Pivo…

Ako ima koji citatelj kojeg je put nanio u Zagreb, pozivam ga da nam se pridruzi na pivu veceras. Tocno kada i gdje — pitajte na mail.

Objavljeno u svjetskom tisku | Ostavi komentar

O seoskim stražama

Nekompetentni reakcionar pise o osnivanju seoskih straza u medjimurskom selu Pribislavcu i komentira pritom ulogu policije.

S njegovom se tvrdnjom da “policija radi svoj posao” slazem. Medjutim, imam drukcije vidjenje o tome sto je posao policije.

Iz toga sto se policija bavi kriminalcima, trazi ih, hvata, privodi, te na razne druge nacine ureduje po pitanju javnog reda i mira, moguce je izvuci zakljucak da policija odrzava stopu kriminala niskom, javni red urednim i javni mir mirnim.

Tada bi stajao i zakljucak da tamo gdje ima mnogo kriminala, nereda i nemira, policija ne radi svoj posao.

Medjutim, istina je drukcija. Policija nije ta koja odrzava javni red i mir, niti ta koja drzi stopu kriminala niskom. To znamo iz toga sto odsutnost policije iz bilo kojeg razloga najcesce ne rezultira raspadom sustava — javni mir i dalje miruje, ljudi se ne pretvaraju u lopove i ubojice. Postivanje drustvenih normi se pojedincu namece na razne nacine od kojih je policija manje bitan. Policija je tu da se bavi iznimkama — izgubljenim slucajevima koje druge metode drustvenog pritiska ne mogu obuzdati. Ali kljucne su pritom dvije stvari.

Prvo, da se radi stvarno o iznimkama — ovdje ne govorimo o postocima stanovnistva, niti o promilima, vec o djelicima promila. Vec i jedan okorjeli kriminalac na tisucu stanovnika bi znacio da u drzavi velicine Hrvatske ima 4.000 okorjelih kriminalaca i valjda visestruko povremenih. Policija sa svojih 20.000 radnika, a po cemu smo izgleda, kad se stavi u odnos s brojem stanovnika, pri vrhu u Europi, tesko bi s time mogla izaci na kraj.

Drugi nuzan uvjet za funkcioniranje policije je da ona ima podrsku ogromne vecine stanovnika — svih koji su internizirali drustvene norme i ne krse ih.

Ako pogledamo mikrokozmos Pribislavaca — jesu li oba uvjeta zadovoljena? Je li broj kriminalaca manji od 1/1000 i je li ostatak stanovnika spreman pomagati policiji u hvatanju istih?

Samo ako su odgovori potvrdni, red i mir moze odrzavati policija. Jer ono sto definira policiju kao policiju nije boja uniforme nego nacin postupanja. Dok god se naoruzana sila prema stanovnistvu ponasa prema principu “nevini dok se ne dokaze da su krivi”, to je policija.

Ali ako policija pocne ciljano proganjati znatan broj stanovnika (po etnickom ili drugom kriteriju), postavljajuci se prema njima s pretpostavkom “kriv dok se ne dokaze suprotno”, to prestaje biti policija i postaje vojska.

Dakle, u Pribislavcu policija radi svoj posao, a oni koji zazivaju odlucnije mjere zazivaju zapravo vojnu intervenciju. Policija — oruzana sila koja koristi policijske metode — jednostavno ne moze odrzavati red i mir ako je broj ljudi kojima to nije u interesu iole znacajan.

Jednostavna matematika demonstrira zasto. Recimo da policija prati grupu od deset sumnjivaca i oni se razdvoje. Razdvojiti se mora i policija. Policajci rade osam sati — za pracenje desetorice (ili cuvanje deset objekata) kroz 24 sata potrebno je najmanje trideset ljudi, sto u praksi nije izvedivo.

Promjena paradigme u “krivi dok se ne dokaze suprotno” mozda moze dati rezultate, ali to pretvara policiju u vojsku. Maltretiranje pri slucajnim susretima, privodjenje bez dokaza, povremene neizazvane demonstracije sile — to su vojne metode cak i ako koristite policiju da ih provodi. Doduse, to u svijetu i nije rijetka pojava — uzmimo Manhattan i tamosnji policijski princip “zaustavi i prepipaj”.

Moja poanta je — zovimo stvari pravim imenima i nemojmo kriviti policiju gdje nije kriva.

