Dugi marš u djelomično ropstvo i natrag u djelomičnu slobodu: što domaći populizam jest i što nije, te trebamo li se bojati uspona Laburista

Prije nekoliko dana sam pokušao dokučiti skrivene motive iza najave ministra financija da će ograničiti visinu minusa na jednu plaću (Minus i Rus, ko Amer i Plus). Kako se stvar dalje razvijala, shvatio sam da sam pogriješio. Nije bilo nikakvih dodatnih motiva. On bi smanjio minuse jer smatra da zle i podmukle banke njima eksploatiraju dobre ali naivne ljude koji se nađu u nevolji. Ništa više i ništa manje.

Izražena moralizatorska crta nove vlasti mi nije promaknula, pisao sam o tome (Povratak ekonomije pod okrilje etike). Ali um se opire jednostavnim odgovorima i traži pravilnosti i tamo gdje ih nema. Vidi lice u oblaku, ekstrapolira sliku iz jednog poteza kista. Stalno pretjerujem u tome, i nisam jedini, pa hajde da primjenimo malo za promjenu Occamovu britvu. Ako hoda kao patka i glasa se kao patka — najvjerojatnije je patka, a ne Concorde.

***

Bilo bi vrlo teško prihvatiti ideju da su potezi vlastodržaca potpuno slučajni, improvizirani. Nužno se pitamo, postoje li neki uzorci? Može li se skup od 100 Vladinih odluka reducirati na 99 principa, ili možda čak i manje? Možda čak i na neku ideologiju?

Uobičajeno je da se povijest zadnjih stotinjak godina proučava kroz sukobe ideologija, pa je prirodno pokušati njima objasniti djelovanje političkih aktera. Ali to je nedvojbeno tako samo ako smatramo bilo koji skup ideja ideologijom. Ako koristimo bolju definiciju ideologije kao relativno malog skupa međusobno koherentnih ideja, stvari su drukčije.

Počnimo diskusiju od ekonomske politike. Tu su dokazi za postojanje ideologije slabi. Trenutno je na vlasti stranka ljevice, ali nisu vidljiva ponašanja koja bi ukazivala da netko tamo pokušava provoditi Marxove ideje, pa čak niti Keynesove.

S druge strane, nikako nije istina niti da oni svoju ekonomsku politiku improviziraju od trenutka do trenutka, nošeni strujama javnog mišljenja i pritiscima interesnih skupina. Politike su im u isto vrijeme i 1) sračunate, namjerne, i 2) ne potječu od lobista, i 3) ne čine nikakvu ideologiju.

  1. Očito je i bez dokazivanja da izvršna vlast nije grupa pasivnih promatrača koji samo reagiraju na vanjske podražaje. Ponekad su njihovi potezi vatrogasni, improvizirani, ali ne u pravilu. Nažalost, radi se o aktivistima. Oni su proaktivni, potiču, pokreću, iniciraju. Politički su poduzetnici.

  2. Ako država potiče uzgoj konja, možemo to pokušati objasniti utjecajem konjogojskog lobija. Ali to nije dovoljno dobro objašnjenje. Jednom kada subvencioniranje konjogojstva postoji, ljudi koji od toga profitiraju mogu i hoće biti lobistički faktor. Ali tko je uopće pokrenuo taj program? Je li postojao neki inicijalni, nezavisni uzgajivač koji je htio živjeti od rente, i uspješno je izlobirao subvenciju? Sumnjam. Vjerujem da je većinu programa koje danas na životu održava aktivizam interesnih skupina — zapravo inicijalno pokrenula aktivistička vlast. Recimo, 80%. Ima i suprotnih primjera, naravno. Ali, čak i najveća od svih interesnih skupina, penzionerska, nije nastala spontano nego su ju stvorili političari-vizionari poput Bismarcka.

  3. Odakle su došle te vizije? Potiču li političari konjogojstvo jer je o tome pisao Karl Marx? Ne, čak ni onda kada im je terminologija marksistička, Marx nije ni cilj ni inspiracija. Pravilnosti koje primjećujemo u politikama su potpuno nenamjerne i ne čine dio šireg plana. Vlast kroz seriju odluka stvarno centralizira zemlju, ali ne zato jer misli da njome treba upravljati iz jednog centra. Ruši trodiobu vlasti, ali ne zato jer se protivi ideji trodiobe vlasti. Plijeni i uništava privatno vlasništvo, ali ne zato jer želi da svo vlasništvo bude kolektivno. Smanjuje slobode pojedinaca, ali ne zato jer nas želi porobiti.

