Monetarne maštarije, njihove i naše

(Neko vrijeme sam zapostavio blog. Vraćam se redovitijem pisanju i to odmah sa kontroverznom temom; očekujem flejm u komentarima!)

I

Ljevičari bi najradije ukinuli novac. Nekoliko povijesnih eksperimenata kada je to pokušano nije baš najbolje završilo pa ideja više nije u prvom planu, ali uvijek je tu negdje u pozadini. Ispoljava se ponekad u benignim ritualima poput razmjena vještina i slično. Čak i godišnja kupoprodaja rabljenih školskih knjiga se uvijek reklamira kao razmjena knjiga (iako to nije).

Zato, kad se pojavi tračak nade da je netko negdje stvarno ukinuo novac, taj se mem proširi poput požara. Nije trebalo dugo čekati da domaći mediji prenesu nedavnu vijest iz Grčke, gdje narod navodno odustaje od upotrebe eura u svakodnevnim transakcijama:

Drugdje se trampa odvija na primitivniji način. I funkcionira. Cvatu sajmovi na kojima u igri nije novac, već se sve obračunava u robi. Par cipela vrijedi tri ručnika, za odijelo se traži pet ili 10 knjiga.

Možeš mislit🙂

Ako pažljivo pročitamo članak vidimo da se radi o projekciji vlastitih želja na događaje, pokušaju da se stanje na terenu ugura u prethodno uspostavljeni idejni okvir. Grci, naravno, uopće ne napuštaju novac, niti se vraćaju trampi. Takvo što im nije ni na kraj pameti (ako i napuste Euro Neuro to će biti zbog makroekonomskih a ne mikroekonomskih razloga). Radi se u ovom slučaju o lokalnoj zafrkanciji gdje se jedni prave da rade, a drugi da ih plaćaju. Igra. Sve skupa nema nikakve veze sa pravim tržištem gdje ljudi i dalje kupuju i prodaju u eurima.

Istina je da je mnogim Grcima teško, ali ideja da će oni napustiti euro zbog bijede nije logična. Čak i ako su toliko siromašni da su im papirnate novčanice prekrupne za svakodnevne transakcije, kovanice nisu. Njihova produktivnost nije toliko niska da čak i 1 eurocent bude prevelik. Novčanica dakle ima. Ako je nizak standard argument protiv eura, onda bi od njega prije trebali odustati Crnogorci (prosječna plaća 400 eura) nego Grci (prosječna plaća 1200 eura). A ako nije stvar u apsolutnoj razini, nego je razlog padajući standard, uz deflaciju (internu devalvaciju), onda se isto trebalo dogoditi i u baltičkim zemljama. Tamo se međutim nije dogodio povratak trampi, nego su ljudi koji su doživjeli rast nezaposlenosti i pad plaća i dalje odlučni da žele euro.

Ali, kako sama mogućnost raspaljuje maštu! Napuštanje novca, hej! To je pobuna protiv materijalizma i privatnog vlasništva, manifest bezgraničnog altruizma. Ljevičari po definiciji sniju svijet u kojem nema nejednakosti. Problem s novcem je što čak i ako krenemo od nule uvijek neki ljudi završe s više novca a neki s manje. Novac ima nezgodnu osobinu da ga se može akumulirati.

Mnogi romantičari zazivaju zato povratak trampi, gdje ćemo svi biti nasmješeni seljaci i baviti se organskom, održivom poljoprivredom, razmjenjivati međusobno deset jaja za kilo brašna, i tako to. Devet desetina svjetskog stanovništva bi umrlo od gladi da to probamo. Da li zato jer su toga svjesni ili zbog nekog drugog razloga, pametniji među njima smišljaju neke zamjene za novac koje bi bile kao novac, ali opet ne kao zli novac. Dobri novac, novac koji ne bi eksploatirao. Jedna od najčešćih ideja koje se pritom javljaju je razmjena radnih sati, za što postoje presedani još u španjolskom građanskom ratu (ili je to bila pariška komuna?). Zašto baš radni sati? Vjerojatno vulgarna (ad hoc) radna teorija vrijednosti nužno vodi do tako nečega u drugom koraku, kad se pokuša provesti.