***

Osnivanje seoskih straza — samoorganizacija, dobrovoljna suradnja bez drzavne prisile — je libertarijancima omiljen motiv. Ali malo koji je spreman izvuci dosljedne zakljucke o granicama i slobodi kretanja.

Naime, zar seljanima nije umjesto svakodnevnog patroliranja seoskim ulicama jednostavnije i jeftinije staviti rampu na ulazu i izlazu iz sela i kontrolirati pristup na jednom ili dva mjesta?

Sto nas dovodi do zanimljivog pitanja — cije su ceste? I o tome imam misljenje, ali, drugom prilikom.

Objavljeno u svjetskom tisku | 6 komentara

Institucionalna memorija

2013. Sjeca li se proteklih vremena?

2013. Sjeca li se ona proteklih vremena?

Svakome tko dublje zaroni u proucavanje aktualnih ekonomskih statistika biti ce primamljivo da ih proba shvatiti kao posljedice povijesnih procesa (pocetno stanje + ekonomske politike u nekom vremenu = konacno stanje). Zasto je BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj trenutno 100.000 kn godisnje? Zato jer je 1990 bio 50.000 kn (u dinarskom ekvivalentu), nakon cega su razne drzavne politike omogucile rast i u konacnici duplanje proizvodnje.

Ako s visinom rasta nismo zadovoljni, mozemo reci da ekonomske politike nisu bile dobre, ali kako rasta ipak jest bilo, ne mozemo reci da su bile potpuno lose. Mozemo li prezicnije reci koje su koje? U dvadesetogodisnjem periodu od osamostaljenja promijenilo se valjda desetak Vlada, sa barem toliko a mozda i vise ministara gospodarstva, financija i ostalog. Zar ne bi danas, kad ekonomija stagnira, bilo pametno pozvati natrag nekog od ministara iz perioda rasta? Ne samo sto se to nije dogodilo, nego nitko to nikad nije ni zatrazio. Zasto? Zato jer svi naslucujemo da ponasanje gospodarstva sa ekonomskim politikama raznoraznih glavesina u Vladi i nema previse veze. (Kada god veza postoji ona je negativna, ali to je druga tema.) Dakle, prvo naglasavam ovo:

Dok je ekonomija rasla, rasla je sama od sebe, a ne zato jer je netko nesto u Vladi pametno radio.

To je lako smetnuti s uma zbog cinjenice da Vlada ima ogromnu moc, ali ne zaboravimo da je to moc destrukcije. Vlada nema moc kreacije i ne moze stvoriti nista.

Zatim, pretpostavci o znacaju Vladinih politika slijedi izazov iz jos jednog smjera: usporedbi sa drugim zemljama. Ako su te politike toliko odlucujuce, i ako je buckuris nepromisljenih, medjusobno kontradiktornih, apsurdnih, bizarnih, smijesnih i sveudilj stetnih politika doveo Hrvatsku na stupanj razvoja X, kako to da su drugi, nepovezani buckurisi politika u susjednim zemljama doveli do toga da:

  • Je Slovenija danas razvijenija od Hrvatske, a Hrvatska od Srbije, kao sto je bilo i prije 50 godina i kao sto je bilo prije 100 godina (i kao sto ce biti za 50 godina), iako su sve tri zemlje imale u ovih dvadeset godina lose ekonomske politike, svaka u svojoj izvedbi?
  • Je Hrvatska i dalje po raznim parametrima ispred mnogih bivsih komunistickih zemalja koje su imale objektivno bolje (trzisnije) ekonomske politike u vremenu tranzicije?
  • Da Slovenci ne jedu travu, iako tranziciju nisu ni imali (evo sad nesto kao hoce), nego unatoc tome zive najbolje u bivsem istocnom bloku, ukljucujuci tu i balticke tigrove sa sjevera, nekakve Slovacke sa tvornicama automobila, laissez faire rajeve poput Gruzije, itd?

Poznata je cinjenica iz ekonomske povijesti da postoji “institucionalna memorija”, to jest da se nacin na koji neko drustvo funkcionira, njegovi obicaji i neformalne institucije, mijenjaju sporo. Ako stavite na celo neke zaostale zemlje inteligentna covjeka, a taj potom uvede odlicne (bez navodnika) ekonomske politike, svejedno se nece puno toga promijeniti. Neki od vlastodrzaca, mislim bas jedan -adze ili -shvili u Gruziji, su proveli reforme koje su vrlo radikalno protrzisne. Ipak, nacekati cemo se da Gruzija postane ekonomski div, a Slovenci pocnu jesti travu.

