova je puna težina tek daleka slutnja koju ćemo “rješavati kad do njih dođemo”.

Percepcija rente u skladu s tim pleše izmedju racionalnog i iracionalnog, počinje u perifernom vidu i s vremenom se pomiče prema sredistu fokusa. Ona je manji faktor pri odluci o odlasku na neku lokaciju, ali je veliki faktor pri odluci o ostanku na toj lokaciji.

Jednom kada iseljenika pusti adrenalin i stekao je određeno iskustvo počinju racionalne kalkulacije i odluke. Zarađujem dobro, ali … štedim li? Ostavljam li nesto na stranu ili trčim u mjestu, trošeći sve što zaradim? Mogu li i dalje živjeti sa dvoje/troje/petoro sustanara … i koliko dugo? Mogu li ovdje imati smještaj koji ce biti dovoljno moj da savijem gnijezdo i stvorim obitelj? Ima li, dovraga, kakve šanse da ja ovdje nešto kupim? To su realne dileme.

Sada kada smo obrazložili važnost rente i omjera rente i plaće, pogledajmo kako stojimo u odnosu na usporedive zemlje. Ja ću se pozabaviti samo Zagrebom ali koristeći istu metodologiju možete sami provjeriti kako stoje drugi gradovi. Grafikoni koji slijede otkrivaju najstrože čuvanu zagrebačku tajnu.

Napomena o podacima: Numbeo je renomirani sajt koji omogućuje usporedbu gradova po ražnim parametrima. Podatke unose posjetioci sajta. Možemo pretpostaviti da se radi o donekle natprosječno plaćenim građanima pa je moguće da su iznosi plaća ponešto uveličani u odnosu na realno stanje. Svejedno je Numbeo zaprepašćujuće robusan i najbliže je realnom stanju od svih sajtova slične tematike (a pogotovo od državnih statističkih zavoda). Koristite Numbeo često i poboljšajte ga ako možete (unesite podatke za svoj grad).

Uočimo nešto bitno. Iako su u razvijenijim, bogatijim državama i rente i plaće uglavnom više nego u manje razvijenima, radi se o neovisnim varijablama. Na primjer, Beograd se ističe visokim rentama iako su plaće male. To znači da ne možemo priuštljivost nekog grada predvidjeti znajući samo gdje on stoji na ljestvici bogatstva.

A iznenađujući podatak — najbolje čuvana zagrebačka tajna — je priuštljivost glavnog grada Hrvatske, koja je najbolja u širem okruženju. Zagreb ima ukupno najpovoljniji omjer rente i plaće među gradovima usporedivog stupnja razvoja, i daleko bolji nego u mnogo razvijenijim gradovima. Postoje gradovi u kojima su plaće vise, ali su rente još više. Postoje gradovi u kojima su rente niže, ali su plaće još niže. Zagreb ima relativno visoke plaće u odnosu na rente, iliti relativno niske rente u odnosu na plaće.

Važno je naglasiti koliko je to u svjetskim razmjerima rijetkost! U moru fenomena koje je iznjedrila globalizacija mnogi su neočekivani i kontraintuitivni. S jedne strane dogodila se konvergencija imućnosti između bogatih i siromašnih zemalja (očekivano), s druge strane nije se dogodila decentralizacija funkcija i pad važnosti gradova u bogatim zemljama. Naprotiv, oni su nadrasli svoje države i postali globalni gradovi. Pritom su, zbog koncentracije aktivnosti, visokih plaća, priliva novih stanovnika i ograničene nove gradnje, rente otišle u nebo. Mladi u zapadnim zemljama zato često imaju osjećaj da prolaze lošije od svojih roditelja. U potrazi za kvalitetnim poslovima moraju odseliti u velike gradove gdje ih čekaju visoke rente koje im pojedu većinu prihoda i onemogućuju im da se skuće. Ovo je velik problem s kojim se rvu London, Pariz, Berlin, New York, Amsterdam i brojni drugi gradovi.

