Međugeneracijska distribucija dobara i usluga

Volim čitati tekstove na blogu profesora Šikića. Iako ljevičar, profesor je promišljeniji od tipičnog medijskog kolumnista-proletera. Zanimljivo je i kako su raznoliki njegovi izvori; u člancima prenosi ideje Paula Krugmana, Chartalista i pripadnika škole koja se naziva Modern Monetary Theory, Stevea Keena i drugih. Da je te ljude staviti u istu prostoriju, potukli bi se🙂 (Keen i Krugman su se nedavno međusobno izvrijeđali oko toga tko zapravo kontrolira količinu novca, banke ili FED).

Na blog se pretplatite, a ovdje prenosim odgovor koji sam jučer napisao u komentarima. Mislim da naša razmjena dobro demonstrira koliko se čovjek može zbuniti kada se načita literature koja smatra da su štediše zli rentijeri, da novac nije privatno vlasništvo, da je kamatna stopa nešto što određuje država, da akumulacija kapitala i maksimiziranje potrošnje mogu ići zajedno.

Profesor kaže:

ipak kratko o mirovinskim fondovima, ne mogu se suzdržati🙂

uobičajeni argument:

problem je da će za 50 godina omjer radnika i umirovljenika biti premalen (istina), a mirovinski fond bez novca (kao da su državni transferi ograničeni fondovima, ali pustimo to sada), dakle moramo smisliti način kako da budući penzioneri što uspješnije uštede dovoljno novca za robe i usluge koje će im trebati, to rješava štednja u tzv. 2 stupu

kontra argument:

recimo da za 50 godina u hr imamo samo 1 radnika (pretjerujem da bih objasnio apsurdnost gornjeg argumenta), taj se mora dobro naraditi da priskrbi robe i usluge za sebe i 4mil penzionera i problem očito nije u novcu, nego u tome da on bude strašno efikasan da sve to obavi, dakle realni problem nastaje ako preostali radnici ne budu dovoljno efikasni jer ćemo tada imati realni nedostatak roba i usluga, i tu velika penzionerska ušteda u 2 stupu ništa ne pomaže, ona će samo dovesti do rasta cijena tj. inflacije, a ne do potrebnih roba i usluga.

Istina je da penzioneri ne štede robe i usluge, nego novac, i da bi ukoliko se u nekom trenutku ogromna količina novca “sruši” na neku fiksnu količinu roba i usluga, to značilo rast svih cijena (inflaciju).

Ali, što je štednja? Današnja štednja oslobađa današnje, trenutne, postojeće resurse koji bi se inače konzumirali i čini mogućim upotrebu tih resursa kako bi se izgradili kapaciteti (fizički kapital) koji će u budućnosti omogućiti veću potrošnju. Kako taj mehanizam izgleda? Strip verziju objašnjenja sam preveo ovdje.

Štednja dakle nije ekvivalentna zakopavanju novca u dvorište. Ona je ono što dopušta akumulaciju kapitala, a ova pak povećanje efikasnosti (produktivnosti) budućih radnika.

U svakom trenutku tisuće poduzetnika imaju tisuće ideja o tome što poduzeti. Što je štednja veća, što su kamatne stope niže, to će biti poduzimani dugotrajniji, kapitalno intenzivniji projekti (koji su jako osjetljivi na kamatnu stopu). Slikovito rečeno, profesor koji danas potroši jedan kruh manje omogućuje da se taj kruh (ili radna snaga koja ga proizvodi) alocira drugdje. Ako su i drugi ljudi štedljivi, onda možda na gradnji kakve željezničke pruge (kapitalno intenzivan projekt) koja će dugoročno dići produktivnost cijele regije.

Veza između potrošnje i investicija možda nije odmah jasna ako dolazite iz svijeta ideja u kojem je kamatna stopa nešto što određuje centralni komitet ovisno o svojim izračunima. U tom svijetu investicije ne traže odricanje, potrošnja i štednja su moguće simultano, a novac je apstraktan i nema uopće veze sa materijalnim svijetom. Austrijska teorija poslovnog ciklusa daje jedno uvjerljivo objašnjenje do čega dovodi petljanje sa tržišnim kamatnim stopama. (Kratki pregled ABCT je ovdje.)

Godišnja stopa rasta BDP-a u razvijenim zemljama je dosad imala dugoročni trend od oko 3% godišnje (sa tendencijom opadanja, čini se, zbog toga jer je nisko voće obrano). To znači da će se BDP udvostručiti za 20-30 godina, odnosno današnji radnik a budući penzioner može stvarno očekivati da će roba i usluga na kraju njegovog radnog vijeka biti duplo više nego kad je počeo raditi.

Odakle dolazi tih 3% rasta godišnje? Pa upravo iz ulaganja kapitala (štednje) tog radnika, odnosno njegovog svakodnevnog odricanja od maksimalne moguće trenutne potrošnje kako bi se povećala buduća.