Ah, Slovenci. Njihove nesposobne i korumpirane Vlade su im sa svojim idiotskim ekonomskim politikama u ovih dvadesetak godina skuhale lijepu kasu. Da se razumijemo, ne treba ih zaliti. Demokratske su to bile Vlade, niposto tiranije, a generalni smjer ekonomskih politika je vjerno odrazavao ekonomska shvacanja slovenskih biraca. Danas kad je sasvim ocito da su slovenske ekonomske politike bile objektivno lose, muci nas pitanje slovenske prehrane vise nego ikad. Firme nisu prodali strancima, banke su im bile drzavne, drze zadnje mjesto po stranim ulaganjima, imaju visoke poreze, rigidno radno zakonodavstvo, kompliciranu birokraciju, te, kao posljedicu svega toga (ili, svemu tomu unatoc) — prosjecnu neto placu od 1.000 eura mjesecno i najnizu nezaposlenost u ex-Yu (kao sto su imali i prije 50 i prije 100 godina). Odnosno:

Onako kako dobre ekonomske politike ne mogu u kratkom vremenu promijeniti drustvo i pretvoriti ga u duboku trzisnu ekonomiju sa svim potrebnim nevidljivim institucijama (plitku, samo sa vidljivim, mogu), tako ni lose ekonomske politike ne mogu preko noci, a niti preko veceg broja noci, prebaciti u rikverc drustvo koje zbog drugih faktora ide naprijed.

(Dobro, ovo potonje i nije bas tocno. Moc destrukcije koju posjeduje vlast nije samo kvantitativno veca od moci kreacije, nego je kvalitativno neusporediva. Niti jedna vlast ne moze garantirati niti 0.5% rasta BDP-a u svom mandatu, ali svaka ne samo sto moze, ako se zainati, postici -10%, nego moze i, a-la Crveni Kmeri, masovnim pokoljima i deportacijama potpuno unistiti drustvo.)

Upravo cinjenica da su razlicite zemlje u isto vrijeme krenule u kapitalizam, nakon cega su imale razlicite ekonomske politike i razlicite ekonomske performanse, da bi na kraju svejedno zavrsile na relativnim pozicijama koje su u skladu sa ponajvise sa njihovim geografskim pozicijama i ekonomskim povijestima, dakle sa nekakvim ranijim stanjima, sugerira da su te krajnje pozicije bitno odredjene dubokim karakteristikama tih drustava, medju ostalim, njihovim neformalnim institucijama.

Kako se formiraju drustvene institucije? Nije rijetka teza da su Slovenija i Hrvatska svoje bolje ekonomske performanse za trajanja SFRJ imale zahvaliti visestoljetnim austrijskim i ugarskim utjecajima, pocevsi od pravnog sustava nadalje. Institucija privatnog vlasnistva (formalna+neformalna) je posebno krucijalna. Siroka tema, ali u svakom slucaju jasno je da izmedju formalnih institucija i neformalnih postoje povratne veze. Tako ce formalni sustav (recimo, sudski) tesko provoditi nesto sto nije prihvaceno i neformalno. Konzistentno i dugotrajno djelovanje formalnog sustava ce pak povratno djelovati na ocekivanja ljudi. A ta ce onda ocekivanja imati inerciju. Kada su Hrvatskom 1945. zavladali komunisti rezim se radikalno promijenio, ipak, ocekivanja stanovnistva glede funkcioniranja sudstva nisu. Mozemo reci da su neformalne institucije utjecale na ponasanje formalnih.

Ovaj poduzi uvod ima svrhu. Naime, Nekompetentni Reakcionar se i dalje ne slaze sa mojom tezom da je popularno uvjerenje o tome kako su u tranzicijskom vihoru firme unistavane kako bi se netko dokopao zemljista obican mit (vidi Tajkuni: heroji a ne zlocinci), te je prije par dana napisao odgovor u kojem, medju ostalim, kaze:

Kao što Robinson Crusoe neće graditi kolibu od drvenih trupaca ako sumnja da će mu sutradan pleme s drugog otoka zaplijeniti istu, ni tajkun s početka 90ih neće se ponašati kao idilični model kapitalista ako operira u sustavu gdje je vlasništvo nesigurno, politička situacija lako promjenjiva i najbitniji izvor profita su dobre političke veze.