Povoljna situacija u kojoj se u tom pogledu nalazi Zagreb nije, naravno, produkt političke volje već povijesnih okolnosti. Ali radi se zaista o komparativnoj prednosti koju treba 1) zadržati i 2) reklamirati.

Niska renta već sada djeluje, nevidljivo i medijski neispraćeno, pomažući Zagrebu da zadrži ljude, a mogla bi mu pomoći i da privuče nove. Reklamiranje je tu važno. Rijetki su pojedinci i firme svjesni bilo globalnog problema renti bilo jedinstvenosti zagrebačke situacije (i njene krhkosti).

Omjer rente i plaće se moze poboljšavati na dva načina (koji se ne isključuju): rastom plaća i padom renti. Međutim, visina plaća ovisi o produktivnosti, a na što u kratkom i srednjem roku ne može utjecati grad nego samo država (poreznom politikom).

Gradu je preostalo da se bavi rentom jer na nju može utjecati. Održavanje renti niskima je moguće koristeći uobičajene gradske ovlasti u kombinaciji s tržišnim mehanizmima. Visinu rente određuje ponuda i potražnja, kao i na svakom drugom tržištu. Ako je ponuda stanova dovoljno velika i ako može i dalje rasti, rente će biti niske. Srećom, Zagreb je u ravnici i moze se širiti na tri od četiri strane svijeta. Ključno je da grad prepozna važnost niskih renti i da shodno tome donese urbanističke planove za još neizgrađena područja, osigura sredstva za prometno povezivanje i komunalnu opremu istih, te se pobrine da je postupak dobivanja građevinskih dozvola brz.

Time će grad, više nego bilo kojom drugom mjerom, zadržati postojeće stanovnike i privući nove. Treba li mu to? S obzirom na percepciju iseljavanja kao nacionalne tragedije, zadržavanje ne bi trebalo biti kontroverzno. A sto se tiče novih… treba li grad rasti? Odgovor ovisi o tome kako zamišljate dobar, poželjan grad.

Možda najvažnija funkcija grada (u odnosu na selo) je to sto je on prostor slobode. Nudi više izbora u svemu, od izbora partnera i posla do izbora načina provođenja slobodnog vremena. Veličina grada je definirana brojem izbora koje on nudi.

Poželjan grad nudi sofisticirane i specijalizirane aktivnosti i usluge koje ne postoje u manjim mjestima. I mali grad moze biti ugodan ali specijalizacija je funkcija veličine. Samo velik grad može ponuditi specijalističke usluge u svim područjima. Mali grad ima restoran, veliki grad ima i kineski, vijetnamski i tajlandski. Mali ima nogometni klub, veliki ima i hokejaski. Mali ima frizera, veliki ima i frizera za pudlice. Što je postotak zainteresiranih za neki nišni poduhvat manji, to je veći broj ljudi potreban da bi se stvorila kritična masa potrebna za realizaciju.

Ipak, veličinu grada smo s razlogom definirali brojem izbora koje nudi, a ne brojem ljudi koji u njemu žive. Brojčano veliki gradovi koji ne nude izbore su mogući, štoviše, postoje (Teherane, tebe gledam). Veličina nije brojčanost i ne može se postići dekretom, ona ovisi o stanovnicima, njihovoj kreativnosti i energičnosti.

Dakle, kada se radi o gradovima, brojčanost nije recept za instantni uspjeh, ali jest bitna. Nema raznolikosti ponude, nema specijalizacije, nema skupe infrastrukture (metro), nema bogatstva i raskoši, nema slobode izbora, bez brojnosti. Grad ne treba pokušavati po svaku cijenu steći što vise stanovnika, ali mora razumjeti da je, kada se radi o stanovnicima, više u pravilu bolje, te mora biti otvoren prema rastu.

Konkurencija za ulaganja, poslove, talente, je nemilosrdna. Kako smo ovdje vidjeli, Zagreb ima jednu komparativnu prednost za koju nije ni znao — niske rente. Vizija da ih održi takvima mu može pomoći da se bori i — pobijedi.