Dakle, imamo uzorke koji evociraju teoriju, ali oni su slučajni. U pozadini njih nisu interesne skupine nego ideje, ali te ideje nisu svodive na ideologiju. Na što su svodive?

Ako napravimo listu od ekonomskih (ponavljam, zasad se držimo takvih) poteza koje je vlast povukla u zadnjih godinu dana, primjetiti ćemo da imaju jednu, recimo to tako, prvoloptašku kvalitetu. Ako smo svjesni da su pravilnosti poput povećane konfiskacije imovine i pojačane centralizacije odlučivanja slučajne, i zanemarimo ih, prvo što upada u oči je nedostatak sofisticiranosti. Na izvršnim pozicijama imamo ljude koji začuđujuće vjerno (i ponekad zastrašujuće fanatično) provode — pazite sad — prvo što bi palo na pamet prodavačicama na placu, da ih netko priupita.

Stvarno, ako provedemo anketu o ekonomskim temama tako da zahvatimo prosjek biračkog tijela (u birtiji?) i sastavimo od dobivenih odgovora listu, ona će se upravo nevjerojatno dobro poklapati sa politikama Vlade.

To dokazuje nekoliko stvari. Prvo, da imamo funkcionalnu demokraciju, birači stvarno dobivaju stvari koje žele, iako ne i sve što žele. Drugo, da su državne ekonomske politike kojima svjedočimo, a koje provode vrlo ozbiljni ljudi u odijelima s kravatama, uz podršku drugih ljudi čija su imena ukrašena titulama, gotovo bez iznimke refleksno-emocionalno-intuitivne prirode. Nimalo glamurozne, vrlo zdravoseljačke.

Drugim rječima, populizam kojim nas povremeno plaše odavno stanuje ovdje. Jer, ako pitate prosječnog pripadnika populusa što država treba raditi u Lici, on će reći da treba poticati šumarstvo, pilane i tvornice namještaja. U Slavoniji? Napraviti kanale da bolje funkcionira poljoprivreda. Na moru? Dati neke subvenciju turizmu, kakve, štajaznam kakve, neka odluči struka. Prvoloptaška razmišljanja nisu ograničena geografski — popularno je uvjerenje da država, nakon što je potaknula slavonsku poljoprivredu i dalmatinski turizam, treba postići još i korištenje slavonskih poljoprivrednih proizvoda u dalmatinskom turizmu.

Uspoređujući to sa državnim ekonomskim politikama možemo primjetiti da je vrlo malo njih nešto drugo doli pokušaj da se “birtijski konsenzus” provede u djelo. Ta enormna važnost populističkih ekonomskih stavova traži da se njima malo detaljnije pozabavimo. Koje su im općenite karakteristike?

  1. Brzina, površnost, plitkost. Neki zaključci ove vrste su pod tolikim utjecajem jakih emocija da razum ne igra nikakvu ulogu. Neki su rezultat racionalne analize, ali vrlo površne, koja uzima u obzir ono što se vidi, ali ne i ono što se ne vidi. Negdje je analiza dobra i uzima sve faktore u obzir, ali intuicije im pridaju pogrešne težine.

  2. Pogrešnost, ali ne nužno. Intuicije imaju presudnu ulogu, a njihova primjena na kompleksne fenomene uglavnom dovodi do pogrešnih zaključaka. Međutim, u igri nisu samo intuicije, nego kombinacija emocija, intuicija, refleksa, iskustveno naučenih činjenica i nešto malo mozganja. Nekad je malo sasvim dosta, nisu ni svi ekonomski fenomeni kompleksni.

  3. Široka prihvaćenost. Preciznije, neočekivana distribucija protivnika i pobornika. Razumjevanje načina na koji popularni zaključci nastaju objašnjava neke na prvi pogled čudne pojave. Recimo, činjenicu da prekaljeni poduzetnici imaju iste ekonomske stavove kao i ljudi koji su tržište vidjeli samo u američkim filmovima. Intuitivizmu podliježu čak i sveučilišni profesori ekonomije poput Ljube Jurčića i Josipa Tice, te nebrojeni drugi vrlo inteligentni ljudi.