Detalje raznih implementacija nisam proučavao, vjerojatno uvijek postoje neke klauzule koje onemogućavaju da se ti sati akumuliraju i da se njima autonomno raspolaže. Grčki primjer je interesantan, izgleda da se čak ne izdaju ni neki bonovi ili kuponi nego postoji samo centralni repozitorij gdje treba valjda osobno doći i registrirati sve transakcije. Već tu je jasno da nitko pri zdravoj pameti ne bi dobrovoljno pristao na takav “novac”. Bonovi kao naprednija verzija razmjene, bolja od trampe, ne mogu nastati na tržištu.

Trampa može, trampa je prirodno stanje prije pojave novca i u nedostatku novca, ali industrijsko društvo se nikad neće vratiti u taj stadij. To je nemoguće. Mi čak nismo ni specijalisti — dok je većina radila na polju a ponetko bio kovač ili vojnik ili svećenik, to su bili specijalisti — mi smo hiperspecijalisti. Ja sam programer, ali znam možda dva od stotinjak programskih jezika koji se trenutno koriste, u jeziku koji prije nisam koristio sam koristan koliko i slučajno odabrani bilo tko. U specijaliziranom društvu podudarnost želja nužna za direktnu razmjenu je jednostavno nemoguća.

Svaki primjer bilo bonova bilo povratka trampe koji novinari prenesu iz dalekog svijeta je najvjerojatnije ili potpuna izmišljotina ili stvarni događaj napuhan van proporcija, kao ovo u Grčkoj. Ako netko u Hrvatskoj sutra preko oglasnika proda auto na način da uzme motocikl “pod račun”, mogao bi on na svjetske naslovnice. Robna razmjena se zbog krize vratila u Hrvatskoj!🙂

Ako dakle ni bonovi ni trampa nisu realistični i ako bijeda nije i ne može biti razlog za odustajanje od neke valute, što može? Očito, kvalitetnija valuta. Nešto što ima sve dobre osobine trenutne valute (široka prihvaćenost koja omogućava specijalizaciju) i nema negativnih (nema državne manipulacije). Što bi to moglo biti? To nas dovodi do kraja rasprave o lijevim maštarijama, prelazimo sada na desne. Držim, ništa manje imaginativne.

II

Novac je, čini se, Rorschachova mrlja. Ako započnete rečenicu sa “novac je u Grčkoj napušten jer…” i pustite sugovornika da nastavi, on će u toj jednoj rečenici otkriti svoje političke snove. Gornja vijest iz domaćeg medija je prijevod vijesti koju je izvorno objavio BBC, što je odmah tada registrirao Nedjeljni Komentar. Što NK vidi u Mrlji? Bitcoin, najvjerojatnije😉.

Pogledajmo detaljnije jedan zanimljiv nedavni slučaj iz Amerike. Prije koji mjesec je vijest da se kante tekućine za pranje veša koriste kao valuta među dilerima droge i povezanim polusvjetom napravila krug po blogovima i zaslužila osvrt čak i ekipe sa Mises.org. Je li to konačno to, pomislili su, raspad vjere u državni papirnati novac? Demonstracija tržišnog nastanka novca iz robe, baš kao što predviđa teorija? (Za detalje vidi “Das Grundprobleme der Waschmaschinen”, von Mises, 1913.) Bočica tog čuda izgleda ovako nekako (ima većih i manjih):

U traženju paralela sa zlatom većina komentatora je promašila bit. Douglas French, predsjednik Ludwig von Mises instituta, je o tom događaju na blogu Circle Bastiat napisao sljedeće:

It turns out users paid the dealer in Tide rather than U.S. dollars. And why not, Proctor & Gamble’s best selling laundry soap is holding its value better than the government’s greenbacks. The flame-orange bottle makes Tide recognizable. It’s expensive, selling for up to $20 for a large bottle, so it has relatively high value per weight. The bottles even have handles, making it portable. It’s divisible- a person can trade in half bottles and so on. It doesn’t spoil, making it durable. And, everyone has to wash their clothes. So Tide is valuable for other uses than just trading. The fiat dollar does not do near as well in satisfying these requirements as a suitable money.

Ovdje vidimo potpuno istu stvar kao kod BBC-jevog teksta o napuštanju eura u Grčkoj. French pokušava silom ugurati činjenice u svoj postojeći teorijski okvir. Zamislimo se nad ovim detaljem:

It’s divisible- a person can trade in half bottles and so on.