Dobro pitanje

Moderna definicija Ljevice i Desnice kroz ispitivanje hijerarhije ideja

Cesto cete cuti kako je politicka podijela na ljevicu i desnicu pogresna. Prevazidjena, zastarjela, nedovoljna, zavaravajuca, pretjerano pojednostavljena, arbitrarna, i slicno.

Ali zar nije bas cinjenica sto se u isto vrijeme i mucimo s definicijama i prilicno dobro intuitivno razumijemo sto znaci kada je netko ljevicar/desnicar — strasno zanimljiva?

I neartikulirano znanje je znanje. Mi o pojmovima “lijevo” i “desno” nesto znamo. Nas je prvi zadatak istraziti sto je u pozadini intuitivnog razumjevanja i artikulirati to. Pritom nije cilj dati tocne definicije lijevog i desnog, u nekom znanstvenom smislu, nego opisati sto prosjecan covjek pomisli kada cuje “ljevicar”, odnosno “desnicar”.

To je zanimljiv i vrijedan poduhvat. Ako sam u pravu da su definicije tih pojmova nestabilne u vremenu (ljevicar od prije sto godina nije isto sto i ljevicar danas, a ni desnicar), onda ga vrijedi s vremena na vrijeme i ponavljati.

Ali prije toga zanimljivo nam je nesto drugo: sam broj grupa na koje se dijelimo. Imanje samo jedne dimenzije, to jest, svrstavanje nekoga prema politickim stavovima u jednu od samo dvije moguce grupacije ludjacka je kosulja koja ne dopusta nijanse i maskira zaista ogromna neslaganja izmedju pojedinaca unutar tih dvaju, arbitrarno stvorenih, tabora.

(Digresija: je li brojka dva zaista arbitrarna? Zar nije borba za moc inherentno nesto sto se odvija izmedju inkumbenta i glavnog izazivaca, pri cemu ostali nezadovoljnici moraju, nakon unutrasnjih borbi, podrzati najjaceg izazivaca, umjesto istupati svaki za sebe? Zar to posljedicno ne diktira, oduvijek i zauvijek, dva politicka tabora?)

Kolega Strasilo je prije nekoliko dana pisao o dvodimenzionalnom politickom odredjivanju (ovdje: https://strasilo.wordpress.com/2017/04/01/politicki-kompas-1/), pri cemu je uveo zanimljivu inovaciju: podjelu po strpljivosti (strucnije: vremenskoj preferenci). Takvo je dvodimenzionalno odredjivanje, nakon Lijevo-Desno tamnice, pravo osvjezenje. Cim ga vidimo, znamo da je tocnije, bolje, preciznije. Ovdje zelim otici korak dalje. Zadrzimo se jos na dimenzionalnosti. Uvedimo trecu os… bilo koju, recimo: nacionalizam vs. internacionalizam. Sto primjecujemo? Stvar i dalje funkcionira. Sada umjesto 2D politickog kompasa, koji nas je spasio uzasa 1D podjele, imamo 3D kompas. On je jos bolji: omogucava nam jos precizniju podjelu, jos tocniji opis necijih politickih stavova. Ohrabreni idemo dalje, uvodimo cetvrtu os: Yugo 45 vs. Stojadin. Primjetimo da je ova dimenzionalnost, iako intelektualno nepretenciozna, ipak i dalje marginalno poboljsanje: omogucuje nam da razdvojimo Autoritarne-Strpljive-Nacionaliste koji smatraju da je Yugo 45 bolji automobil, od Autoritarnih-Strpljivih-Nacionalista koji smatraju da je Stojadin bolji automobil. Znam sto mislite — sto nas onda sprjecava da broj dimenzija ne povecavamo u beskonacnost? Nista! Sto je na politickom kompasu vise dimenzija, to je precizniji opis necijih politickih stavova.

Ono sto nas zanima je sto se dogadja nasa krakata zvjezda politicke definiranosti implodira? Ovo nije teorijsko pitanje, dinamiku politickog aktivizma zaista mozemo opisati tom analogijom. Rast broja frakcija unutar nekog pokreta nije nista drugo doli rast broja dimenzija, krakova, osi. Ali dimenzije — osi — su vrlo krhke. Zabljesnu pa se uruse.

