Anarhija – jedno rješenje za sve probleme

Zagrebački anarhosindikalisti, 2012, vlastita fotografija

Dobio sam na poklon knjigu Anarhija je moguća autora Petera Gelderloosa, ali ne znam hoću li uspjeti dogurati do kraja. Već na prvim stranicama dotukle su me anegdote o afričkom lovačko-sakupljačkom plemenu Mbuti. Prenosim ih par.

O lovu:

Prikupljanje hrane bila je zajednička briga, a prilikom lova bi se često okupila čitava skupina. Pola bi ih se provlačilo kroz grmlje u smjeru druge polovine, koja je čekala s mrežama kako bi ulovili životinje koje su istjerane. Uspješan lov bio je rezultat učinkovitog zajedničkog rada i cijela zajednica dijelila je ulov.

O djeci:

Djeca Mbutija imala su visoku razinu autonomije i većinu dana provodila bi u dijelu naselja kojem odrasli nisu imali pristup. Jedna od čestih igara uključivala je grupu manje djece koja bi se penjala na mlado stablo sve dok ga ne bi zajedničkom težinom savili prema zemlji. Tada bi, u idealnoj situaciji, sva djeca istovremeno pustila stablo i ono bi se uspravilo. Ali, ako jedno djete nije sinkronizirano i pusti prekasno, izletjelo bi kroz drveće i dobrano bi se preplašilo. Takvim igrama uči se grupna harmonija ispred individualnog dostignuća i osigurava rana socijalizacija u kulturu dobrovoljne suradnje. Igranje rata i individualizirano natjecanje karakteristično za Zapadno društvo omogućuju znatno drugačiji tip socijalizacije.

O rodu:

Nisu koristili rodno određene nazive za rodbinske odnose — npr., umjesto “sin” rekli bi “dijete”, “sibling” umjesto sestra — osim u slučaju roditelja, gdje postoji funkcionalna razlika između roditelja koji rađa i doji i roditelja koji pruža drugačiji tip skrbi.

O natjecanju:

Važna ritualna igra odraslih Mbutija obeshrabrivala je natjecateljstvo među rodovima. Turnbullovim riječima, igra je počinjala kao natjecanje u povlačenju užeta, sa ženama na jednom kraju dugačkog užeta, ili loze, a muškarcima na drugom. Ali čim bi jedna strana počela pobjedivati, netko od njih bi otrčao na drugu stranu, simbolički mijenjajući rod i postajući članom druge grupe. Do kraja bi se svi smijući strovalili u hrpu, svatko promijenivši rod više puta. Nijedna strana nije “pobijedila”, ali to je naizgled bila i poanta. Uspostavljena je grupna harmonija.

I još:

Tradicionalno su Mbutiji na konflikt ili “buku” gledali kao zajednički problem i prijetnju grupnoj harmoniji. Ukoliko sukobljeni nisu mogli sami ili uz pomoć prijatelja riješiti problem, čitava skupina održala bi važan ritual koji je često trajao čitavu noć. Svi bi se okupili da rasprave, a ukoliko problem i dalje ne bi bio riješen, mladi, koji su često igrali uloge boraca za pravdu u njihovom društvu, iskrali bi se u noć i počeli juriti kroz naselje, pušući u rog koji proizvodi zvuk sličan slonu, simbolizirajući kako problem prijeti opstanku čitave skupine. Ukoliko dode do iznimno ozbiljnog konflikta koji je narušio grupnu harmoniju, mladi mogu dodatno izraziti svoju frustraciju razbijajući po naselju, gaseći vatru i rušeći kuće, dok bi odrasli pjevali dvodjelnu melodiju, jačajući osjećaj suradnje i zajedništva.

Fascinantno. Ne toliko to što netko, slično kao Margaret Mead, učitava u ponašanje primitivaca ono što želi vidjeti, nego to što je lijevi anarhizam (anarhosindikalizam) koji knjiga promovira, očito lijek za sve zamislive probleme.

Zar ne bi bilo ponešto uvjerljivije kada bi društvo Mbutija, koje valjda utjelovljuje lijevu anarhoutopiju, bilo rješenje za tri od pet problema koji muče modernog zapadnog ljevičara, a ne baš pet od pet. Recimo, da rade sve kako treba, ali griješe imanjem različitih riječi za sina i kći. Ovako ispada da kada ne bi bilo hijerarhije, odnosno prisile općenito, ne samo što bismo imali pravedniju raspodjelu materijalnih dobara, nego bismo usto vidjeli cijelu lepezu politički korektnih smijurija, poput nenatjecateljskih natjecanja, rodne fluidnosti, i katapultiranja djece s lošijim refleksima u krošnje drveća. Uh.

Naravno, nemoguće je ne povući paralelu sa anarhokapitalizmom. Pretendira li on takoder da može izliječiti sve svjetske probleme, od siromaštva i gladi do ratnih sukoba i ekologije? Ukratko, da. Univerzalna rješenja bi nam morala biti apriori sumnjiva, ali možda je bizarnost Jednog Odgovora lakše vidjeti na tuđim argumentima nego na svojim.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Anarhija – jedno rješenje za sve probleme

  1. strasilo napisao:

    “Ironično mi je to što anarhisti ulažu toliko truda u borbu protiv police, jer bez uređenog društva sa vladavinom zakona bili bi prvi likvidirani od strane bandi i građanskih milicija.”
    Neki lik negdje na internetu

  2. Povratni ping: Bambuti | Usporedbe

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s