    Glavna stvar koja razlikuje protivnike populističkih ekonomskih teorija, u koje računam i sebe, od pobornika, nije viša inteligencija ili bolja upućenost u činjenice — glavno nam je obilježnje da namjerno i uporno glumimo kontrarijance. Potreban je koncentrirani napor za suzbijanje intuicije i smišljanje alternativa, nešto za što vrlo malo ljudi ima vremena i volje, ili uopće potrebe. Sveučilišne profesore je doduše teže ispričati, to bi im trebalo biti u opisu posla.

  4. Nekoherentnost. Kako su ljudske intuicije u konfliktu jedne s drugima, tako su i politike koje se na njima zasnivaju također međusobno suprotstavljene. Na primjer, intuicija koja traži jednakost u početnim pozicijama je u sukobu s intuicijom koja traži jednakost u ishodima. Velik broj ideja može biti neproturječan ili tako da se tiču nevezanih stvari ili tako da bude izveden iz manjeg broja ideja — ideologije. Ni jedno ni drugo ovdje nije slučaj.

  5. Nesklonost ekstremizmu. Kako se raspetljava taj problem sukobljenih populističkih ideja? Kompromisom, ponekad formaliziranim, često ad-hoc, pa u dvije slične situacije kompromis može biti različit. Populus želi proceduralnu pravdu, ali nije libertarijanski nastrojen — ista pravila za sve nisu jedino što ga zanima (iako ga zanima). S druge strane želi i distributivnu pravdu, iste ishode za sve, ali nije komunistički nastrojen — nije spreman oteti sve svima kako bi sve bilo svačije.

    Mnogo je toga dobro i uvjerljivo napisano o ljudskim kolektivističkim tendencijama i njihovim čvrstim genetskim temeljima, ali pobornici kapitalizma griješe kada idu u krajnost i tvrde da populizam potpuno isključuje privatno vlasništvo. Naprotiv, ne samo što će ga tolerirati u velikoj mjeri, nego će i inzistirati na njemu. I tomu je pozadina genska.

  6. Vijugavi put u djelomično ropstvo. Možemo populizam opisati kao neintelektualni, nekoherentni utilitarizam. Pokušati će da svima bude bolje na način da svakome bude bolje. Ako to nije moguće, onda će zajednica imati prioritet nad pojedincem. Ali opet, na vrlo neintelektualan i nedosljedan, kompromiserski način, koji ne traži da jednom kada je uspostavljena prednost zajednice, pojedinac mora posljedično biti uništen. To znači da put u potpuno porobljavanje nije željeni scenarij. Je li neželjeni, ali neizbježni? Teorije liberalnih mislilaca po tom pitanju nisu mi uvjerljive.

  7. Kolebljivost. Moguće je na vijugavom putu zastati, okrenuti se za 180 stupnjeva i krenuti u suprotnom smijeru. Najnoviji je primjer Švedske, koja u zadnje vrijeme smanjuje ulogu države u gospodarstvu, ali imamo i druge povijesne primjere popularno (demokratski) odlučenog smanjivanja intervencije i to na svim područjima: od ukidanja socijalnih prava, rezanja regulacije, spuštanja poreznih stopa, do privatizacije državne imovine.

  8. Vezanost za karakter i temperament populusa. Spomenuo sam intuitivne i u krajnjoj liniji genske izvore populističkih ideja. To može navesti na krivi zaključak da je populizam svugdje isti. Ništa nije dalje od istine. On ovisi o karakteristikama ljudi koji ga formuliraju i prakticiraju, a ljudi se razlikuju od mjesta do mjesta. Podsjećam, na primjer, da je Švicarska nedavno na referendumima i odbila 50% duži obavezni godišnji odmor i prihvatila ograničavanje bankarskih bonusa.

    Nije teško povjerovati da bi isti referendumi kod nas amenovali obje stvari. Međutim, i kod nas bi se prvi rasplinuo u nekom sljedećem koraku, jer, barem u ovom povijesnom trenutku, populus nije spreman natjerati samog sebe da ima gomilu godišnjeg ako to znači da će zauzvrat gladovati.

    U nekoj trećoj zemlji bi možda pokušali provesti oba, pa kud puklo.