Vjerojatno ste upoznati sa nekom varijacijom ovog misaonog eksperimenta: vlak pun nevinih ljudi juri prema srusenom zeljeznickom mostu. Ako do njega dodje, svi ce putnici stradati. Nalazite se na nadvoznjaku/mostu iznad skretnice, iza jedne osobe. Ako ju gurnete na skretnicu, ona ce poginuti, ali putnici vlaka ce biti spaseni. Hocete li ju gurnuti? Ovaj eksperiment je odlican, variranjem detalja mozemo istrazivati razne stvari (sto ako je na mostu robijas a vlak pun nevine djece? Sto ako su u vlaku robijasi, a na mostu nevino dijete?). Ali ono sto je bitno je uvid da nasi moralni osjecaji mogu doci u konflikt. Mozemo u isto vrijeme vjerovati da nije dopusteno ubiti covjeka i vjerovati da moramo uciniti sve da spasimo nevine ljude. Spomenuti eksperiment je zamisljen da ispolji sto je prioritet, koja ideja je vaznija.

Tako i u politici. Sukoba ideja nema dok sirimo broj dimenzija, ali ima kada ga suzavamo. Kada ogranicimo bezbroj dimenzija na dvije, zapravo kazemo “od svih covjekovih politickih ideja, ili osjecaja, ove su dvije najvaznije za predvidjanje njegovog politickog djelovanja, udruzivanja u grupe s drugima i glasovanja”.

Ali ako priznajemo da su neke dimenzije vaznije, onda cemu stati na dvije — svedimo i njih dvije opet na jednu: podjelu na Lijevo i Desno (da, mozda binarni izbor ne mozemo zaista nazvati dimenzijom). Ako Lijevo i Desno imaju ikakvo znacenje, a imaju, onda mora postojati jedna ideja unutar svakog tabora koja:

1) je razlicita medju taborima

2) nadjacava druge ideje unutar tabora kada se s njima nadje suprotstavljena

U modernoj podjeli na ljevicu i desnicu, tvrdim da je ta centralna podjela podjela izmedju nacionalizma i internacionalizma (partikularizma i univerzalizma).

Kako to dokazati? Suprotstavljanjem ideja i gledanjem koja ce pobijediti. Pocnimo ovako:

Jeste li za socijalnu drzavu u kojoj ce se uzimati bogatijima da bi se davalo siromasnijima? Dalje, jeste li za to da budemo ista drzava s Albanijom, pa ce se uzimati i vama da bi se davalo Albancima (siromasniji su)?

Blag pocetak, ali moze i bolje — postavimo te ideje u sukob, tako da moramo odabrati jednu (moramo birati hocemo li spasiti covjeka na mostu ili vlak pun djece):

Pitanje za ljevicare: Biste li pristali na bolju, ili cak idealnu, socijalnu drzavu u Hrvatskoj, ali pod uvjetom zabrane imigracije?

Pitanje za (ekonomske) desnicare: Biste li pristali da imate niske poreze i visoke osobne slobode u Hrvatskoj, pod uvjetom da je imigracija zabranjena?

(Imao sam negdje citavu listu ovakvih pitanja, ali ne mogu naci — ako pronadjem, nadopuniti cu.)

Kakve god druge stavove imali, ne mozete biti potencijalni rasist i ostati ljevicar. Kao desnicar, naravno, mozete.

Moderna je ljevica prije svega definirana idejom univerzalizma, idejom da su svi ljudi na svijetu braca i da su drzavne granice povijesni anakronizam. Moderna desnica je definirana opozicijom tome — nacionalizmom.

Odnosno: hrvatski intuitivni ljevicar koji se zalaze za radnicka prava, visoke mirovine, socijalnu pravdu, i slicno, ali pritom misli, naravno, na Hrvate — zapravo je desnicar.

Hrvatski ekonomski desnicar koji se zalaze za privatizacije, smanjivanje poreza, smanjivanje drzavnog intervencionizma u svim poljima, i podrzava imigraciju u Hrvatsku — zapravo je ljevicar.