Je li nekome stvarno uvjerljiva ideja da se tekućina za pranje u stvarnosti pretače u manje bočice? Možete li to zamisliti na tržištu? Da ste vi diler droge i dođe vam narkoman sa bocama mineralne i tvrdi da je u njih pretočio Tide, biste li ih uzeli? Ili 1) dileri imaju prijenosnu opremu kojom mogu brzo i pouzdano provjeriti je li tekućina razvodnjena ili 2) ne primaju nikakva otvarana ili nestandardna pakovanja.

Prilično je očito da svojstvo djeljivosti nije imalo ulogu u tome da Tide postane valuta. (Pitanje je je li uopće relevantno kod metalnog novca; u kojim to svakodnevnim transakcijama sudionici režu kovanice na manje komade? Oblikovljivost je bitna onome tko proizvodi novac, a ne onome tko ga koristi.)

Očito je da French na silu traži kod Tide tekućine ista ona svojstva koja čine zlato pogodnim za sredstvo razmjene. I nalazi ih. Kako i nebi kad je poopćio do te mjere da su mu kriteriji za nastanak novca visoka vrijednost po masi, prenosivost, djeljivost i trajnost. Čitav niz predmeta to danas može zadovoljiti. Razlog zašto French želi “pretvoriti prašak u zlato” je taj što onda može koristiti standardne argumente o superiornosti zlata nad papirnatim novcem, što i radi kad aludira na inflaciju:

It turns out users paid the dealer in Tide rather than U.S. dollars. And why not, Proctor & Gamble’s best selling laundry soap is holding its value better than the government’s greenbacks.

Ako je jedna stvar jasna u vezi narkomana, to je njihova potpuna usmjerenost na sadašnji trenutak. S tim drži li novac vrijednost ili ne zamara se suštinski drukčija kategorija ljudi, oni koji su dugoročno orjentirani: štediše.

Nastavlja dalje French:

It’s clear that dealers and their clients understand what money is, whereas Ben Bernanke and his troops at the Fed do not. Even addicts know they can’t print their own paper money and expect dealers to trade their goods for worthless script.
Dealers demand that in exchange for their drug inventory, customers provide a tangible good in trade. Meanwhile, the Fed injects more debauched money from the ether into an economy now addicted to cheap money.

Čisto sumnjam da je Tide postao kvazi-valuta zato jer dileri čitaju Zerohedge i ozbiljno su zabrinuti za budućnost dolara. Puno je vjerojatnije da ni loše strane dolara ni Tideova (navodna) sličnost sa zlatom nisu imali ništa s tim. Neke druge njegove kvalitete su bile važnije. Preciznije: kantice tekućine nisu u natjecanju za sredstvo plaćanja pobijedile dolar, nego druge stvari koje se mogu ukrasti.

Kod krađe iz dućana postoji čitav niz problema (govorim teoretski, dakako), od toga da vas mogu uhvatiti, do toga da za ukradenu robu treba naći kupca i to uz značajan popust. Pitanje je što ukrasti uz što manji rizik, a da se može lako utopiti i uz što manji diskont? Idealne za krađu su stvari koje imaju široku publiku, poput cigareta, ali cigarete su blizu blagajne i pod ključem, prodavači su često naoružani, itd. “Operativci” su malo po malo, metodom pokušaja i pogreške, otkrili da je prašak za pranje rublja dobra stvar za krasti. Nije posebno čuvan, potražnja postoji, a ako te s njim na ulici i ulovi policija ne mogu ti ništa jer nema serijske brojeve. (Otkako su se krađe proširile, vlasnici su ga počeli zaključavati.)

Za objašnjenje fenomena valutizacije fali još jedan korak. Zašto su dileri počeli prihvaćati prašak? Mogli su jednostavno inzistirati da ga mušterija sama utopi krajnjem kupcu i vrati se sa dolarima. Najvjerojatnije se radi o prilici za laku arbitražu. Dileri imaju nešto duži vremenski horizont od ovisnika, pa mogu kupiti od njih po nižoj cijeni i pričekati dan-dva da preprodaju po nešto višoj. Vjerojatno nisu rado pristali na to — papirnati novac im je sigurno draži — ali konkurencija je učinila svoje i natjerala ih da se prilagode mušterijama.