Sa idejom da Robinson Crusoe i njegovi susjedi mogu zavrsiti u razlicitim ekvilibrijima, od kojih je miroljubiva trgovina samo jedan, se mogu sloziti. A to znaci da je kljucno pitanje ovdje sto se tocno dogadjalo u Hrvatskoj devedesetih? Je li Hrvatska 1990 dozivjela “reset” u prvobitno stanje pojedinaca u prirodi, bez drustvenog ugovora, Robinsoni svi do jednog?

Ja tvrdim da nije. Koliko ju god s pravom kritizirali, Hrvatska je centralnoeuropska zemlja sa dugom tradicijom pravnih sustava i sa formalnim i neformalnim instuticijama koje su privatno vlasnistvo respektirale cak i u komunizmu. Tranzicija jeste bila turbulentna ali odvijala se unutar tog okvira. Vlasnistvo nad firmama nije bilo arbitrarno. U stjecanju tog vlasnistva su radile veze, pritisci, mito i korupcija, ali vlasnistvo jest nesto znacilo, i onaj tko bi ga osvojio imao je razloga vjerovati da mu nece biti arbitrarno oduzeto, te se s njim ponasati racionalno (za argumente zasto unistavanje firmi zbog zemljista nije racionalno vidi moj prethodni tekst).

Objavljeno u svjetskom tisku | 10 komentara

Bumerang

Agencije za nekretnine su se nesto uspanicile oko energetskog certificiranja zgrada. Pa citamo da to nije u redu, pa da je protuustavno, da sputava trziste, pa da ovo, pa da ono.

(Ako netko nije cuo, radi se o tome da je drzava uvela obavezu energetskog certificiranja svih objekata koji se nude na prodaju)

Dakle, s jedne strane, kad su se ti isti agenti borili (i izborili) da drzava “uredi trziste posredovanja nekretnina”, to jest da uvede licenciranje i certificiranje agenata, te podigne troskove posredovanja u kupoprodaji nekretnina na sto visu razinu (propisujuci velicinu ureda, broj zaposlenih, strucnu spremu, i ostalo) kako bi se otezao ulaz novim firmama i zastitile postojece tvrtke, onda je zloupotreba drzavne sile kako bi manjina (agenata) profitirala na racun vecine (kupaca i prodavatelja) bila dobra stvar. Evo imaju cak i banner:

Uredite

A sad, kad se bumerang vratio, odjednom je losa stvar. Sad kad bi kolege iz Hrvatske udruge energetskih certifikatora ( http://www.huec.hr/ ) malo umocili kljun, sad je frka, panika, pa ne moze to, pa protuustavno je…

I sad bi to sve skupa bilo zabavno, da nije cinjenice da ove gluposti sa “uredjivanjem drzave” ne kostaju pravu, zivu lovu. Odnosno: kad ne biste zagovarali, podrzavali i izglasavali “uredjivanje drzave”, standard bi vam bio visi bez da se ista dodatno mucite! Ostalo bi vam vise u dzepu, jer svako licenciranje je redistribucija ka licenciranome.

Inace, kao i obicno, ovo sa energetskom ucinkovitoscu je pincer zahvat za snizavanje standarda koji dolazi iz dva smjera. Interesna skupina, energetski certifikanti, je samo jedan smjer.

Drugi smjer je tehnokratski intervencionizam koji dolazi odozgo, od elite koja promatra puk s nekom mjesavinom prijezira i sazaljenja. Imamo o tome lijepo svjedocanstvo: http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/222822/Default.aspx

Sjećam se kako je prvi socijaldemokrat bio iskreno iznerviran crvenim ciglama i sivilom betonskih bloketa oko ulaznih vrata, kako je govorio da toga nema nigdje u Europi, kako to nije samo estetsko nego i energetsko pitanje

Obuhvatni manevar cesce uspjeva nego ne. O tome da je sve skupa besmisleno govore cak i sindikati:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/energetski-certifikat-izmisljeni-je-prihod-i-sam-sebi-svrha-901509

Koji su očekivani učinci ove mjere? Stanovi će ostati jednako energetski „neprilagođeni“, no ta će činjenica biti utvrđena certifikatom jednog od 500-tinjak ovlaštenih društava. Cijena nekretnina će porasti za trošak certificiranja, što će teško pogodovati buđenju tržišta nekretnina.