Razmotrimo i drugu mogućnost, da današnji resursi koji su oslobođeni štednjom ne budu upotrebljeni za podizanje tvornica i polaganje pruga nego za potrošačke kredite. U tom slučaju nebi mogla porasti ukupna potrošnja u budućnosti, ali bi se dužnici odricali dijela svoje potrošnje u korist kreditora, kako im već nalaže ugovor. Zajmodavcu je tako svejedno hoće li posuditi u proizvodne svrhe ili u trenutnu potrošnju, njegova buduća potrošnja je osigurana.

Zamislimo i još gori scenarij, a to je da štednja budućih penzionera ne ide niti u investicije niti u potrošnju, nego se novac zakopava u vrtove, odakle će u nekom trenutku u budućnosti odjednom zapljusnuti tržište.

Zakopavanje novčanice povećava vrijednost svake preostale novčanice, deflatorno je. Onaj tko zakopa novac time odustaje od realnih dobara koja je mogao njime kupiti, koja mu pripadaju, i prepušta ih drugima. Analogno, ako novčanica bude iskopana za dvadeset godina, učiniti će svaku drugu novčanicu manje vrijednom, tj. proizvesti će inflaciju.

Lako je vidjeti zašto to nije nemoralno. Naime, ako nije nemoralno odgoditi trošenje novca zarađenog u ponedjeljak do petka, onda nije ni do kraja mjeseca, niti do kraja godine, niti do nekog datuma za dvadeset godina. (Za još diskusije o moralnosti promjene novčane mase vidi metal i moral.)

To znači da čak i u ekstremnom slučaju u kojem bi mirovinski fondovi sa privatnom štednjom predstavljali neku vrstu vrta u koji se zakopava novac, njihovo postojanje ne bi bilo nepravedno. No ta je diskusija akademska, u stvarnosti takva štednja nije prijetnja budućom inflacijom, nego izvor sredstava za investicije.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

33 odgovora na Međugeneracijska distribucija dobara i usluga

  1. zsikic napisao:

    “Štednja dakle nije ekvivalentna zakopavanju novca u dvorište. Štednja omogućava akumulaciju kapitala, a ona povećanje efikasnosti (produktivnosti) budućih radnika.”

    naravno, ali mislim da imate idealiziranu sliku ulagačke politike mirovinskih fondova, ona je prilično razotkrivena 2008.
    osim toga u recesiji se financijski sektor ponaša upravo tako kao da zakopava novac u dvorište što je neobjašnjivo “austijskom teorijom” ali jest a. lernerom, h. minskym,…
    što “austrijance” čini zastarjelima🙂

    • vedran napisao:

      koji financijski sektor? mislite onaj koji je nastao kao posljedica državne intervencije?
      što je tu neobjašnjivo austrijskom teorijom?
      možete malo pojasniti argumentaciju

      • zsikic napisao:

        npr. onaj privatni u usa ćiji multiplikator u recesiji nije 1000% nego 20%

        neobjašnjivi su minsky momenti,

        više u nekom od slj. postova na šikinom blogu

        • vedran napisao:

          mislim da niste razumjeli. nije važno vlasništvo, važno je tko preuzima rizik.
          1. alo država spasi i samo jednu banku, zapravo signalizira drugima da je ok biti neodgovoran (u principu je dovoljno da bankari znaju da država nemože dopustiti propast, TBTF)
          2. mislim da je nepotrebno objašnjavati zašto austrijskom teorijom nemožemo objasniti ponašanje sudionika na “tržištu” na kojem ne vrijede tržišni uvijeti, ili konkretnije na kojem se sudionici na tržištu ne trude povećati svoju konkurentnost i efikasnost nego se trude uspostaviti što prisnije odnose sa “vladajućom elitom”. sve su to mutacije intervencionističke politike Washingtona,

          • zvonimir šikić napisao:

            1. slažem se
            2. ekonomska teorija trebala bi objašnjavati ekonomsku stvarnost, dakle “ponašanje sudionika na “tržištu” na kojem ne vrijede tržišni uvijeti”, a ne neki ideal koji je sama konstruirala kao poželjan (čak i ako jest poželjan)🙂

            • vedran napisao:

              s ovim 2. se ne bih u potpunosti složio, jer ako bi to bilo stvarno tako imali bismo paradoks.
              Jer kada bi to bilo tako nikad ne bi bilo moguće proizvesti zaokret u ekonomskoj politici jer jedina prihvatljiva teorija bila bi ona koja objašnjava trenutno stanje.
              Po meni jedini prihvatljivi kriterij za promatranje ekonomske teorije upravo i jest kriterij poželjnosti. Znači ne pokušavati objasniti zašto je nešto onako kako je (borba sa simptomima i posljedicama) ne upravo obajsniti kako izbjeći zamke ili kako bi moglo i trebalo biti (borba sa uzrocima i postavljanje zdravih temelja).