Imajući to sve na umu, možemo pokušati odgovoriti na pitanje trebamo li se bojati populizma. U apsolutnom smislu – da. Međutim, u praksi je pitanje “u odnosu na što”. Zato moramo pogledati tko nas plaši populizmom i zašto.

Trenutno se radi o tome da nas lijeva stranka na vlasti, SDP, plaši lijevom strankom u oporbi, Laburistima. Općenito je često slučaj da i vlast i njeni kritičari u potpunosti dijele “populistički ekonomski konsenzus”, a ovdje je to nedvojbeno tako. Razlika je samo u tome što kritičari imaju luksuz teorije, dok praktičari vrlo brzo otkriju probleme u provođenju.

To znači da se ne treba bojati da bi populisti-teoretičari bili radikalniji od populista-praktičara. Nemaju u čemu biti radikalniji kad žele isto, a ne mogu niti protiv fizičkih ograničenja na koja su naletjeli praktičari, prvenstveno besparice.

Naprotiv. Ne samo što ne predstavljaju dodatnu, veću opasnost za slobodoljubive pojedince, nego je za vjerovati i da bi Laburisti ugrožavali naše slobode manje od SDP-a.

Pokušao sam se ovdje zadržati na ekonomskim aspektima popularnih stavova jer bi inače tekst bio predug. Ali i na pitanjima iz drugih sfera ljudskog djelovanja također možemo primjetiti razliku između populističkih odgovora i ideoloških odgovora.

U ekonomskim pitanjima SDP je populistički, ali u kulturnima je izrazito ljevičarsko-elitistički i antipopulistički. Iz ideoloških razloga spreman je gurati politike koje nemaju gotovo nikakvu popularnu podršku. Ne znam točno koji je proces doveo do toga. Možda su se oko najveće lijeve stranke s vremenom okupili svi ljevičari, pa i ideološki fanatici, koji sad imaju značajan utjecaj na formuliranje politike.

Možda bi se Laburistima dogodilo isto da su velika i stara stranka. Ali, nisu. Mala su i mlada stranka nabrzaka skupljenih narodnih tribuna i njima pridruženih emotivaca i prvoloptaša. Ne ostavljaju dojam prirodnog staništa knjiškog ljevičara i lijevog fanatika. Možda se varam? Ako sam u pravu, onda bi ih upravo njihovo populističko sidro spriječilo da agresivno provode progresivističke politike kojima je cilj radikalna transformacija tradicionalnih društvenih institucija.

Neekonomske politike su možda i važnije od ekonomskih. Zapravo, siguran sam da su važnije. No to je priča za drugi put. Kako smo s ekonomskim populizmom zaglavili na dugi rok, bez obzira tko bio na vlasti, izdvajam par implikacija za kritiku takvih politika.

  1. Pokušaji da se na pogrešan smjer ekonomske politike ukaže raspravom o manjkavostima sofisticiranih lijevih ekonomskih teorija su uglavnom gubljenje vremena. Nismo sluge mrtvih ekonomista, oni su naše. Njihove nam teorije služe samo kao naknadno opravdanje intuitivnih zaključaka. Ako populističkim operativcima (Vladi) pobijete jednu ekonomsku teoriju, naći će drugu, ali mogu raditi i bez nje. Primjer: krajnje je zgodno što poticanu stanogradnju možemo opravdavati “teorijom multifikatora”, ili kako se već zove, koju je smislio neki ugledni profesor. Ali ako neki drugi ugledni profesor pobije tu teoriju, što onda? Ništa, poticani stanovi će se zidati i dalje.

  2. Povlačenje paralela između poteza vlasti i komunističkih i totalitarnih režima se može činiti efektno, ali kako svi znamo da ona nema te ciljeve, zapravo otupljuje oštricu kritike. Po mom mišljenju, najviše efekta ima kritika koja 1) razumije neintelektualne/neteorijske izvore popularnih politika, i onda 2) ističe njihovu međusobnu i suprotstavljenost sa drugim osnovnim vrijednostima i idejama, te 3) održava fokus na specifičnu temu o kojoj se radi i izbjegava skrenuti u rasprave o Sovjetskom Savezu i anarhokapitalizmu u Somaliji (osim ako je baš to tema).