III

Postavlja se zanimljivo pitanje. Jesmo li mi slični narkomanima, pa državni novac koristimo zato jer smo toliko kratkoročno orjentirani da ne možemo pojmiti krađu od par postotaka koju nam godišnje naprave kroz vjerski (fiat) novac? Ili smo ipak u korištenju tog novca racionalni?

Ja bih rekao, ovo drugo. U situaciji u kojoj nam država od svakih 100 zarađenih kuna prvo uzme 50% kroz porez na dohodak i fondovske doprinose, a zatim još 25% preko poreza na trgovinu (PDV), dodatnih 2-3% na godišnjoj razini je gotovo greška u zaokruživanju.

Tih par postotaka godišnje s vremenom može ozbiljno nagristi ušteđevinu, pa je očito da je opasno štedjeti u papirnatom novcu, ali obavljati u njemu transakcije ima smisla. Što se tiče ušteđevine, štednja u banci obično daje kamatu koja pokriva inflaciju. Ništa ne zaradite, ali niti u tržišnom bankarstvu u kojem očekujete da vas novac uvijek čeka u banci ne bi zaradili ništa. Ja nemam veliku štednju, da imam, možda bih drukčije razmišljao.

Ali glavni razlog zašto ja nisam “zlatna buba” je nešto drugo, a to je argument iz prirodnog eksperimenta. Svijet ima oko 200 političkih entiteta razine međunarodno priznate države, a vjerojatno u praksi par tisuća de facto nezavisnih regija, gradova i ostalog. Svaki od tih je prirodni eksperiment. U redu, prihvaćam da je u velikim zemljama jezgre državni novac uveden i održava se silom. Ali zašto ne vidimo negdje po periferiji, van domašaja velikih država, nestanak papirnatih valuta? Ne samo što je inflacija pljačka, nego najviše stradaju oni koji novac dobiju zadnji, a to je periferija. Ono što jako često vidimo je zamjena lošije papirnate valute boljom (na primjer, njemačka marka umjesto dinara, dolar umjesto rublje), ali taj proces uvijek stane na nekoj velikoj državnoj valuti i nikad ne ode sve do povratka na metal. Zašto?

Prvo što se čini moguće je da lokalne strukture vlasti stvaraju lokalnu potražnju, silom, tako što naplaćuju poreze u stranim papirima. Ali kad pogledamo ratnu Hrvatsku imamo s jedne strane vlast koja štampa i oporezuje u HRD, a s druge strane crno tržište koje se zaustavlja na DEM. Na crnom tržištu državna potražnja nema ulogu i ono je moglo produžiti i do zlata. (Crno tržište postoji i u zapadnim zemljama i ako je zlato toliko superiorno trebali bismo ga vidjeti i tamo.)

Je li trgovina ono što nameće strani papir? Činjenica da jezgra prihvaća i traži svoje papire nije dovoljno dobar razlog da periferija i interno bude na njima. Crna Gora je mogla ponovo uvesti zlatni perper (wiki) umjesto eura i pri trgovini sa EU jednostavno mijenjati zlato u eure. Očit prigovor je da mala otvorena ekonomija to nikad neće napraviti jer bi se našla u situaciji da ima valutu koja stalno aprecira (jer drugi tiskaju, a ti ne), što šteti izvozu.

OK, ali poanta zlatnog standarda ni nije da ga politički entitet nametne odozgo nakon što je razmotrio makroekonomske implikacije. On bi se trebao uzdići odozdo, isplivati i nametnuti se tamo gdje to nitko ne brani. Sudionici tržišta bi sami trebali “standardizirati” na najboljoj valuti. Ako je Crna Gora dovoljno država da to spriječi, ima ih među ovih 200-1000 i koje nisu.

Prigovor da se zlatni standard ne može uzdići u nekoj trećesvjetskoj poluanarhiji jer tamo nema institucija zaštite imovine, banaka i drugog, ne stoji. Anarhokapitalistička teorija kaže da bi i te institucije trebale nastati na tržištu.

Kroz povijesne primjere (nema tu formalnog dokaza, samo primjeri) se jasno kristalizira da je državni papirnati novac u velikom broju slučajeva izbor potrošača koji imaju i drugih izbora. Pritom je glavna privlačnost papirnog novca, čini mi se, upravo to što je od papira (!), a državni monopol nije poželjan ali je manje zlo. Ovako nekako: 1) tržište preferira papirnati novac, 2) po mogućnosti novac koji neće tiskati nitko i 3) ako će ga netko već tiskati, bolje da to bude monopolist nego svatko. Dva mi se slučaja čine ilustrativna u tom smislu.