              Nedostatak intervencionističkih politika je zapravo što promatraju problem statički, zaboravljaju da je sve povezano i da ne možemo petljati sa jednim dijelom ekonomije a da ne pomaknemo sve ostale.
              Osim toga ljudi su po prirodi strašno prilagodljivi, tako da se sve intervencije uglavnom vrate kao bumerang. Jer vi uvedete Lender of last resort kako biste spriječili ponašanje A a ljudi nakon toga prilagode ponašanje B koji uzrokuje novi problem (recimo korumpiranost Lender of last resort, jer ga nemožete postaviti na autopilot nego stavite ljude da ga provode aktivno)..
              time pak stvorite potrebu za intervencijom C i tako u krug.
              Ekonomska teorija koja kaže da biste rješili problem trebate se vratiti na početak i ukinuti intervencije na tržište je onda po vama promašena jer ne objašnjava stvarnu sliku. Ali što je stvarno?

    • Simun napisao:

      Pa, ako govorite o našim mirovinskim fondovima🙂, ne tvrdim da su oni idealni način štednje i mislim da imaju mnogo mana, uključujući visoke upravljačke naknade (g. Bakić je na svom blogu Eclectica u više navrata dobro iskritizirao fondove, nemam što dodati).

      Ukupno gledano, austrijska teorija poslovnog ciklusa (za detaljnije objašnjenje ima link u tekstu) kaže do do dužničkih balona ne bi ni dolazilo da nije od države umjetno održavanog i poticanog sustava bankarstva s djelomičnim rezervama koji snižavanjem kamatne stope omogućuje stvaranje dužničkih balona, koji onda puknu ovisno o (dijelom) sigurno i psihološkim faktorima, o čemu govori Minsky.

  2. vedran napisao:

    to vam je otprilike kao da sad idemo razvijati teoriju kako su hrvatske banke u doba najveće krize kada su svima padali prihodi i dobit (ako je i bilo dobiti) uspjele ostvariti rekordne profite.
    i da tvrdimo da moderna ekonomska teorija je zastarjela jer ne objašnjava kako u doba recesije kada su svi tvoji klijenti očigledno pogođeni ti uspjevaš ostvariti maksimalnu dobit.

    ekonomska teorija nije egzaktna znanost, kao matematika i ne možemo teorije odbacivati ili prihvaćati samo zato što smo pronašli primjer kada ne vrijede, ili izolirani primjer kada vrijede.
    pogotovo na osnovu takvih izloiranih slučajav proglašavati nešto zastarjelim, barem se meni tako čini.

  3. vedran napisao:

    što se tiče Minskog on kaže prema wikipediji:
    “Minsky proposed theories linking financial market fragility, in the normal life cycle of an economy, with speculative investment bubbles endogenous to financial markets. Minsky claimed that in prosperous times, when corporate cash flow rises beyond what is needed to pay off debt, a speculative euphoria develops, and soon thereafter debts exceed what borrowers can pay off from their incoming revenues, which in turn produces a financial crisis. As a result of such speculative borrowing bubbles, banks and lenders tighten credit availability, even to companies that can afford loans, and the economy subsequently contracts”
    “Disagreeing with many mainstream economists of the day, he argued that these swings, and the booms and busts that can accompany them, are inevitable in a so-called free market economy – unless government steps in to control them, through regulation, central bank action and other tools.”
    “He offered very good insights in the ’60s and ’70s when linkages between the financial markets and the economy were not as well understood as they are now,” said Henry Kaufman, a Wall Street money manager and economist. “He showed us that financial markets could move frequently to excess. And he underscored the importance of the Federal Reserve as a lender of last resort.”
    a čitavu teoriju razvio je na osnovu:
    “It was at the University of California, Berkeley that seminars attended by Bank of America executives helped him to develop his theories about lending and economic activity”

    vidim nije se bavio pretjerano FEDovom aktivnošću i njegovim utjecajem na booom and bust cycles, isto kao ni utjecaj multiplikatora i samog bankraskog sustava. To su po njemu očito nevažni faktori, važno je promatrati simptome, i ponašanje.
    No tu se malo pogubio boom and bust cikluse bi on rješavao FED-om Lender of last resort. Samo je zaboravio na činjenicu tko kontrolira FED i u čijem interesu će FED djelovati. Osim toga samo postojanje Lender of last resort čini mnogo vjerojatniji scenarij balona i špekulativnog ponašanja upravo zbog činjenice da postoji padobran. Pa pogledajte tko predvodi u špekulativnim balonima, korporacije za koje on tvrdi da se ponašaju neodgovorno u situacijama kad imaju višak keša (što čak i da je tako, treba li zabraniti nekome na koji način da raspolaže sa SVOJIM kešom) ili su to pak Banke (koje imaju padobran u obliku “Lender of last resort”? Što je sad uzrok a što posljedica?

