Metal i moral

Znamo otprilike kako novac nastaje u tržišnim uvjetima, počevši od uporabnog predmeta, da bi se kroz trampu, kroz stotine interakcija među pojedincima, uzdigao do univerzalno prihvaćenog sredstva plaćanja.

U nekom trenutku će monetarna potražnja vjerojatno premašiti potražnju u druge svrhe. Moje pitanje je: može li novac opstati ako u nekom trenutku pukne ta izvorna veza i prestane nemonetarna upotreba?

Nemonetarna upotreba zlata (dalje spominjem zlato ali sve jednako vrijedi i za srebro) je uvijek bila za ukrase (danas i za elektroniku, ali zanemarimo to). Recimo da se u nekom trenutku, kad je zlato već bilo etabliran medij razmjene, promijenila moda i prestali se raditi ukrasi od zlata. Ili, recimo da je to zabranila religija (ali samo ukrase, ne i zlato općenito).

Intuitivno se čini jasno da metal može i hoće nastaviti normalno funkcionirati kao novac. Ali ako metal može služiti samo za razmjenu, to ga čini opasno sličnim papirnatom novcu. Što ako se nedugo zatim pojavi netko sa novom pošiljkom zlata ili netko otkrije novi rudnik? Naime, ako je razmjena jedina svrha zlata, onda od povećanja njegove mase u opticaju nema nikakve društvene koristi.

Inflacija količine papirnatog novca je nemoralna jer znači redistribuciju proizvoda i usluga prema onome tko ga unosi u sustav. Međutim, ako gledamo metalni standard iz perspektive štediše, unošenje novog zlata u sustav predstavlja potpuno identičnu redistribuciju.

Sama činjenica što se zlato kopa u rudnicima uz mnogo znoja a papir štampa jednostavnim pritiskom na dugme je nebitna — štoviše, vodila bi nas ka nekoj bizarnoj radnoj teoriji vrijednosti novca. Također, ako nema nemonetarnih upotreba, i nema društvene koristi od povećanja količine novca u opticaju, onda je profit rudnika zavaravajuća kategorija, pogrešan signal. Rudnici će biti profitabilni, iako društvo uopće ne treba još zlata, dok god su troškovi vađenja niži od onoga što iskopano zlato može kupiti. Ne vidim kako to može predstavljati išta osim redistribucije roba i usluga k vlasniku rudnika.

Metalni novac je dakle moguće tiskati, iako relativno polagano. Ako je tiskanje papirnatog novca nemoralno, onda je i tiskanje metalnog nemoralno, ako analogija drži (ako oba služe samo za razmjenu). To bi značilo da je upravo postojanje nemonetarnih upotreba zlata ono što čini pojavu dodatnih količina moralnim. Ali s obzirom da je povećanje količine zlata znalo biti nemalih 3% u boljim godinama, zar vam se ne čini da je to opravdanje pomalo nategnuto? Posebno iz perspektive štediše? Čak i ako postoje nemonetarne upotrebe, nove količine predstavljaju redistribuciju. Nije jasno zašto je proizvođač ukrasa, koji profitira od povećane količine zlata, važniji od štediše u zlatu, koji pritom gubi. Moralnost obezvrjeđivanja vaše imovine nikako ne bi smjela ovisiti o tome postoji li negdje netko tko od zlata radi ukrase ili se od toga odustalo.

Što me sve skupa dovodi do sljedećih zaključaka:

  1. Pozivanje na nemonetarne upotrebe zlata kako bi se opravdalo kopanje zlata pri zlatnom standardu je prilično sumnjivo.
  2. Pravednost zlata kao novca se zasniva na dobrovoljnosti i ničemu više. Štediše nemaju moralno pravo biti osigurani od inflacije.
  3. Razrjeđivanje papirnatog novca je nemoralno samo ako to radi onaj tko vam ga je nametnuo silom, u protivnom je analogno rudarenju zlata.

Drugim riječima, ne može postojati pravo na postojanost monetarne mase. Niti kad se radi o metalu niti kad se radi o papiru. Efekti promjena količine novca su slični bez obzira što bilo novac, a pravednost tih efekata je upitna samo ako je bilo prisile.

Da pojasnim malo kako vidim implikacije točke 3. Ako vas država zakonima sili da prihvaćate njene papire, i pritom nadotiskava te papire, to je nemoralno. Ali ako netko sam uspije proizvesti eure koji se ne mogu razaznati od pravih, te ih krene raspačavati, ne čini ništa nemoralno, jer nije on taj koji sili na korištenje (što ne znači da neće završiti u zatvoru ako ga ulove). Ili: ako jezgra inflacijom papira opljačka periferiju, to je u redu jer nije bilo prisile (recimo, ECB Crnu Goru, ili FED imatelje američkih obveznica).