Evo za promjenu slazem se sa sindikatima 🙂

Objavljeno u svjetskom tisku | 3 komentara

“Prepustimo stvari struci”

Je li ovo najbolji članak o makroekonomiji ikad?

Nedjeljni Komentar kaže da nije plaćen za pisanje bloga, a mene iskreno čudi kako ga neka od poslovnih tiskovina nije već uzela za kolumnista.

Ovdje je razotkrio jedan golemi problem: Vlade ne žele rezati potrošnju, zbog čega im trebaju preoptimistične prognoze ekonomskog rasta, koje one onda i dobivaju od državnih institucija. Naizgled, koga briga, procjene su samo procjene? Nisu. Izgubljene su godine zbog odlaganja reformi jer ekonomski oporavak “samo malo pa sad će”.

Bi li netko trebao odgovarati? Da, smatram da bi to trebli biti političari. Mediji mogu pomoći; svaki intervju i svaku konferenciju za novinare bi trebali otvarati frazom “Poštovani gospodine premijeru/ministre, nakon što ste konzistentno godinama promašivali procjene ekonomskog rasta…”

Ali isto tako smatram da je sada razotkrivena i struka, što je važno samo po sebi. Mit o tome da stvari treba prepustiti struci je jedan od najžilavijih mitova u Hrvatskoj. Čim prije prestane obožavanje struke tim bolje. Ekonomiju treba prepustiti tržištu, a ne ekonomistima!

Objavljeno u svjetskom tisku | 1 komentar

Konsolidacija je dobra jer… ovaaaj

Stalna je moja tema da su ideje na kojima se zasniva državni aktivizam — plitke, nedomišljene, refleksne i intuitivne. Živimo pod tiranijom intuitivnog intervencionizma, koji s vremena na vrijeme postane toliko iritantan da čovjek gotovo poželi da odluke donose sovjetski akademski planeri u bijelim kutama, nagnuti nad digitronima i tablicama.

Drugovi, naš najnoviji simulator ponude i potražnje je izračunao da na vrhu Velebita treba izgraditi čeličanu kapaciteta tristo milijuna tona godišnje. I mi smo se malo začudili, no, kao što znate, simulator koristi najnovije agregatne metode drugova Mikojana i Gregureviča sa Univerziteta u Moskvi. Ako netko misli da zna grešku u njihovim modelima molim da istupi i obrazloži… Nitko? Dobro. Izgradnja kreće sutra.

Danas nemamo simulatore, nemamo teorije, sve što imamo su nekakve mutne predodžbe i intuicije. Jedna od njih je da je centralizacija općenito gledano bolja od raspršenosti. Kad se nešto radi na jednom mjestu, svakako se radi bolje, brže, jeftinije nego kad se radi na sto mjesta… zar ne?

Naravno da ne. Kao što postoji ekonomičnost razmjera (economies of scale), tako postoji i neekonomičnost razmjera (diseconomies of scale). Zatim, čak i kada se centralizacijom može ostvariti niži jedinični trošak proizvoda na izlazu iz tvorničke hale, pitanje je je li to ono što tržište zapravo želi?

Recimo, bilo bi čudno da umjesto stotina prodavaonica u cijeloj zemlji, svaka trgovačka firma ima jedan ogromni šoping centar negdje usred države, svaka banka jednu gigantsku poslovnicu, da se sav kruh u zemlji peče u jednoj tvornici ili da na obali imamo jedan megahotel sa nekoliko stotina tisuća soba.

Nema jednog točnog odgovora i ne postoji temelj za apriori zaključak da je koncentracija proizvodnje (bilo stvari bilo usluga) na jednu lokaciju uvijek dobra stvar. Nekad jest, nekad nije.

Intuicija, međutim, kaže da uvijek jest. To nije neki problem na tržištu jer se ono samoregulira. Ako neki poduzetnik želi eksperimentirati sa brojem podružnica, i pritom se vodi svojim “njuhom”, to je u redu.

Ali kad državu uhvati manija konsolidacije, stvari su malo drukčije. Pogledajmo primjer iz današnjeg tiska. U Zagrebu uskoro kreće gradnja “trga pravde” na koji će preseliti svi zagrebački sudovi.

