Što je gore za ekonomiju: lopovi ili lovci na vještice?

Nedjeljni Komentar piše danas o urnebesnim vijestima iz zemlje i svijeta, pa spominje i nove procjene pada domaćeg BDP-a za 2%. Među ostalim kaže:

Osobno, mislim da je SDP tek 30% kriv za sadašnju situaciju, a 70% je krivica HDZ-a.

Teško je govoriti o brojkama, ali ja sam uvjeren da je SDP izravno kriv za barem pola ovogodišnjeg pada. Njihovo uvođenje novih poreza, najava retroaktivnog oporezivanja dobiti, i drugi slični potezi, sigurno su imali negativne posljedice po ekonomiju. Recimo, kontrola naplate doprinosa je povećala nezaposlenost, kao što vidimo, toliko da niti turistička sezona to ne može zamaskirati.

Ovo je dobar povod da prokomentiramo efekte koje na gospodarstvo imaju korumpirani političari u usporedbi s efektima koje na isto imaju nekorumpirani moralizatori.

Nekako je općeprihvaćeno da je prošla vlast izgubila izbore velikim dijelom zato jer je bila duboko ogrezla u korupciju na svim razinama. Ovima koji su ih naslijedili su puna usta pravde i čini se da mnogi, počevši od ministra financija, iskreno vjeruju u svoju moralizatorsku misiju. 

Čini mi se već sada da je prošla vlast bila manje štetna za gospodarstvo od ove nove. Stvar je prilično kontraintuitivna, znam. Kako lopovi mogu biti manje štetni od poštenih? Intuitivno je jasno da je korupcija loša stvar i intuicija je ovdje točna. Radi se stvarno o nemoralnom, nepoželjnom ponašanju koje treba sprječavati i kažnjavati. Ali ekonomisti koji proučavaju gospodarski razvoj odavno znaju da korupcija — zloupotreba javnih financija ili javnih ovlasti za vlastiti račun — ne može biti glavni problem, glavna kočnica rasta.

Korupciju je notorno teško precizno mjeriti. Najpoznatiji svjetski indeks korumpiranosti se zove “indeks percepcije korupcije” i dobiva se anketiranjem. Ako pogledamo taj indeks, vidimo da su bogate zemlje malo korumpirane, a siromašne vrlo korumpirane. U Švedskoj se zbog čokolade kupljene službenom karticom podnosi ostavka, a u Nigeriji nestaju milijarde i nikome ništa.

Iz tih ljestvica možemo steći dojam da korupcija smeta gospodarskom rastu, ali stvar nije baš tako jednostavna. Postoje brojni anegdotalni dokazi, na primjer, da je godinama najbrže rastuća svjetska ekonomija, kineska, vrlo korumpirana. Ni u ekonomskoj povijesti Zapada nije manjkalo korupcije. Danas kad je manje korumpiran, manje i raste.

Zašto se široko misli da korupcija koči rast? Imajmo na umu tipične primjere korupcije: namještanje natječaja firmi koja nije najbolji ponuđač ali je “povezana”, traženje mita za dobivanje nekakve dozvole (recimo građevinske), zapošljavanje manje kvalitetnog čovjeka jer ima vezu, izvlačenje proračunskog novca preko fiktivnih poslova.

Sve su to stvari koje s pravom izazivaju ljutnju. Ali jesu li ekonomski štetne? Tvrdnja da jesu je refleksna i zasniva se na raznim pretpostavkama koje su prilično klimave. Padaju mi na pamet tri.

Prva je nerazlikovanje proračuna i gospodarstva. Iz toga se misli da šteta za ekonomiju nastupa u trenutku kad posao bojanja tunela ili gradnje ceste dobije “povezana” firma, ali to nije točno. Šteta za ekonomiju nastupa ranije — u trenutku kad se proračun puni! Nakon toga je nemoguće znati je li cestu uopće bilo potrebno graditi, jer nema računa dobiti i gubitka, nema racionalnosti u odlukama. Zato je nemoguće reći, recimo, da dobra (nekorumpirana) država troši novac na način koji pomaže gospodarstvu, a loša (korumpirana) na način koji mu ne pomaže. Za ceste koje radi Švedska znamo da su potrebne jednako kao za ceste koje radi Nigerija — ni u jednom ni u drugom slučaju o potrebnosti tih cesta ne znamo ništa. U svjetlu toga, dva scenarija:

1) država otme 100 kn, penzionerima da 60, a sa ostalih 40 sagradi jednu cestu, pri čemu 20 košta cesta a 20 ode u džep kroz korupciju
2) država otme 100 kn, penzionerima da 60, a sa ostalih 40 sagradi dvije ceste po 20 (nema korupcije)

Ne možemo smatrati drugi scenarij automatski superiornim jer, ponavljam, ne znamo ništa o potrebnosti cesta. 