Između 1990 i 2003 Kurdi su koristili takozvani “Irački švicarski dinar” (wiki). To je irački novac koji je Saddam prestao tiskati 1990 zbog Zaljevskog rata. Irački Kurdistan je sljedećih deset godina bio de facto nezavisan i nastavio je funkcionirati sa starom valutom, dok je Saddam u ostatku Iraka uveo novu, koju je zatim nastavio koristiti za inflatorno financiranje. Novi dinar je zato stalno gubio na vrijednosti u odnosu na stari, čija količina u opticaju se nije povećavala. Štoviše, ako je vjerovati podatku da prosječna papirnata novčanica traje do dvije godine prije nego se podrapa ili raspadne, “švicarski” je dinar trebao biti vrlo, vrlo deflatoran. Možda nije jer su koristili samo kovanice? Očito Wiki nema cijelu priču, ali poanta stoji: Kurdi nisu pohrlili u metal, nego su ostali na papiru.

Drugi primjer govori o monopolu. Negdje 1991 je počeo građanski rat u Somaliji (svakako pronađite i pročitajte odlične kolumne War Nerda o Eritreji, Etiopiji i Somaliji). U kaosu koji je uslijedio prestala je funkcionirati i središnja banka. Što se dogodilo s valutom, Somalskim šilingom (wiki)? Počeli su ju tiskati privatnici, natječući se međusobno! Naravno, ako je netko imao neku štednju ili ugovor u toj valuti, nagrabusio je. Međutim, hiperprodukcija nije dovela do napuštanja valute. Dovela je do toga da su privatnici tiskali i tiskali dok god se trošak proizvodnje novčanice nije izjednačio sa njenom kupovnom moći. Kad je novčanica (a vjerojatno je preživjela samo ona najviše nominalne vrijednosti) mogla kupiti samo tintu i papir na kojem je naštampana, prestali su. Valjda. Situacija i nije pretjerano jasna, ali čini se da se u Somaliji i dalje, vjerovali ili ne, koristi taj divlji, privatno tiskani i skoro bezvrijedni Somalski šiling. To pokazuje zašto se državni monopol (posebno ako je neke zapadne države, u Somaliji je to američki dolar) može raznim korisnicima papirnatih valuta činiti kao manje zlo, kad se uzmu u obzir realistične alternative.

(Inače, ništa od navedenog nije u suprotnosti sa von Misesovim povratnim teoremom… on govori o nastanku novca od situacije trampe, a mi pratimo kvarenje državnog novca nakon što je uspostavljen.)

Znam da će me kolege prokapitalisti sad napasti da sam se “podržavio”🙂, ali prije nego se primite tipkovnice primjetite da nisam raspravljao normativno. Nigdje nisam napisao da je državni monopol nad novcem dobra, poželjna stvar. Samo tvrdim da prisila nije jedino što ga održava na životu. Prvo, činjenica je da mnogi ljudi u raznim dijelovima svijeta prihvaćaju takve valute potpuno dobrovoljno i drugo, radi se o, iz njihove perspektive, racionalnom izboru.

Ispod: dolari iz Zimbabwea i pločica zlata iz Tajlanda. Što bi odabralo tržište?

Izvor: vlastita fotografija

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

12 odgovora na Monetarne maštarije, njihove i naše

  1. reakcionar napisao:

    Ali kad pogledamo ratnu Hrvatsku imamo s jedne strane vlast koja štampa i oporezuje u HRD, a s druge strane crno tržište koje se zaustavlja na DEM. Očito državna potražnja tu nije igrala ulogu i crno tržište je moglo produžiti i do zlata. (Crno tržište postoji i u zapadnim zemljama i ako je zlato toliko dobro trebali bismo ga vidjeti i tamo.)