    što više čitam, taj Minsky mi sve više liči na tipičnog lobista. Zamisli kaže on

    Minsky argued that a key mechanism that pushes an economy towards a crisis is the accumulation of debt by the non-government sector. He identified three types of borrowers that contribute to the accumulation of insolvent debt: hedge borrowers, speculative borrowers, and Ponzi borrowers

    opet se bavi posljedicama ne uzrocima. Iako i ovaj argument mu je vidno pogrešan, jer ključnu ulogu u recentnoj subprime krizi su imali upravo upravitelji državnih fondova.
    Osim toga država je i kod privatnih investitora odigrala najvažniju ulogu.
    Vidite finacijski sektor MORA držati svoje likvidne rezerve u visoko likvidnoj “sigurnoj” imovini tzv AAA.
    Zanimljivo u tom kontekstu upravo MBS, CDOs i sl izmišljotine upravo su imale AAA (ako pročitate big Short shvatit ćete i zašto – hint ima veze sa korupcijom).
    Obzirom su ti isti papiri imali i vrlo visok prinos, jasno je što su privatni bankari (sa padobranom) činili, a i neki bez padobrana

    ovaj argument zvuči posebno smiješno u razdoblju kada je u fokus pozornosti došao upravo goverment dug, koji ima apsolutno sva obilježja Ponzi zaduživanja.

  4. reakcionar napisao:

    Moje proučavanje MMTa (chartalism-a) kao teorije dovelo je do toga da mi tlak skoči na 200 čim pročitam ta 3 slova.

    Za svakoga tko misli da je riječ o respektabilnoj teoriji, izdvojio bih par citata Warrena Moslera (sa The Seven Deadly Innocent Frauds Of Economic Policy):

    1. Malo o oporezivanju, i tome kako ono nije uzimanje ničega, nego samo računska operacija:

    Let’s start by looking at what happens if you pay your
    taxes by writing a check. When the U.S. government gets your
    check, and it’s deposited and “clears,” all the government does
    is change the number in your checking account “downward”
    as they subtract the amount of your check from your bank
    balance. Does the government actually get anything real to
    give to someone else? No, it’s not like there’s a gold coin to
    spend. You can actually see this happen with online banking
    – watch the balance in your bank account on your computer
    screen. Suppose the balance in your account is $5,000 and you
    write a check to the government for $2,000. When that checks
    clears (gets processed), what happens? The 5 turns into a 3 and
    your new balance is now down to $3,000. All before your very
    eyes! The government didn’t actually “get” anything to give to
    someone else. No gold coin dropped into a bucket at the Fed.
    They just changed numbers in bank accounts – nothing “went”
    anywhere.

    2. Malo o štednji:

    Deadly Innocent Fraud #3:
    Federal Government budget deficits take away
    savings.
    Fact:
    Federal Government budget deficits ADD to
    savings.

    3. O socijalnom osiguranju:

    When it comes time to make Social Security payments,
    all the government has to do is change numbers up in the
    beneficiary’s accounts, and then change numbers down in the
    trust fund accounts to keep track of what it did. If the trust fund
    number goes negative, so be it. That just reflects the numbers
    that are changed up as payments to beneficiaries are made.

    4. Vrhunac te filozofije:

    Deadly Innocent Fraud #7:
    It’s a bad thing that higher deficits today mean
    higher taxes tomorrow.
    Fact:
    I agree – the innocent fraud is that it’s a bad thing,
    when in fact it’s a good thing!!!

    Ako mislite da je Keynes imao blesavih ideja, ovi ga daleko šišaju.🙂

    • Simun napisao:

      Ja isto nisam uspio shvatiti tu teoriju. Krenu od nekih razumljivih računovodstvenih identiteta, tipa “štednja = proizvodnja – potrošnja” i onda izvuku nekakve čudne uzročno-posljedične zaključke, tipa da štednja ne može postojati bez državne potrošnje, što li… gledao sam malo, ali brzo sam izgubio interes.

      • reakcionar napisao:

        Cijela ta teorija je štrebersko petljanje s nejasnim pojmovima. Npr:

        Ako država proizvodi novac onda država ne može bankrotirati.
        Socijalni sustav je dio države.
        ————————————–
        Socijalni sustav ne može bankrotirati.

        Iako znam da se pojedinci koji zastupaju tu teoriju bave ekonomijom i financijama na relativno visokom nivou, i dalje su im greške ovako fundamentalne.

        Ja sam davnih dana odustao od raspravljanja na toj razini… Moguće jer mi nedostaje hrabrosti i nesiguran sam u svoje stavove.🙂

    • Nedjeljni Komentar napisao:

      I meni ide na živce.
      Najbolja kritika MMT-ja je da je on tautologija.
      Zato je teško imati neku racionalnu kritiku protiv njega.
      Za one koji ne govore engleski, šarlatanizam bi bio dobar prijevod za chartalizam.

      I sam sam MMT kritizirao na blogu.

      Jedan od smješnijih primjera je kad kažu da bi Njemačka jednostavno mogla otpisati Target2 potraživanja i ljudima (vjerovnicima, u Njemačkoj) izdati novi novac.