  3. Ne zaboravimo da postoji široka popularna podrška zaštiti privatnog vlasništva, široka popularna odbojnost prema samovolji vlasti, njenom nasilju, porezima i regulacijama. Pogrešno je zato gledati populizam samo kao izvor kolektivističkih ideja i populus kao najvećeg neprijatelja slobode. Ideolozi su ti koji su prelomili u sebi, odvojili neke ljudske težnje kao superiorne, odlučili zanemariti druge, i krenuti u borbu, često nasilnu, za ostvarenje svoje vizije. Populist nosi sa sobom cijeli paket ideja, i to mu treba priznati.

Uzevši sve napisano u obzir, mislim da je jasno zašto me populizam brine puno manje nego lijeve ideologije koje su prisutne među domaćim i EU elitama. Isto tako, očito je zašto sam umjereni optimist i smatram da su liberali u sljedećem sazivu Sabora ostvariv cilj.

Na kraju, prilažem popis populističkih ekonomskih ideja.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

8 odgovora na Dugi marš u djelomično ropstvo i natrag u djelomičnu slobodu: što domaći populizam jest i što nije, te trebamo li se bojati uspona Laburista

  1. Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

  2. Neomakartizam napisao:

    Nesklonost ekstremizmu.

    Ovo je ključno. Što naime određuje granice između normalnih, prihvatljivih stavova i “ekstremizma” u tom populističkom “birtijskom” konsenzusu?

    Određuje ga propaganda kojoj je narod izložen. Pritom ne mislim samo na običnu medijsku propagandu, već i na cijeli neformalni sustav društvenog i intelektualnog prestiža, u kojem se određena mišljenja povezuju s višim ili nižim statusom bez obzira na bilo kakva objektivna pitanja o tome koliko su njihove implikacije ekstremne i koliko imaju veze s realnošću. Tako da na kraju taj populistički konsenzus nije ništa drugo nego zamućeno ogledalo stavova elite, koje narod reflektira kroz svoje primitivno i neuko shvaćanje, vođen željom svakog pojedinca da se istakne svojim pametnim i prestižnim stavovima. Osim toga, ta refleksija se mijenja izuzetno brzo ako se gledišta elite promijene, tako da nekog nezavisnog populističkog elementa u politici zapravo i nema.

    Pogledaj, na primjer, povijesni razvoj današnjeg ideološkog konsenzusa u Americi. (Koji je najbitniji, zato što sve ideje danas dolaze otamo, izravno ili neizravno.) Zašto je danas libertarijanska politka ekstremistička, dok se njudilovski model socijalne, intervencionističke, kejnezijanske, akademsko-birokratske države smatra običnim zdravim razumom, s kojim fundamentalna neslaganja imaju samo marginalni ekstremisti? (Pri čemu nema apsolutno nikakvog neslaganja između elitnog i “birtijskog” konsenzusa.)

    Nekada nije bilo tako. Nekad se libertarijansku politiku u narodu smatralo zdravim razumom, a New Deal bi običan čovjek smatrao suludim boljševizmom da mu ga je netko opisao eksplicitno. Još 1932, Demokratska stranka je izašla na izbore s programom koji je bio daleko od 100% libertarijanskog, ali bi po standardima bilo kojih kasnijih izbora predstavljao upravo nezamisliv libertarijanski ekstremizam. (Koliko ljudi danas zna da su demokrati, igrajući na populističku kartu, napadali Hooverovu ekonomsku politiku s libertarijanskih pozicija!) Unatoč tome, samo nekoliko godina kasnije, cijela zemlja je već bila temeljito i uspješno propagandizirana da prihvati New Deal kao čist zdrav razum.

    U sadašnjoj hrvatskoj situaciji, jasno je da hijerarhija prestiža među intelektualnom elitom ide po liniji: domaća < europska < američka. Tako da, ako želimo znati buduće trendove u hrvatskom populističkom konsenzusu, dovoljno je promotriti kakve ideje su trenutno u procesu difuzije s desne na lijevu stranu te nejednadžbe. To se uostalom slaže i s tvojim zaključkom — istinski opasne loše ideje su one i samo one koje hrvatska intelektualna elita trenutno uči od svojih lijevo-liberalnih mentora sa Zapada. Ono što ja želim istaknuti je da kad te ideje postanu konsenzus među hrvatskom elitom, populistički otpor protiv njih neće biti nimalo bitan faktor.