Objedinjavanjem sudstva, a sličan projekt vrijedan 563 milijuna eura već je napravljen u Parizu, povećat se se učinkovitost javne usluge i 2500 službenika će na jednom mjestu moći primiti 20 tisuća građana. Postići će se i uštede koje se, prema procjenama, kreću između 10 i 20 posto, a čak će se i u nekoj mjeri pomoći i građevinarstvu.

Kao što je karakteristično za politike zasnovane na intuicijama, obrazloženju potrebe da se potroši 200+ milijuna eura nije posvećeno mnogo truda. Nije potrebno kad se podrazumijeva da svi znamo da je “bolje da je na jednom mjestu nego da je raspršeno”, i da to pravilo vrijedi za sve i uvijek, pa i za sudove.

Ali, ako čovjek malo zastane, ako dopusti da um sustigne reflekse, počinju se kotrljati pitanja…

  • zašto je dobro da 2.500 službenika služi na jednom mjestu?
  • zašto je dobro da 20.000 stranaka bude služeno na jednom mjestu?
  • očekujemo li da broj usluženih stranaka bude veći od broja stranaka koje se uslužuju trenutno i koji bi to točno mehanizam trebao dovesti do povećanja, te zašto se taj mehanizam ne može primjeniti dok su sudovi raštrkani?
  • hoće li sudovi donositi presude brže zato jer su u istoj zgradi sa drugim sudovima i zašto će to biti slučaj?
  • kako će to točno zaposleni u prekršajnom sudu imati koristi od toga što su na istom trgu sa zaposlenima u trgovačkom sudu? Možemo li dobiti neki primjer očekivane sinergije?
  • kakvu će to korist imati stranke od toga što su svi sudovi na istom mjestu? Koliko ljudi ima potrebu otići na nekoliko sudova isti dan?
  • što je izvor očekivanih ušteda od 10-20%? Ako se radi o grijanju i sličnom, onda je očito da je ušteda zato jer su zgrade nove a ne sudovi na istom mjestu — zašto im ne obnoviti zgrade tamo gdje jesu?
  • je li onaj tko je računao uštede na režijama uzeo u obzir kamatu na 1,6 milijardi kuna?

I tako dalje. Moguće je da ne vidim nešto očito, ali cijela stvar mi zvuči jednako smislena kao, recimo, ideja da se sve frizerske salone u Zagrebu smjesti u “neboder frizerstva”.

Možete s pravom primjetiti da tržišni entiteti i državne ustanove nisu ista stvar, da kod države nemamo cjenovne signale, i kako ja to onda znam da je koncentracija sudova na jednom mjestu lošija stvar od njihove raštrkanosti.

Nije stvar u tome da ja mogu izračunati i dokazati što je bolje. Stvar je u tome da je teret dokaza uvijek na onome koji želi mijenjati status quo. A kada pritom želi potrošiti 1,6 milijardi kuna (za usporedbu, pelješki most je procijenjen na 2 milijarde kuna), onda, složiti ćemo se, dokazi i argumenti moraju biti jako dobri.

Umjesto toga imamo… apel na zajedničku intuiciju: staviti ćemo sudove na jedno mjesto jer svi znamo da je to dobro.

Dajte barem kupite neki rashodovani simulator u Rusiji, ovo je bezveze…

Objavljeno u svjetskom tisku | 4 komentara

Protržišni ljevičari

Čitam najnoviju kolumnu Vuka Perišića u kojoj on opet veliča kapitalizam i kudi Hrvatsku zbog nedovoljno istog:

Ljudi hoće ono za što su glasovali, a to svakako nije bila sloboda poduzetništva i slobodnog kretanja roba, kapitala i radne snage, nego nekakav hibridni poredak koji bi se u ime ‘našeg’ brinuo za ‘pravednu’ raspodjelu ‘našega’ i tako svima ‘našima’ zajamčio doživotnu egzistencijalnu sigurnost.

Lijepo rečeno. Domaća komentatorska scena je ogromna, ali nije diferencirana. Komentatori sliče jedni drugima kao jaje jajetu. Perišić je zato iznimka. On je jedan od rijetkih protržišno nastrojenih komentatora. Je li to dobro ili loše? Naravno da je dobro.