Rado ću čuti ako netko ima drukčiji pogled, ili odgovor na pitanje koje sam postavio na početku.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

12 odgovora na Metal i moral

  1. Povratni ping: Međugeneracijska distribucija dobara i usluga | Usporedbe

  2. Pike napisao:

    “3.Razrjeđivanje papirnatog novca je nemoralno samo ako to radi onaj tko vam ga je nametnuo silom, u protivnom je analogno rudarenju zlata.”

    Yap, fundamentalni problem su “legal tender laws”. Zato recimo isto kad imaš legal tendere onda se javlja i efekt Greshamovog zakona, bez legal tendera takve pojave nema.

  3. reakcionar napisao:

    Ispravi me ako sam te krivo shvatio (sunce mi je spržilo mozak, a do sutra ću zaboraviti🙂 ), moje viđenje tog problema je sljedeće:

    Novac je samo najlakše razmjenjiva roba na tržištu, koja je “evoluirala” do papirnatog/elektroničkog zapisa kakav imamo danas. U slobodnom monetarnom tržištu ljudi mogu trgovati bananama, kamenjem, srebrom, zlatom, dijamantima, čime ih je volja. Ukoliko odaberu zlato (jer je ono zbog prirodnih svojstava i rijetkosti u prirodi povijesno bilo najpogodnije), nema ništa nemoralno u tome da netko otvori rudnik zlata/srebra, kao ni plantažu banana ili kamenolom.

    Spominješ više puta tih 3% – moram priznati da sam skeptičan prema tom broju, ali čak i da je istina, poslušaj šta mudri Mencius ima za reći o tome:

    This is a very different pattern than we see for other commodities in the Wall Street sense of the term – say, wheat, or zinc, or frozen concentrated orange juice. While there are warehouses full of all of the above, the stock-to-production ratio of gold is orders of magnitude higher than for any other good (even other precious metals). Since annual gold production is about 2500 tons, the gold industry keeps 60 years of inventory on hand. Imagine if this was the case for, say, iPods. Or even zinc. Its bizarre stock-to-flow ratio is the easiest way to see that, even in the futuristic techno-world of 2008, gold remains a monetary commodity.
    (…)
    Except for psychological reasons, it matters very little how much gold is extracted every year. The number could go up to 5000 tons or down to 0. Either is a small addition to the stockpile. There is no reason to assume that these small annual deltas have any large direct effect on the gold-dollar exchange rate. Gold is gold, new or old.)

    • Simun napisao:

      Mislim da je g. Moldbug u krivu, ili ja ne razumijem na što on misli pod “stock to flow”. Evo recimo iz Wikipedije ( http://en.wikipedia.org/wiki/Peak_gold ) : “Currently, yearly gold mining produces 2% of the existing above-ground gold”. Moj podatak o 3% je po sjećanju, a ne izgleda nemoguće s obzirom na zlatne groznice i slične periode intenzivnijeg kopanja. Tempom od 2% godišnje količina zlata će se udvostručiti za četrdesetak godina.

      Moja poanta (jedna od) nije da je zlato nemoralno, nego da na štedišu efekt kopanja zlata nije fundamentalno različit od efekta tiskanja papira. Recimo, ako si bakica koja štedi u zlatu, tvoja hrpa zlata će sljedeće godine moći kupiti 2% manje roba i usluga nego ove, ako ih gospodarstvo proizvede istu količinu kao ove. Gledamo direktan omjer zlata i roba i usluga, zanemarimo fluktuacije papirnatih valuta.

      S obzirom da gospodarstvo raste, efekt može biti sakriven, npr ako i BDP raste 2% godišnje onda je kupovna moć zlata stabilna, ali, recimo, kupovna moć nekretnine može porasti 2%, jer se nove nekretnine ne proizvode.

      • IsakN napisao:

        Isto tako u budućem svijetu rudarenje iz svemira bi moglo taj broj od 3 % povećati. Možda sad zvuči nemoguće, ali….

        • reakcionar napisao:

          Vjerojatnost za to da velike zalihe zlata iz svemira stvore hiperinflaciju je drastično manja od vjerojatnosti da nas Marsovci napadnu, porobe i uvedu dinar iz ’89 kao službenu valutu.

          • vedran2006 napisao:

            to nije argument. znamo kako takva samouvjerena proročanstva obično završe.
            recimo kad je B.Gates izjavio da nema potrebe za daljnjim razvojem memorije jer da je će 640 Kb biti i više nego dovoljno.

      • reakcionar napisao:

        Moja poanta (jedna od) nije da je zlato nemoralno, nego da na štedišu efekt kopanja zlata nije fundamentalno različit od efekta tiskanja papira.