    • reakcionar napisao:

      Ono što ja želim istaknuti je da kad te ideje postanu konsenzus među hrvatskom elitom, populistički otpor protiv njih neće biti nimalo bitan faktor.

      Samo da podebljam ovo MMovim briljantnim citatom:

      It is not necessary for Americans to transform their civilization, only their government! If that civilization has decayed, it has decayed under long and continuous pressure from a corrosive form of government inimical to it.
      Government can heal a society as well as corrode it; but without the infection, it will also heal itself. Government has broken society. Your parody of my remedy is: to repair government, first heal society. My remedy is: to heal society, first repair government.

  3. strasilo napisao:

    Ja ću se složit s postom (osim nekakvih liberala u idućem sazivu Sabora? već bi sada netko trebao radit na tome da se to ostvari što ja ne vidim, a i tada bi bilo upitno?), ali zapravo mi je u perspektivi tako čudno da se slažem.
    Na zadnje izbore uopće nisam izašao, ali Lesarova retorika je dolazila do mene. Čisti, neinteligentni, blesavi populizam. I bilo mi je nekako drago što neće on pobijediti nego SDP, jer je SDP ipak djelovao normalnije, odmaknutiji od toga populizma.
    Sada znam da sam bio u krivu. Linić, i tako dalje, ista je to stvar, ili čak i gora, samo još pomiješana sa tim kulturnim marksizmom.

  4. Pike napisao:

    Jel ima interesenata za betting pool oko ovog ulaska liberala u Sabor?
    Kao i strasilo i ja sam skeptičan… i voljan poduprijeti svoj stav s dijelom svoje privatne imovine🙂
    Trebalo bi jedino malo preciznije odrediti što se smatra pod liberalom, čisto da ne ispadne da ulazak nekakvog Čačića ili Budiše znači i gubitak oklade.

    @neomakartizam
    Uglavnom se slažem s analizom, ali bih nešto nadodao. Bojim se da pomaknut konsenzus nije fer igra, odnosno da nije jednako lako preokrenut relativno laissez-faire društvo prema socijalizmu i socijalističko/intervencionističko/welfare state društvo prema laissez-faireu. Socijalističke ideje su se od kraja 19st. relativno brzo širile, i u intelektualnim krugovima i populistički. Tzv. neoklasična kontrarevolucija je do neke mjere intelektualno prevladala, ali sa dosta ograničenim utjecajem na stvarnost, a već traje 30 ili 50 godina, kako tko već želi gledati. U tolikom razdoblju komunjare (svi što nisu klasični liberali🙂 ) su već progurale i intervencionizam i protekcionizam i welfare state i socijalističku državu…Jedino što se uspjelo poraziti je full-blown socialism, nacionalizacija svega. Intervencionizam i welfare state su i dalje tu i u dosta oblika jači nego ikad. Lako je od vitke žene u dvadesetima napraviti debelu kravu u tridesetima, četrdesetima, to je pravilo, ali koliko ima bucki u dvadesetima koje propupaju i kasnije se istesaju… slabo.
    “The natural progress of things is for liberty to yield, and government to gain ground.”-Thomas Jefferson

    Intelektualno se pobijedilo do neke mjere jedino u ekonomiji, kad se pogleda politički profil američkih sveučilišnih profesora društvenih znanosti to su praktično 90% ljevičari, od umjerenih do radikalnih (digresija: jedna od zanimacija mi je skinuti si predavanja od TTC-a i iz njih prepoznavati koliko velika komunjara je predavač, baš nedavno skinem povijest Kine i skužim lika dok priča o antičkoj Kini, sumnjiv u pm, poslije ga izguglam i naravno, kao student je bio član radikalnih ljevičarskih organizacija,… uopće nisam loš🙂 ).
    Jedino je među ekonomistima oko pola-pola (kad se to smatra pod pobjedom onda je jasno kako je tek nekad bilo) Ta akademska elita je isto ono što je nekad bilo svećenstvo u ancient regimu, intelektualno pokriće koje daje legitimitet političkoj eliti da izvodi etatističke pizdarije. Uz to su i sve crkve antikapitalistički orijentirane, kulturna, novinarska i showbizz elita isto tako… sve što ima bilo kakvu široku prepoznatljivost. Sav taj šljam em prezire kapitalizam i individualizam, em je u velikoj mjeri i interesno vezan uz državnu sisu. Jedino što sad spriječava još goru situaciju je što ljudi očekuju materijalni prosperitet, a sav taj ološ im ga ne može dati, jedino kapitalizam može, Negdje pred smrt je Milton Friedman izjavio da kapitalizam nije toliko prokleto efikasan odavno ga ne bi bilo jer ima toliko puno neprijatelja, a tako malo prijatelja.
    Što bi nekad Azra pjevala… na strateškim mjestima njihovi ljudi… kurvini sinovi.