Ipak, postoje stvari u kojima naglo prestaje Perišićeva podrška slobodnim interakcijama između slobodnih pojedinaca. Nekompetetentni reakcionar je o njegovim intervencionističkim stavovima pisao u “Liberterijanci koji se panično boje ljudskih sloboda” i “Sex & the State”.

Ja ovdje želim istaknuti još jednu “slijepu točku” ili “nedopušteno dobro”: nacionalizam.

Kada bi tržište stvarno bilo Perišićev imperativ, on bi morao dopustiti da ljudi koji ga čine proizvode i konzumiraju i one stvari koje njemu nisu simpatične. Međutim, kao svaki pravi ljevičar, Perišić je prvo i prije svega antinacionalist, a onda ekonomski liberal.

To se može činiti čudno na prvi pogled. Kako, ako podržava tržište? Zar nisu ljevičari nužno socijalisti? Nije baš tako jednostavno. Ljevica nije svodiva na jedno pravilo ili princip. Ona je skup ideja. Poprilično velik skup. Ali u tom skupu neke su ideje važnije a neke manje važne, postoji određena hijerarhija. Antinacionalizam je jedna od najvažnijih, definirajućih. Državno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje nije. Možete se zalagati za privatizaciju državnih firmi i još uvijek biti dobar progresivac. Ali apsolutno ne možete niti tolerirati, a kamoli podržavati, partikularne grupne indentitete i biti dobar progresivac.

Perišić jest dobar progresivac. Njegove se protržišne kolumne u pravilnom ritmu izmjenjuju sa antinacionalističkim tiradama. Tipičan primjer (nikako jedini) potonjeg je komentar nogometne utakmice Hrvatska-Srbija.

Osvrćući se na (tržišno gledano korektnu) situaciju u kojoj potrošači kupnjom ulaznice za nogometnu utakmicu kupuju svoju porciju nacionalizma, Perišić nalazi, vjerovali ili ne, objašnjenje domaće ekonomske krize:

Ako, pak, nije riječ o ekstravagantnom ponašanju nego o reprezentativnom uzorku, valja svečano konstatirati da je razriješen misterij ekonomske krize u Hrvatskoj. Ljudi koji slobodnom voljom, bez ikakve prisile i bez ikakve nužde stoje u redu čitave noći usred zime, s lakoćom mogu podnijeti nezaposlenost i siromaštvo.

Kako to točno prekonoćno čekanje u redovima dovodi do kriza nije baš jasno (je li to slučaj i kada potrošači čekaju u redovima novi Appleov telefon?), ali poruka je jasna: sami smo si krivi, kriza je kazna s nebesa za nacionalističko zastranjivanje.

Iluzorno je od političke elite očekivati iskorak iz ekonomske krize kada, čini se, to ne žele ni sami građani budući da se sasvim olako i dobrovoljno odriču komoditeta

Odricanje od komoditeta kao grijeh? Zar nije odricanje od komoditeta preduvjet štednje i uopće kapitalizma? Ova izjava je ipak vrh:

Bilo bi pogrešno reći da ne zaslužuju ništa bolje od nezaposlenosti i siromaštva, kada su očito spremni i na gore neudobnosti.

Valjda je mislio “bilo bi točno reći”?

Domaćim libertarijancima skrećem pažnju na Perišićevu usporedbu tapkaroša i navijača. U njegovoj pripovjesti tako tapkaroš koji se smrzava da bi preprodao ulaznicu i navijač koji se smrzava da bi ju kupio nisu isti. Logički gledano, ako tapkaroš zarađeni novac kasnije potroši na pivo, možemo reći da se smrzavao da bi kupio pivo. Međutim, prema Perišiću, tapkaroš je racionalan tržišni heroj, a navijač je iracionalna budala. Naime, ono što za Perišića određuje ispravnost nekog ponašanja nije poštivanje određenih pravila, nego posljedice. To je u suprotnosti sa libertarijanskim (deontološkim) pristupom.

Ne traži Perišić da država zabrani nacionalne nogometne timove. Ali budite svjesni da svaki put kad udovoljite nekom nacionalističkom porivu, čak i ako pritom ne prekršite ničija prava, učinili ste ekonomsku krizu malo dubljom, a izlazak iz iste malo težim.

Važno je imati na umu da planska privreda nije jedino što definira ljevicu. Protržišni ljevičari postoje, štoviše, u razvijenom američkom komentarijatu oni su vrlo česta pojava.

Objavljeno u svjetskom tisku | 15 komentara