Nasa definicija objasnjava na prvi pogled zbunjujucu cinjenicu da domace politicke stranke imaju na dlaku iste ekonomske politike. Ima mnogo ljevicara koji danas priznaju da je trzisna ekonomija uspjesnija, takodjer, ima mnogo desnicara koji bi nacionalizirali sve zivo. Nece vas izbaciti iz lijeve stranke zbog protrzisnih stavova, niti iz desne zbog borbe za radnicka prava protiv krupnog kapitala.

Zaista, dimenzija politickog razvrstavanja je beskonacno mnogo. Mozemo se razaznavati po tome podrzavamo li drzavni intervencionizam ili ne, ali ako mislimo da je to glavna os suvremenih politickih podjela, varamo se. Misaonim eksperimentima (i prakticnim primjerima) moguce je dokazati da to, danas, nije glavna os.

Opcenito je cinjenica da nitko od nas nije svoje ideje o tome sto je ispravno izveo iz nekih osnovnih postulata i tako se doveo u situaciju bez kontradikcija, da kao iz puske moze ispaliti odgovor na svaku moralnu dilemu. Naprotiv, ideje o tome sto je ispravno proizlaze iz intuicija, moralnih osjecaja koji postoje paralelno jedni s drugima — i jedni su drugima suprotstavljeni. Ako se na te sukobe fokusiramo, mozemo utvrditi da postoji hijerarhija, i mozemo utvrditi kakva je danas (nije nuzno da ce ista biti i sutra).

Zakljucak: podjela na politicki Lijevo i Desno i dalje je relevantna —  ali definicije su drukcije nego nekad.

UK smanjuje porez na dobit na 17%

Danas je britanski ministar financija predstavio prijedlog budzeta: http://www.bloomberg.com/news/articles/2016-03-16/u-k-growth-forecasts-cut-amid-more-austerity-osborne-says

Ako poslusate isjecak njegova govora u clanku, cuti cete kako je UK vec dugo na putu smanjenja poreza na dobit poduzeca, sa 28% na 20% i sada na 17%. Hej, pa to znaci da ce oni uskoro imati nizi porez nego Hrvatska (20%).

Zasto jedna tako velika i mocna zemlja smanjuje porez na dobit? Zato jer mora, ako zeli zadrzati i privuci firme i njihove investicije. Velik broj firmi je spreman premjestiti se zbog nizih poreza. Pazljiviji pratitelji korporativnih poreznih stopa (a ima li tko da to nije?) odavno gledaju zanimljiv show u Europi, u kojem manje i fleksibilnije ekonomije pokusavaju privuci investicije niskim poreznim stopama, dok ih vece i rastrosnije drzave (prije svega Njemacka, Italija i Francuska) pokusavaju od toga odvratiti na sve moguce nacine, ukljucujuci i prijetnje i ucjene. Irska im je dugo bila trn u oku, a cak i jedna Svicarska, koja i nije tako slabasna drzava, je pod vrlo jakim i ruznim pritiscima.

Medjutim, unatoc nekim taktickim uspjesima, harmonizacija poreznih stopa na razini EU nikako da zazivi (srecom!). Naprotiv, konkurencija radi svoje i vec je dugo trend u Europi snizavanje stopa. Mozete to vidjeti ovdje: https://home.kpmg.com/xx/en/home/services/tax/tax-tools-and-resources/tax-rates-online/corporate-tax-rates-table.html . Malo je tako zornih argumenata zasto je politicka rascjepkanost Europe dobra stvar.

 

One najmobilnije firme u svakoj zemlji (a to su mahom firme koje mogu svoje usluge pruzati putem interneta) vec odavno glasaju nogama. Na vanjskom rubu Europe tako postoji niz zemalja i teritorija koje su spustile porez na dobit na 0-10% i time privukle brojne svedske, njemacke i britanske firme. Irska, Isle of Man, Gibraltar, Malta, Cipar…

Porezi nisu jedini uvjet za privlacenje investicija. Ima zemalja koje vec dugo imaju niske poreze (Bugarska, recimo) pa nisu ekonomski tigrovi. Ali porezi jesu vazni. Uvijek cemo se baviti reformama necega, popravljati zakone i procedure nabolje, i to je dobro, ali ne i dovoljno. Nista ne moze zamijeniti ucinak smanjenja poreza. Kao zemlja koja se razvija i zeli sustici druge tako da raste brze od njih, nikada si ne smijemo dopustiti da Ujedinjeno Kraljevstvo ima nize poreze od nas.