    Razlog zbog kojega su marke, dolari i euri superiorni zlatu je likvidnost, trošak razmjene zlata u nacionalne valute (kavu, video rekordere i deterdžent niste u Minkenu ili Trstu mogli kupiti za zlato), carine i oporezivanje. Pitanje zlatnog standarda nije pitanje “što je najpovoljnije sredstvo za kupnju na određenom teritoriju u određenom trenutku”, nego stabilnosti, praktičnosti i moralnosti kroz duže vremenske periode. Npr. u Zimbabweu se navodno sve više koristi zlato kao sredstvo razmjene (http://youtu.be/7ubJp6rmUYM), ali ne zato što je slobodno tržište isfiltriralo najbolji način za očuvanje vrijednosti novca, nego zato što prirodni resursi te zemlje i nedostatak jake valute u susjedstvu ne omogućava da koriste neku drugu papirnatu valutu.

    Što se primjera s Kurdima i Somalijom tiče – iskreno, nešto mi tu smrdi. Uz pretpostavku da su priče istinite, pitanje je je li to bio proces slobodnog tržišta ili toga da ti vojska oduzme kravu, uperi kalašnjikov u glavu i uvali ti šaku tih novčanica – i malo po malo one dobivaju vrijednost. Razina civilizacije u Somaliji je takva da nemam razloga ne sumnjati da se radilo o legal tenderu teritorija koji pokriva pojedina banda.🙂

    Dalje, 2-3% inflacije godišnje čak i na državno otimanje 75% imovine igra ogromnu ulogu u svakodnevnom životu, i nipošto nije greška u zaokruživanju – osobito ne kroz par godina.

    Zlato se kroz povijest pokazalo kao prirodan ishod natjecanja valuta. To ne znači da je ono nužno jedina dobra valuta, ali svakako je indikativno. Papirnate valute u povijesti nastale su kroz “piggy backing” na zlatu, postepenim, laganim i zakulisnim igrama kojima se zlatni standard razrjeđivao sve do čistog papira. Cijeli svijet već 41 godinu živi na čistom papirnatom novcu, i gledajući povijesno to je vrlo kratko vrijeme – ako to shvatimo kao golemi ekonomski eksperiment, jedino što je jasno je da svatko tko sa sigurnošću tvrdi da zna kakav će biti njegov konačni ishod ne razumije koliko je to strahovito kompleksan sustav.

    Ono što smatram sigurnim jest da bi u slučaju monetarnog kraha posjedovanje plemenitih metala (bar na kraće staze) bilo od vitalne važnosti. Zlato nema intrinzičnu vrijednost, kao što mnogi goldbugsi vole govoriti, ali ako dođe do žešće krize, nije iracionalno pretpostaviti da će se u “ratu divljih valuta” puno više ljudi širom svijeta kladiti na njega, a ne na egzotične papirnate valute.

    • Simun napisao:

      Ovo sa Zimbabweom je zanimljivo, ali bilo bi pravi kontraprimjer da je snimljeno u Harareu. Kad bi i tamo ljudi koristili zlato za transakcije, jer su odustali od zimbabweanskog ali nisu prešli na američki dolar, nego baš na zlato, to bi bio odličan prigovor mojoj tvrdnji da ljudi preferiraju papir.

      Ovo je snimljeno na selu pa se miješaju i brkaju dvije stvari: užasno siromaštvo i hiperinflacija. Ta sela se očito ne mogu prehraniti sama. Valuta nema velike veze s tim, hrana raste iz zemlje i očito je ne raste dovoljno. To znači da selo mora trgovati da bi opstalo, mora uvoziti hranu. A da bi uvezlo hranu mora nešto izvesti. Što? Očito je da nemaju nikakvih tvornica ili obrta… ostaje dakle zlato. Zamisli da zimbabweanski dolar nije inflatoran. Bi li tom selu bilo išta lakše? Nebi. Ljudi bi i dalje bili gladni i morali kopati i razmjenjivati zlato da se prehrane.

      Zato bi glavni grad bio bolji primjer. Tamo zlato ne bi bilo izvor zarade, lokalni proizvod, nego isključivo sredstvo za razmjenu (ili štednju). Ali ne vjerujem da se zlato koristi u Harareu. Zimbabweanski dolar u onoj mjeri u kojoj ima budala koje će ga uzeti, te američki za ozbiljne stvari.

      • reakcionar napisao:

        Bojim se da si skroz fulao smisao mog primjera sa Zimbabweom – pa upravo sam rekao da je stvar u tome što praktički ne postoji stabilna papirnata valuta u regiji (kao što je kod nas postojala marka), dok s druge strane imaju zlato kao prirodni resurs. To nije vraćanje na zlatni standard, nego jedini način za preživljavanje stanovništva.