        Mislim da je ova tvrdnja istinita samo uz sljedeće uvjete:

        1. Da je povećavanje količine tiskanog novca identična količini iskopanog zlata (dakle, da to nije proizvoljna odluka nekog komiteta);
        2. Da je distribucija tog tiskanog novca identična distribuciji zlata (zlato dobiva onaj tko je u iskop uložio svoj novac, energiju, znanje i resurse)
        3. Da tiskanje novca nije popraćeno centralnim bankarstvom i svim njihovim aktivnostima (frakcionalno bankarstvo, obveznice), koje i bez tiskarskog stroja povećavaju količinu novca u optjecaju.
        4. Da ne postoje zakoni koji obvezuju građane da prihvaćaju tiskani papir kao jedino zakonito sredstvo plaćanja.

        Sve u svemu, mislim da količinu zlata diktiraju prirodni uvjeti, dok je tiskanje uvijek prepušteno nečijoj samovolji. Meni se bome čini da je vjerojatnije da količina novca u sustavu bude stabilna ako se prepusti geologiji nego ekonomiji.🙂

      • nedjeljni komentar napisao:

        Nekretnina bi trebala imati oko 2-3% godišnju deprecijaciju zbog starenja. Zemljište pak ne bi.
        Bakica bi mogla iznajmljivati zlato uz kamatu, isto kao i zemlju uz rentu.
        Ako bi ga pak držala pod madracem, e onda joj ni dragi Bog ne bi mogao pomoći ukoliko bi tokom tih godina BDP padao a proizvodnja zlata rasla…
        Iako tu opet ima drugih činitelja: npr kad BDP pada cijena zlata bi trebala zbog delfacije rasti…
        Ne vidim ozbiljniji problem: postoje neke loše situacije ali uglavnom sve dobro funkcionira i otporno je na manipulacije kleptokrata i etatista.

  4. strasilo napisao:

    pitanje mi je malo čudno, zlato, kao ni jedan drugi metal, ne može izgubit svoju nemonetarnu uporabu, jer su metali jednostavno previše rijetki i korisni
    zlato se upotrebljava i u medicini, proizvodnji nekih boja, proizvodnji CD-a, satelitima i inim mjestima kao toplinski štit, avionima kao nekakv štit na staklima (kao zaštita staklima od niskih temperatura -.-), elektronici itd. itd.
    i to sve iako je gotovo najskuplja stvar na svijetu
    padom cijene zlata ono samo dobiva nove uporabe

  5. Nedjeljni Komentar napisao:

    > Ali s obzirom da je povećanje količine zlata znalo biti nemalih 3% u boljim godinama, zar vam se ne čini da je to opravdanje pomalo nategnuto? Posebno iz perspektive štediše? Čak i ako postoje nemonetarne upotrebe, nove količine predstavljaju redistribuciju. Nije jasno zašto je proizvođač ukrasa, koji profitira od povećane količine zlata, važniji od štediše u zlatu, koji pritom gubi?

    Reakcionar gore je većim dijelom odgovorio ali kao dopuna i nadam se pojednostavljenje, evo ovako: inherentna vrijednost kune je ništavna i zato prisilna razmjena ništa (kuna) za nešto (robe) predstavlja redistribuciju. Proizvodnja zlata zahtjeva ulaganje baš kao i bakar, tako da su obje vrste rudnika podložne zakonima tržišta: zlatni rudnici mogu privremeno zarađivati više dok kapital ne nahrupi u taj sektor i inputi (npr. zemljište za kopanje) ne postanu “realno” vrednovani i sektorski profiti spadnu na nivo rudnika bakra. Ili zlatara (proizvođača zlatnih ukrasa).

    Sasvim je drugo pitanje da li bi to povećanje “koristilo” zlataru (pretpostavljam da se nakit plaća zlatnim novcem ili ekvivalentom). Ako zlata ima sve više, cijena materijala bit će ista (1g zlata uvijek košta 1g zlata). Ali cijena njegovog rada bi zbog povećane ponude zlata trebala rasti. Dakle čini mi se da zlatar neće ekstra profitirati (osobito ne na “nečiji račun”) iako bi proizvod mogao koštati više ili manje (ovisno o elastičnosti ponude i potražnje, itd). Ljudi (kupci) koji rade drugdje također bi – ceteris paribus – počeli dobivati veće plaće.

    I na kraju: porast količine zlata može biti brži li sporiji, ali tisućama godina otprilike je jednak gospodarskom rastu, tako da je zapravo idealan za stabilnost cijena. No čak i da nije, čak o da ponuda raste puno brže, to ne bi bilo problem jer bi ga ljudi (štediše) postepeno zamjenili za druge robe i cijena bi mu polako opala (osim u slučaju da na Zemlju padne meteorit od zlata, no sumnjam da bi i to imalo utjecaj). Usporedi to s ciklusima toaletnog papira-novca gdje se ciklus završi krahom valute i/ili ratom.🙂

    Kupujte, ljudi, jeftino je!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s