Milijarda razloga za slobodno tržište

Poslovni.hr ima članak o tome kako su se premije uplaćene za autoosiguranja u samo dvije godine od liberalizacije tržišta smanjile za milijardu kuna, odnosno za trećinu. To je milijarda kuna godišnje više u džepovima vozača. Nije loše, zar ne? Nije uopće loše.

Poslovni.hr je već dugo na tržištu i pisao je već o ovoj temi, prava je šteta sto mu funkcija “povezani članci” ne funkcionira dobro. To je jedna od najjačih stvari koje nam moderni mediji mogu ponuditi — pogled prošlost, u dubinu priče.

Jer, nakon što nazdravimo podizanju životnog standarda, ovaj je slučaj dušu dao za ozbiljnu analizu. Sve je odlično dokumentirano i dalo bi se, vjerujem, precizno opisati kako to da se liberalizacija tržišta nije dogodila prije.

S jedne strane, jasno je tko je imao milijardu razloga godišnje da se ne dogodi. S druge strane, milijun vozača je imalo isto toliko razloga da se dogodi. Izmedju njih je bila politička elita, mediji, agencija za regulaciju tržišta osiguranja i agencija za zaštitu tržišta. Kako se dogodilo da čerupanje toliko potraje? Bilo je tako očito, i koštalo je tako puno — u deset godina to je deset milijardi.

Najjednostavnije je reći — korupcija. Ali to je preširok termin. Ovdje se pojavljuju i uži udžbenicki pojmovi poput “teorije javnog izbora” (public choice theory), “zauzimanja regulatora” (regulatory capture) i sličnog. Vidjeli smo i druge fenomene koji prate oligopole i dogovore o cijenama, “lojalnu konkurenciju” kao i “nelojalnu” — sjećate se nudjenja popusta (bonusa) ispod stola? Vidjeli smo i pasivnost samih vozača, nemoć institucija, nezainteresiranost medija.

Iščekujući hladnokrvnu analizu koja će nam pokazati gdje je točno zapelo, i što moramo promijeniti kako se slično ne bi ponovilo — nazdravimo za slobodno tržište i male pobjede koje nam svakodnevno donosi. Na kraju kad se zbroji, ispadnu milijarde.

Proljetno okupljanje!

Navodno je bio onaj neki Francuz u Zagrebu. Moramo dogovorit protumjere ;o) U 20h negdje u centru Zagreba, lokacija jos treba biti potvrdjena. Pitajte na usporedbe@gmail.com

Smanjimo poreze – to se moze

Think small

U meduvremenu, u Rumunjskoj:

http://www.b92.net/biz/vesti/svet.php?yyyy=2015&mm=02&dd=22&nav_id=960774

Prema tom nacrtu PDV treba da se smanji sa sadašnjih 24 odsto na 20 odsto u januaru 2016. godine i na 18 odsto u januaru 2018. godine.

Samo to smanjenje poreza trebalo bi da utiče na dodatni jedan procenat rasta BDP-a iduće godine, rekao je rumunski ministar finansija Darius Valcov na sastanku vlade.

To smanjenje preza će značiti smanjenje prihoda u državnoj kasi od 2,6 milijardi evra 2016. godine (1,5 BDP-a), prema proceni ministarstva, koje dodaje da bi taj manjak bio nadoknađen otvaranjem 145.000 radnih mesta i povećanjem potrošnje, dva faktora koja će sa svoje strane generisati prihode procenjene na 1,4 milijarde evra.

Bukurešt takođe predviđa da za dva procentna poena smanji jedinstveni porez na dobit i prihode, sa 16 odsto koliko iznosi sada na 14 odsto 2019. godine.