  5. Ed napisao:

    “Zakopavanje novčanice povećava vrijednost svake preostale novčanice, deflatorno je. Onaj tko zakopa novac time odustaje od realnih dobara koja je mogao njime kupiti, koja mu pripadaju, i prepušta ih drugima. Analogno, ako novčanica bude iskopana za dvadeset godina, učiniti će svaku drugu novčanicu manje vrijednom, tj. proizvesti će inflaciju.”

    Jel mi možeš ovo pojasnit?
    Recimo da zakopavam od svake plaće 1/3 novaca u vrt i to radim 20 godina, tijekom tih 20 godina ima još ljudi koji zakopavaju novce u vrt, dakle kroz tih 20 godina imamo deflaciju. Dapače kako vrijednost novca kroz vrijeme raste, zbog sve manje količine novca u opticaju, zakopavanje novca u vrt postaje oblik zarade koji je sve isplativiji kako brzina padanja volumena novca u sustavu raste.
    Zašto bih uopće investirao i riskirao kad mi bogatstvo raste u dvorištu bez da išta radim i riskiram?
    Ako u jednom trenutku odlučim iskopati novčanicu, moj novac će u tom trenutku puno više vrijediti nego kada sam ga stavio u zemlju prije 20 godina, efekt mog pojedinačnog iskopavanja novca je zanemariv u odnosu na čitavog volumena novca koji je u opticaju, odnosno ne moram se bojati da će mi novac izgubiti vrijednost jer sam ga iskopao.
    Zanimljivo bi bilo vidjeti da li je sustav s fiksnom količinom novca stabilan u vremenu ili je sklon divljanju.

    • vedran2006 napisao:

      kad se ne bi tiskao novi novac, kako bi sve više ljudi zakopavalo novac u vrtove, kamatne stope na štednju u banci bi značajno rasle, te bi time tržište motiviralo otkopavanje novca. odnosno uspostavio bi se ekvilibrium gdje bi ovisno o tome koliko siguran vrt imaš (da ti recimo susjed preko noći ne iskopa) ljudi preferirali neka sigurnija “ulaganja”.
      nema ništa nemoralno u tome. tržište vrlo jednostavno rješava situacije u kojima imamo manjak/višak biločega.

      ako bi sav novac bio zakopan tržište bi ga jednostavno odbacilo i počelo trgovati s nečim drugim (manje podložnim zakopavanju🙂 )

      • Ed napisao:

        Nipošto nisam htio reći da je na bilo kojoj razini nemoralno štedjeti novac, to je odluka na koju svaki pojedinac mora imati pravo.
        Ono u što ne dijelim s vama je sigurnost da će se stvari same od sebe lijepo posložiti i da nećemo imati periode dugoročnih kriza dok se tržište ne reorganizira. Ako imamo fiksnu količinu novca, to može biti fundamentalni problem što se rasta ekonomije tiče (kao što je primjerice i hiperinflacija), uzroci toga nemaju veze s moralom/nemoralom, već može biti jednostavno prirodno stanje stvari.
        Dok god postoji novac kao univerzalno sredstvo razmjene ostalih dobara, način na koji su ljudi motivirani da barataju s tim novcem mora ujedno utjecati i na čitavu ekonomiju sustava. Mala inflacija će poticati potrošnju rješavanje novca u nekom fleksibilnom periodu i ulaganje u druga dobra, netko će uložiti u dionice, netko u zlato, netko u nekretnine, u slučaju deflacije bi novac mogao postati svrha sam sebi.

        • vedran2006 napisao:

          stvar je zapravo vrlo relativna, da ne kažem složena.
          pojava inflacije i deflacije su prirodne posljedice procesa, bilo monetarnih bilo proizvodnih, a ponekad i bihevioralnih. ne bih sad ulazio u analize, neki od zagovornika slobodnog tržišta svejedno su zagovarali minimalnu konstantnu autopilot inflaciju (poput M.Friedmana).

          No u suštini radi se samo o sidrenju na neka očekivanja, odnosno tržište bi se sidrilo na tu očekivanu inflaciju i prilagodilo kamatne stope prema njoj. Mislim da je ta minimalna (recimo 2% inflacija) imala pihološku svrhu, da obeshrabri ovo što ste vi kazali. No nekako intuitivno nisam siguran da je to potrebno (obzirom na relativan odnos tržišta i očekivanja).
          Jasno u razdobljima deflacije, odnosno deflatornih očekivanja, novac bi postao traženija roba (što novac po svojoj prirodi i je i mislim da je to normalno).

          Neznam, mislim da bi se deflacija relativno rijetko događala na tržištu gdje je ponuda novca stabilna (ili fiksna) ipravo zbog predvidljivosti. Činjenica je da mnogi izvori tvrde da je u doba zlatnog standarda to bilo drugačije i time pobijaju ovu tvrdnju, ali istodobno moramo biti svijesni i da je bilo razdoblje industrijske revolucije, što je dovelo do izrazite neravnoteže na tržištu (ponuda je značajno porasla, a novac to nije mogao pratiti).
          No isto tako mislim da mnogi ekonomisti monetarnu ekonomiju stavljaju na prvo mjesto kao samoj sebi svrha.
          Ja osobno mislim da je cilj ekonomije zapravo potrošač, a ne novac i njegova ponuda, te da su zapravo napravljene vrlo štetne stvari monetarnim ekspanzijama nakon zlatnog standarda.