        Na isti način sumnjam da su Kurdi i Somalijci uspjeli stvoriti fiat currency u uvjetima slobodnog tržišta. Problem s uvođenjem privatnih fiat valuta na slobodnom tržištu sastoji se u početnoj vrijednosti – kako odrediti koliku vrijednost ima 1 novi somalijski fiat dolar, marka, funta, itd? Ne vidim drugog načina kako bi se riješio taj ekonomski problem nego nasiljem, koje je vrlo tradicionalno u tim područjima…🙂 Dakle, prije nego to postane argument za to kako fiat valute mogu spontano nastati na tržištu i biti jednako funkcionalne, bilo bi potrebno dobro istražiti stvar, jer naveliko smrdi (baš kao oni primjeri iz Grčke gdje su napustili novac).

        No, samo da utvrdim jednu stvar – smatraš li da je kao glavni argument za zlatni standard potrebno dokazati da se svugdje ljudi, kada im lokalna valuta oslabi, vraćaju zlatu a ne drugim valutama?

        • Simun napisao:

          Ja se slažem s tobom (zapravo sa Misesom, jelte) da fiat valuta ne može nastati na tržištu. Ali ja to ni ne tvrdim. Sav papirnati novac koji se trenutno koristi je, koliko je meni poznato, nastao silom. Ali moja poanta je da sila nije jedino što ga održava na životu.

          Ovaj video iz Zimbabwea je zanimljiv zato jer imam neki dejavu. Ili sam ga već prije vidio, ili sam čitao o njemu. E sad, kako je došlo do toga da smo i ja i ti čuli za to? Vrlo je vjerojatno da na taj video linkaju slobodnotržišni blogovi i sajtovi, upravo zato jer smatraju da dokazuje uspostavu zlata kao sredstva za razmjenu. To je po mom mišljenju površno i promašeno, radi se o projekciji kao i sa Grčkom i sa Tideom.

          No, samo da utvrdim jednu stvar – smatraš li da je kao glavni argument za zlatni standard potrebno dokazati da se svugdje ljudi, kada im lokalna valuta oslabi, vraćaju zlatu a ne drugim valutama?

          Ne svugdje… bar negdje. Htio bih vidjeti barem jedan primjer gdje se zlato stvarno koristi kao primarno sredstvo razmjene. Zlato ima vrijednost i možeš otići s njim na tržnicu od Hrvatske do Bangladeša i svugdje ćeš uspjeti s njim nešto kupiti. Ali ne mislim to, želim vidjeti tržnicu gdje je većina transakcija u zlatu ili zlatnim ekvivalentima (recimo certifikatima o depozitu zlata ili tako nešto).

          • reakcionar napisao:

            Uh, raspisao sam se u dugom komentaru i slučajno kliknuo na x u ćošku… sad ću morati malo kraće.

            Najbitnije je shvatiti kompleksnost sustava. U igri su i Wall street, i babe u Indiji koje kupuju zlatne ogrlice za unukino vjenčanje, i kineski držači tuđih obveznica, i sindikati javnih službenika kojima treba naštampati enormne plaće, i, najbitnije, centralne banke. Kako će se točno sustav razviti, dobro je pitanje, no da će fiat valute i dalje kolektivno tonuti – ne vidim zašto ne bi.

            Pitanje koje mnogi goldbugsi ignoriraju je da li će zlatu biti dozvoljeno da preuzme monetarnu ulogu – kroz povijest je nad njim izvršeno puno agresije, i ne vidim zašto se to ne bi i ponovilo: http://en.wikipedia.org/wiki/Executive_Order_6102

            Dok banke, centralne banke i političari igraju mračne zakulisne igrice, pitanje koje ti postavljaš se može svesti na to: kad će krajnji potrošač napustiti svaku nadu u iti jednu postojeću valutu i okrenuti se zlatu. Sila svakako nije jedino što ih drži na životu, ali da nije nje, sumnjam da bi dugo poživjele.

            Osobno, nemam pojma kad bi taj trenutak mogao doći. U slučaju Hrvatske vjerojatno kad polovni Golf bude koštao 10 000 eura ili 2 dukata koje je baba ostavila sestri za miraz.🙂

  2. Berislav Lopac napisao:

    Uh, zanimljiv članak ali pomalo dugačak😉, pa sam ga zasad preskočio da napišem moje misli o početnoj temi, a to je ukidanje novca.