Slabi neki nasljednici Drakule, kao da namjeravaju piti manje krvi, a ne vise…

Ekonomska politika i nije toliko komplicirana stvar koliko zele da povjerujemo. Ako neka zemlja moze uvjerljivo sniziti poreze — sniziti ih na nacin da investitori (domaci i strani) povjeruju da ih nece vec sljedece godine podici — to ce sigurno imati pozitivan ucinak.

Medjutim, imaju Komplikatori spreman odgovor: “Danska takodjer ima visoke poreze, pa je razvijena, place su visoke i svi zele zivjeti tamo. Rumunjska ima niske poreze, pa je nerazvijena, place su niske i svi bjeze otamo. Ne zelimo biti Rumunjska nego Danska”.

Jasno. Na stranu sad to sto su takva lakonska opravdanja pljacke tudjeg novca, zapravo, neuljudna. Cini mi se da se previse lako navikavamo na nepravdu. Logicki je problem spomenute konstrukcije u tome sto izvlaci zakljucke iz zamrznute slike. Ekonomija nikad nije zamrznuta, nego se neprestajno giba, sastojeci se od stotina tisuca pojedinacnih transakcija izmedju pojedinaca i firmi. Pitanje onda nije odgovara li neka staticka slika nekoj stvarnosti, nego je pitanje kakvi porezi ohrabruju ljude da stvaraju i trguju, ulazu i zaposljavaju: visoki ili niski?

Jedan od problema sa zagovaranjem niskih poreza je to sto tu nema prostora za dokazivanje vlastite pameti i sposobnosti. Politicari ce se, jasno, radije dokazivati intervencijama, nego suzdrzavanjem. Ali cak ce i komentatori radije ukazivati na razne stvari koje drzava moze napraviti (cim kompliciranije, tim bolje), nego pozvati na nesto toliko sitnicavo, malogradjanski, burzujski, nemastovito i neinventivno, kao sto je smanjivanje poreza. Ta tko voli skrtce, koji nece okrenuti rundu, i siromasne duhom, cija masta ne moze iznjedriti niti najednostavniju cipku intervencionistickih uzroka i posljedica: “ako napravimo A, to ce dovesti do B, a onda cemo rasti stopom od 4% godisnje”.

Cinjenica je da su skrtci izgradili civilizaciju u kojoj uzivamo. Biti ce dobro ako politickoj zajednici u kojoj zivimo uspijemo dati karakter tvrdice. Zalazem se za snizavanje poreza i otplatu i ustavnu zabranu drzavnog duga. Znam da sam dosadan i nezanimljiv, ali nemam se namjeru za to ispricavati, naime, u pravu sam.

Kada u buducnosti budete citali o gradnji podmorskih tunela do jadranskih otoka, kanalima za navodnjavanje, poticanju nanotehnologije i startupova, zapitajte se ovo: ako Rumunjska moze smanjti PDV sa 24% na 20%, zasto ne bismo mogli i mi?

Novi protrzisni blog

Ako vec niste vidjeli, posjetite svakako:

http://tkojejohngalt.wordpress.com/

Novinarsko pitanje & jos o referendumima

Citat sa: http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/tudman-u-ratnim-uvjetima-nije-mogao-provesti-lustraciju-jer-bi-to-znacilo-i-otvaranje-moguceg-gradanskog-rata-5843

Ovako novinarka otvara intervju:

Svjedočimo potpunoj ekonomskoj propasti Hrvatske i to od strane takozvane ljevice koja je uspjela još više od HDZ-a širom otvoriti vrata najgorem obliku američkog neoliberalizma, ugušila ili potkupila sindikate, donijela najgori zakon o radu, rasprodaje državnu imovinu, a većinu stanovništva je uspjela svesti na prosjački štap i izručiti bankama i to ljude koji su ostali bez posla, a u velikim kreditima. O tome se vrlo malo piše i govori u ostatcima medija. Među rijetkim ste preostalim kolumnistima koji svjedoče istinu suprotnu Markovom trgu. Je li u Hrvatskoj došlo do  nevjerojatnog spoja komunističkog mentaliteta i doktrina zloglasnog američkog ekonomista Miltona Friedmana koji je stvorio model slobodnog tržišta stvorenog za jedan posto bogatih i 99 posto siromašnih, s privatizacijom svih sektora, od šklostva do zdravstva, a koji su Amerikanci vrlo uspješno implementirali prvo u Južnoj Americi, Aziji, a sada i nestabilnoj EU, univštivši usput i vlastiti srednji sloj, pa na sva tri kontinenta niču gradovi siromaha?