        • IsakN napisao:

          Ja se slazem da bi imali periode dugorocnih kriza, cak i depresija po mom misljenju. Jer ako bi novac postao sam sebi svrha i ako bi svi poceli zakopavati novac umjesto da ga ulazu ili trose onda bi i neki novi poduzetnici ostali bez mogucih izvora financiranja i tko zna bez kakvih bismo sve proizvoda i usluga ostali.

          • vedran2006 napisao:

            što je to kriza? ako je za vas kriza isto ono što je za intervencioniste (a za njih je sve ono što im omogućuje novu intervenciju) onda se slažem.

            mislite li da je pad cijena hardwarea, računalne opreme, monitora, televizora, čipova u suštini deflatorna kriza te da je potrebno tiskati novac jer postoji šansa da svi zakopamo novac i čekamo da cijena padne na nulu? kao što možete vidjeti to se nije dogodilo, ljudi kupuju iako cijene padaju.
            ja smatram da je to zapravo koristan proces za društvo u cjelini. i ne vidim tu nikakvu krizu, dapače vidim napredak.
            deflacija ne vodi u novac je sam sebi svrha, strah vodi, a strah uzrokuje nesigurnost, a nesigurnost uzrokuju političari, jer im to daje moć.
            kako novac može postati sam sebi svrha, nemožete obuči novac, ne možete voziti novac, ne možete pojesti novac…a isto tako nekima je novac i danas sam sebi svrha, unatoč inflaciji. stvar izbora.

            • Ed napisao:

              Niže cijene tehnologije kroz vrijeme nisu pokazatelj krize, to nigdje ne tvrdim, postoje razni razlogzi zašto će najnoviji Intelov procesor iduće godine biti duplo jeftiniji i to nema veze s današnjom in(de)flacijom (nismo u hiperinflaciji da period od godinu dana igra značajnu ulogu).
              Kada kažem da novac postaje svrha samom sebi jest da umjesto izbora da uložimo novac negdje, dominantna strategija postane čuvanje novca samo zato što će sutra taj isti novac vrijediti više. Švicarci su nedavno imali deflaciju valute, možda im se činilo, ali navodno je imalo lošeg utjecaja po njihovu ekonomiju, makar su jeftinije mogli kupiti računalne komponente.
              Monetarna politika, iako svakako nije jedina bitna stvar (Sjevernoj Koreji nikakva monetarna politika ne može pomoći), svakako djeluje na koji način ljudi interagiraju sa sustavom. U doba hiperinflacije i visoke deflacije se sigurno ponašaju bitno drugačije. Način na koji se ljudi ponašaju utječe i na sam ishod te ekonomije -> životni standard, nove tehnologije, nezaposlenost itd.
              Koja je prava mjera? Nemam pojma, nisam nigdje tvrdio da znam, samo navodim jedan od mogućih ishoda za primjer gdje je količina novca strogo određena i konstantna u vremenu.

              • vedran2006 napisao:

                slažem se.
                no treba onda vidjeti zašto dolazi do hiperinflacije i deflacije, odnosno zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju.

                već je i ovako na prvu jasno da je vrlo teško odrediti kad se odgađa deflacija koja je štetna a kad kao prirodni rezultat napretka. i tko će biti taj koji će to odrediti? što ako je taj prijatelj sa bankarima u GS i ML i na kraju zaboravi zašto je tamo i počne raditi sve i svašta, a sve pod alibijem da je kriza?

                osim toga nisam uvjeren da bi se hiperinflacija ili štetna deflacija događali u svijetu konstantnog novca, pa smatram intervenciju štetnom, apriori. moj osobni stav. iako nisam protivnik autopilota koji zagovara M.Friedman, više se bojim petljanja genijalaca.

            • IsakN napisao:

              Ono što ja smatram da bi to vjerovatno bio i koristan proces za društvo u cjelini kada bi cijeli svijet bio idealan i funkcionirao na taj način.
              Ali ako bi recimo Hrvatska prihvatila sve postulate austrijske škole i liberalizirala sve i ljudi počeli zakopavati novac (zlato) u zemlju jednostavno bi došlo do toga da poduzetnici u Hrvatskoj ne bi imali izvora financiranja. Druge zemlje – veće, utjecajnije i politički i vojno i svakako drugačije bi nastavile sa svojom politikom i mislim da bi Hrvatska privreda ubrzo zbog nedostatka likvidnosti toliko propala da kad bi ljudi počeli iskopavati novac već bilo prekasno.
              Možda ja skroz griješim, ali mišljenja sam da u današnjem svijetu gdje svaka država igra svoju igru za jednu malu državu uvođenje zlatnog standarda i deflacija ustvari bili jako loša stvar. Kao što je Ed već govorio i Švicarska se borila protiv toga.
              Kao što rekoh možda moja logika nema smisla pa slobodno me ispravite.