    Ima kapitalizma onoliko koliko je potrebno da se drži glava iznad vode, kad bude kriza morat će popustiti koliko treba, a čim dođe do nekog rasta odmah će se govna okupiti i parazitirati.
    Jedino ako se zajebu u procjeni i naglo izgube legitimitet (car je gol efekt) će se otvoriti mogućnost, ali samo to, mogućnost da se nešto napravi,… ako će biti u tom trenutku spremnih i sposobnih ljudi da to obave, ako će imati vremena obavit što treba, ako će imati sreće… puno ako… Vjerojatno nije slučajno što u velikom dijelu povijesti ljudske civilizacije bijeda i tiranija su pravilo, a relativni prosperitet i sloboda su rijetkost.

    • ztr napisao:

      Zanimljiv PDF o svjetonazorskim razlikama između prof.ekonomije u US
      http://econjwatch.org/articles/economics-professors-voting-policy-views-favorite-economists-frequent-lack-of-consensus

      Danas kao smo društveno napredovali u odnosu na straaašna stara vremena, no unakon Obamine druge pobjede Joel Kotkin, nešto kao polu-libertarijanac, a polu-populist sličan Patu Buchananu, je napisao članak o tome kako je pobjeda Obame kulminacija uspostave tzv. New Clerisy, novog vladajućeg sloja 21. stoljeća koji zapravo neodoljivo sliči na tzv. Prvi stalež predrevolucionarne Francuske.

      Izvorni članak
      http://www.joelkotkin.com/content/00643-despite-great-recession-obama%E2%80%99s-new-coalition-elites-has-thrived

      Prošireni članak s zanimljivim detaljima. Naročito me dojmio konačni rezultat 40 godišnjeg totalnog socijalnog inžinjeringa “najboljih ‘slobodnomislećih’ sveučilišta na svijetu”: 96% Ivy League, tog navodnog gnijezda kapitalističke elite diplomanata i profesora je podržalo i doniralo – Obamu i njegov mega-dirižizam.
      http://www.forbes.com/sites/joelkotkin/2013/01/18/meet-the-emerging-power-class-that-will-ride-high-in-obamas-second-term/

      Što se tiče izbora, mislim da je budućnost protržišnih snaga u nezavisnim listama, koje će biti povezane kroz zajedničku svjetonaorsku platformu. Osnivanje stranaka je skup i dugotrajan posao, a za formalne političke organizacije je uvijek karakteristična negativna selekcija u biti nesposobnih i korumpiranih karijerista koja će redovno na kraju u njima odnijeti pobjedu.

      Što se tiče izbora…
      Nekakav nestranančki savez – organizacijski labav, no zato ideološki čvrst (mislim na jedan zajednički minimum, ne više od toga jer će početi osipanje) bi bio lakši za osnovati i financirati. Prije sam mislio na regionalne stranke kao rješenje, no to sam odbacio jer sam uvidio da su svi HR regionalci tipa IDS-a i HDSSB-a biti mikroetatističko -birokratske i regionalno-centralističke verzije stranaka na nacionalnoj razini sa ekstremno izraženim klijentelizmom i nepotizmom, te ljubavlju za prirezovanje stanovništva i redistribuciju lokalnim interesnim skupinama:od obiteljskih do NGO-a.
      Oglašavanje bi išlo što više preko interneta-zbog budućnosti istog kao dominantnog medija, te zbog manjih troškova. No ne treba očekivati čuda. Već da sam koncept slobodnog tržišta zaživi, puno bi značilo.

  5. Povratni ping: Društvena dinamika i populizam | Nekompetentna reakcija

  6. Povratni ping: Teorija zavjere | Nekompetentna reakcija

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s