Evo prenosim i ja ovdje s obzirom da se “o tome vrlo malo pise i govori” 🙂

***

U zadnje vrijeme, raspravljajuci po raznim forumima, isticem svoju podrsku hrvatskom reanimiranju referenduma kao politickog alata. Postoje brojni valjani prigovori referendumima kao nacinu odlucivanja o bilo cemu, ali, raspravljajuci o tome, i dalje nisam nasao problem koji je nemoguce rijesiti.

Uzmimo sljedeci ozbiljan problem tehnicke prirode. Sto ako na referendumu budu izglasane nemoguce i/ili medjusobno suprotstavljene stvari? Na primjer: glasaci se na trima odvojenim referendumima izglase protiv privatizacije autocesta, protiv smanjivanja placa drzavnim sluzbenicima i protiv smanjivanja penzija. Te stvari ukupno kostaju 40 + 40 + 40 = 120, dok je ukupna kolicina prikupljenog novca 100. Kako postupiti?

Predlazem sljedece rjesenje: svaki referendum obvezuje, shvaca se doslovno i provodi doslovno. Medjutim, svaki novi referendum snagom tuce prethodne referendume — on predstavlja najnoviji izraz volje biraca, koji se imaju pravo i predomisliti. Tako, ako je referendum protiv smanjivanja placa bio prvi, i prosao je, onda je 40 alocirano za place, ako je nakon toga bio referendum protiv smanjivanja mirovina, i prosao je, onda je 40 alocirano za mirovine, a ako je nakon toga bio referendum protiv davanja autocesta u koncesiju, i prosao je, onda se 40 alocira za autoceste a onaj prvi referendum se “nadjacava” i umjesto 40 za place se alocira 20.

Ukoliko su pak place ipak veci prioritet od mirovina, onda je moguce ponoviti referendum o placama, cime on (ako prodje) postaje najnoviji, 40 se alocira za place, a suma za mirovine se smanjuje sa 40 na 20.

Cini mi se da se na ovaj nacin moze doskociti jednom problemu referenduma, a to je da su oni vrlo siromasni informacijama. Ako uzmemo da je to zadatost i da kompliciraniji referendumi sa gomilom pitanja nisu opcija, onda imamo samo ove informacije:

• Cinjenicu da je referendum uopce raspisan. Stotine tisuca moraju potpisati da bi se to dogodilo. Referendum koji prodje tako nosi informaciju da je njegov sadrzaj vazniji i ima prioritet nad stotinama drugih tema koje nisu dogurale do referenduma. To vrijedi i kod raspodjele novca.

• Izlaznost i postoci glasova za svaku od opcija. Ne pada mi na pamet nacin da se izlaznost pretvori u korisnu informaciju o prioritetima. Prioritetnost referenduma je moguce odredjivati rangiranjem po izlaznosti, ali to mi se na prvi pogled cini problematicno ako bi negdje razlika bila u par stotina glasova.

• Vremenski slijed referenduma. To je takodjer informacija koju je moguce upregnuti na nacin koji sam opisao. Prednost takvog (ili slicnog) jednostavnog pravila je u tome sto daje jasan okvir za odredjivanje prioriteta, ne obeshrabruje referendume, te potice stratesko odlucivanje. Jesam protiv prodaje autocesta, ali jesam li za to i pod cijenu smanjivanja mirovina?

Sto mislite?

Pivo…

Ako ima koji citatelj kojeg je put nanio u Zagreb, pozivam ga da nam se pridruzi na pivu veceras. Tocno kada i gdje — pitajte na mail.