    • Simun napisao:

      Ed:

      Ako u jednom trenutku odlučim iskopati novčanicu, moj novac će u tom trenutku puno više vrijediti nego kada sam ga stavio u zemlju prije 20 godina, efekt mog pojedinačnog iskopavanja novca je zanemariv u odnosu na čitavog volumena novca koji je u opticaju, odnosno ne moram se bojati da će mi novac izgubiti vrijednost jer sam ga iskopao.

      Da, slažem se. Iz perspektive pojedinca koji zakopava novac, nema negativnih efekata. Kao što si objasnio, u trenutku kad izvadi novčanicu, ako je deflacija potrajala, ona vrijedi puno više nego kad ju je zakopao. Kad sam napisao da ta novčanica proizvodi inflaciju, mislio sam na to da će ona, povećavajući količinu novca u opticaju, nužno dići sve cijene. Ali, naravno, za vrlo malo, točno onoliko koliko je iskopano. Nisam mislio reći da će proizvesti inflaciju kao trajni proces rasta cijena.

      • vedran2006 napisao:

        utjecaj tog novca je zapravo neutralan, odnosno u nekom roku inflacija koju bi proizveo otkopani novac bila bi jednaka deflaciji koju je proizveo dok je bio zakopan. ceteris paribus. u međuvremenu bi novac u banci potencijalno dobio neku kamatu dakle samo zakopavanje novca ne može biti nikakav investicijski perpetuum mobile.

  6. vedran2006 napisao:

    http://en.wikipedia.org/wiki/Liquidity_trap
    ponešto o zakopavanju novca, i različitim pogledima na problem.

    o pogledima monetarista, odličan blog ovdje.
    http://www.themoneyillusion.com/

  7. reakcionar napisao:

    @Ed

    (odgovaram ovdje da bude preglednije)

    Mislim da je suština problema u osnovnom modelu ekonomije. Ako stvari skroz pojednostavimo na nejasne entitete, makroekonomski odnosi stvaraju iluziju da deflacija povlačenjem novca uzrokuje smanjenje u investicije. Stvar je zapravo potpuno drugačija – da se pomalo pjesnički izrazim – organska, a ne mehanička.

    Krenimo od pojedinca kao osnovne jedinice u tržišnom natjecanju. On zakopa 1/3 plaće u vrtu, u svrhu da štedi. Zamislimo da to rade svi sudionici u ekonomiji, i da su svi patološki škrti i štedljivi i jedini cilj je da žele maksimizirati vrijednost svog novca. Ono što će se dogoditi je da će količina novca u optjecaju diktirati cijene, koje će s vremenom padati. Pojedinac mora računati na to da će njegov novac u budućnosti vrijediti više, no i da drugi sudionici imaju novac koji ako svi puste u optjecaj, nastat će naglo povećanje novca u optjecaju, svojevrsna inflacija – zato on traži optimum kada cijene dobara padaju da bi uložio svoj novac u kuću, stan, automobil, ili nešto drugo, i u biranju tajminga se natječe s ostalim igračima. Istovremeno želi uz štednju i nakupiti više novca, a to može samo proizvodnjom dobara i usluga i prodavanja istih. Čak i ako mu nije do auta ili stanova, i da samo odluči štediti u nedogled – problema nema – količina novca u optjecaju je nebitna. Kad gledaš stare kaubojske filmove, ranč se kupuje za 100 dolara. Engleska u viktorijanskom dobu – bogatuni zarađuju 2 funte mjesečno. Ono što radi poremećaje na tržištu je promjena količine novca, a ne apsolutni iznos. Pekar neće prestati kupovati pšenicu i praviti kruh zato što vjeruje da bi mu bilo bolje da zakopa taj novac i otkopa ga za par godina, niti će programer odustati od kupnje najnovijeg intel procesora jer će za godinu dana biti jeftiniji.

    U krajnjem slučaju, potrebno je te globalne entitete kojih su profesionalni ekonomisti (osobito MMTovci) prepuni razbiti na atome – a atomi su u ekonomiji ljudska bića. Model ekonomije u kojem pojedinac odbija trošiti novac i štedi zbog vjerovanja u golemu deflaciju i povećanje vrijednosti novca ne odgovara tipičnim ljudskim potrebama. Vrhunac te simplifikacije sastoji se u tome da ljude treba inflacijom tjerati da troše novac, kako ne bi došlo do štetnog nakupljanja, a svatko tko je imao posla s većinom naroda zna da će oni svojevoljno otići u minus kako bi stimulirali kladionice, destilerije i aute njemačke proizvodnje.