Štoviše, gradnja ceste je grublja i možda štetnija intervencija u gospodarstvo od podjele novca penzionerima. I jedno i drugo šalju pogrešne signale privatnom sektoru. Ali gradnja ceste uz to i trajno onesposobi komad zemljišta, a upotrebljeni beton, pijesak i asfalt su također uništeni/bačeni. Kad penzioneri troše više novca nego bi inače imali i to su pogrešni signali, ali bar se resursi usmjeravaju u nekakve stvarne ljudske potrebe.

Moguće je tako da je ekonomski najmanje štetno ako se novac iz proračuna podijeli izravno pojedincima bez da se zauzvrat traži neki rad, usluga, proizvod. Privatizacijom proračunskog novca ponovo počinje njegova racionalna upotreba. Korupcija (krađa) je duboko nepravedna, ali postoji barem jedna ekonomski štetnija stvar — uništenje fizičkih resursa kroz sulude infrastrukturne projekte.

Druga pogrešna pretpostavka se tiče raznih dozvola, i ona je da birokrati na ključnim mjestima nisu racionalni igrači. Tako se misli da oni koče procese (ulaganja) time što traže mito. Međutim, je li njima stvarno u interesu da mito postave tako visoko da zakoče ulaganje? Logičnije je pretpostaviti da će birokrat, jednom kad je prisvojio (privatizirao) nešto što mu ne pripada, a to je ovdje pravo da blokira projekt, s tim svojim vlasništvom postupati racionalno. To znači da će prodavati po cijeni koju odredi tržište. Kako su firme također racionalne, neće nuditi više nego bi im bilo isplativo. Najvjerojatniji krajnji efekt je da će mušterije firme platiti mito birokratu, jer će on biti ugrađen u cijene firme koja ga je platila. Opet imamo situaciju koja nije idealna, ali nije ni potpuno netržišna. Mušterije, tržište, odlučuju tko će dobiti koju dozvolu. Ako razmotrimo ova dva scenarija:

1) dozvola se dobija strogo na osnovu kriterija
2) dozvola se dobija podmazivanjem birokrata

Koju će situaciju tvrtke radije imati? Meni se prije čini da će 1) biti zapreka ekonomskom rastu nego 2), odnosno da je više firmi odustalo od ulaganja jer su propisi bili prestrogi nego zato jer je mito bio previsok.

Treća stvar zbog koje se pogrešno smatra da je korupcija štetna je zamišljanje firmi kao ljudi. Tako se onda pretpostavlja da se korupcija firmama gadi, da im je moralno odvratna, da izaziva indignaciju, i da one zato neće ulagati u korumpiranu zemlju. Možda, ali prije bih rekao da su firme vrlo hladnokrvne, zapravo, prilično bezosjećajne i amoralne. Što su veće tim više, ali brza depersonalizacija počinje već nivo iznad obrtnika. Uglavnom, umjesto da se vrijeđaju i dure, korupciju tretiraju kao trošak. Ono što ih odbija od korumpiranih zemalja (pretpostavljam) nije nemoralnost korupcije, nego nepredvidivost pravnog okvira i/ili politička nestabilnost. Na kraju krajeva, ukupni trošak poslovanja u nekorumpiranoj Švedskoj je vrlo visok. Ako je neka jeftinija zemlja korumpirana na stabilan (predvidiv) način, može biti zanimljiva kao alternativa.

Ponavljam, korupcija jest moralno loša stvar. Ovo nije obrana korupcije. Ali ako usporedimo štetu koju je hrvatskoj ekonomiji napravila prošla vlast, koja je možda krala (možda, jer sudski procesi nisu gotovi), ali nije mijenjala pravila igre i pustila je više-manje gospodarstvu da se samo snalazi s krizom, sa štetom koju radi ovaj trenutni križarski pohod na smutljivce, neplatiše doprinosa, ekstraprofitere, eskivatore poreza i drugog, onda mi se čini da je ovaj drugi štetniji.

Najbolja državna ekonomska politika je neaktivnost. HDZ je bio pasivan, i to je bilo dobro. SDP je aktivan i to je jako, jako loše.