    Sve u svemu, ja s deflacijom ne vidim nikakav problem. Švicarska, koju si naveo, ima problem kao jedini deflatorni igrač u inflatornom svijetu – ali to ne znači da je deflacija sama po sebi loša. Također, njena deflacija je uvelike posljedica panike na tržištu valuta, a ne monetarne discipline i štednje građana, tako da mislim da i nije baš reprezentativan primjer za ovu priču.

    • IsakN napisao:

      Izvrsno objašnjenje!
      Ali ovo zadnje je baš što i mene zanima. Ako jedna Švicarska nije uspjela u današnjem svijetu držati deflaciju kako bi jedna mala Hrvatska uspjela? Šta bi to značilo za hrvatsku ekonomiju?

      • vedran napisao:

        negativne kamatne stope u švicarskoj i nekim drugim zemljama nisu monetarne prirode nego političke (zaštita izvoza). ima dobar članak o tome na onom sajtu moneyillusions.
        no to su teme za monetariste. koliko sam shvatio većina ovdje zagovara slobodno društvo i austrisku školu, zato ne razumijem argument prisile i inflacije kao rješenje.

        kod monetarista postoji nekoliko struja, jedni ciljaju inflaciju, drugi pak govore o ciljanom NGDP-u i sl. Slažem se sa tim u okruženju u kojem jesmo, no ne slažem se sa okruženjem pa se tu razilazimo.
        bottom line nisam za zlatni standard, nego za slobodu izbora što je pak nešto sasvim drugo, jer onda nemamo jedan inflatorni/deflatorni monetarni sustav nego više njih i slobodan izbor.

        trenutno se taj slobodan izbor svodi samo na izbor valute (chf, usd, eur i sl.) a kao što vidimo sve centralne banke se ne ponašaju kao tržišni entiteti, nego politički, što pak onda uništava izbor odnosno svodi ga na manje zlo.

    • Simun napisao:

      Dobra paralela sa deflacijom je štednja. Ako deflacija koja bi donosila “prinos” od (recimo) 3% godišnje znači da bi ljudi masovno odustajali od potrošnje i zakopavali novac u vrt, zašto onda danas štednja u banci koja daje prinos od 3% ne dovodi do toga da ljudi štede cijelu svoju plaću? U oba slučaja odlaganje današnje potrošnje bi omogućilo veću potrošnju u budućnosti. Strah od toga da bi deflacija izazvala “spiralni” pad ekonomske aktivnosti je, po meni, neopravdan dok god govorimo o organskoj deflaciji koja dolazi iz rasta produktivnosti. Veliki i nagli šok, s druge strane, kao što je bilo smanjenje novčane mase za 30% za vrijeme velike depresije u SAD, vjerojatno može imati (odnosno imao je) jako negativne posljedice za cijelu ekonomiju. Austrijanci zato u pravilu inzistiraju na razlikovanju različitih vrsta deflacije.

      • vedran napisao:

        neki čak štede i uz negativnu kamatu a ne zakopavaju u vrt. po meni je svaka daljnja diskusija o zakopavanju besmislena.

  8. dandy napisao:

    Zašto nije dobro novac zakopati u zemlju piše i u Matejevom evanđelju
    Matej 25. 14- 30 Povjereni talenti
    Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji, polazeći u tuđinu, dozva sluge te im predade imovinu svoju. Jednome dade pet talenata, drugome dva, trećemu jedan: svakomu prema njegovoj sposobnosti. I zatim otputova.
    Odmah onaj koji je primio pet talenata ode i poče raditi s njima i zaradi i drugih pet.
    Isto tako onaj koji primi dva talenta zaradi druga dva.
    Ali onaj koji primi jedan talent ode, iskopa zemlju i tu sakri novac gospodarev.
    Poslije dugo vremena dođe gospodar tih sluga i zatraži od njih račun.
    Onaj koji je primio pet talenata pristupi i donese drugih pet talenata te reče: „Gospodaru predao si mi pet talenata, a ja sam, evo, zaradio i drugih pet.“
    Tada mu reče gospodar: „Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti: Uđi u veselje gospodara svoga!“
    Kad pristupi onaj koji je primio dva talenta, reče: „Gospodaru, predao si mi dva talenta, a ja sam, evo, zaradio i druga dva.“
    Tada mu reče gospodar: „Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti! Uđi u veselje gospodara svoga!“
    Kad pristupi onaj koji je primio jedan talent, reče: „Gospodaru, znajući da si čovjek tvrd, da žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao, pobojah se, odoh i sakrih tvoj talenat u zemlju. Evo ti što je tvoje.“
    Tada mu reče gospodar: „Nevaljali i lijeni slugo, znao si da žanjem gdje nisam sijao i da kupim gdje nisam vijao, prema tome si morao moj novac uložiti kod mjenjača kako bih ja nakon povratka uzeo svoje kamate. Dakle: oduzmite mu taj talenat i podajte ga onomu koji ima deset talenata! Jer svakomu tko ima dat će se još pa će obilovati, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. Nekorisnog slugu bacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba.“

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s