    Ukidanje novca je fantazija i neizvedivo, iz jednog jednostavnog razloga: nije moguće ukinuti nešto što ne postoji. Novac, naime, nije stvarna stvar, on je mjerilo vrijednosti, i ukidanje novca bilo bi kao da se pokušaju ukinuti “centimetri” ili “kilogrami”. Kad bi se ovo potonje dogodilo, takvo stanje bi trajalo sve do trenutka kad bi jedan čovjek trebao nekom drugome prenijeti informaciju o duljini ili težini nekog predmeta.

    Isto je i s novcem, samo se njime mjeri vrijednost, koja je znatno subjektivnija od duljine i težine, te su zbog toga uvedeni mehanizmi koji daju samo jednoj maloj skupini mogućnost da znatno utječe na njegovu nominalu. Stoga će svi sustavi u kojima je potrebna razmjena robe različitih vrijednosti (a to je bilo kakva trgovina) kad tad morati uvesti neku valutu kao mjeru vrijednosti; čak i linkani članak s početka spominje kako Grci vrijednost robe mjere u satima a ne u Eurima. I tako su sati postali novac; dapače čak i bez znatne razlike, jer i broj sati u danu određuje središnji autoritet…

    • reakcionar napisao:

      What about the idea, central to monetarist thought since Irving Fisher, that money is a „measure of value“ and of the notion of monetary „stabilization?“ It represents a tangle of confusion and falsehood. First and foremost, while there exists a motive, a purpose for actors wanting to own media of exchange, no motive, purpose or need can be discovered for wanting to possess a measure of value. Action and exchange are expressive of preferences: each person values what he acquires more highly than what he surrenders – not of identity or equivalency. No one ever needs to measure value. It is easily explained why actors would want to use cardinal numbers – to count – and construct measurement instruments – to measure space, weight, mass and time: In a world of quantitative determinateness, i.e., in a world of scarcity, where things can render stricly limited effects only, counting and measuring are the prerequisite for successful action. But what imagnable technical or economic need could there possibly be for a measure of value?

      Autor navodi još 2 dobra argumenta zašto novac nije mjerilo vrijednosti, ukoliko vas zanima, URL je: https://mises.org/journals/rae/pdf/R72_3.PDF

  3. vedran napisao:

    Šimune bravo. Izvanredan članak i slažem se sa izrečenim.

    slično razmišljam i ne mislim da si se “podržavio”. Zapravo zdravo je nekad odmaknuti se od “mainstream” libertijanstva i radije razmišljati svojom glavom.

    Moje je poimanje s novcem i zlatom ili bilo kojom drugom “valutom” slično s paralelom na recimo tržište konzola za igranje ili operativnih sustava.
    Ljudi uglavnom preferiraju ono što koristi večina, odnosno ono što je recimo opće prihvaćen način plaćanja. Naime ako svi koriste operativni sustav MS, koja je svrha što ja i par pametnjakovića mislimo da je Linux bolji?
    I ono što je već spomenuto novac ima nužnu likvidnost koja zlatu nedostaje, s tim da si ja tu likvidnost objašnjavam kroz tržišne mehanizme. Jer mislim da nema čovjeka koji je sposoban poduzimati čitav niz dnevnih ekomskih odluka na način da radi konstantnu evaluaciju svih dobara na referentnu vrijednost. Zamislite se na placu da kupujete špeceraj i preračunavate sebi vrijednost mrkve, kupusa, salate, rajčice, krumpira, paprike, jagoda, lubenice, ….u zlatne poluge ili u štogod. U večini tih odluka pouzdamo se u tržište i tržišno određene cijene. Znači ja kad kupujem mrkvu na placu imam određeni koliko vrijedi (5kn a ne 100kn po kg). No između 5 i 6kn neznam platio bih i jedno i drugo, ali radije 5kn.
    U slučaju da se pojavim sa zlatnim polugama vrlo je vjerojatno da ću preplatiti svaku robu upravo zbog te nelikvidnosti.
    Sad će netko reći, pa preračunaj u kune po tržištu zlata i onda nazad u mrkve i imaš likvidnost. Ali u tom slučaju imamo upravo taj paradoks da trebamo novac da bismo trgovali zlatom.
    Odnosno opet trebamo prisilu da natjera sve u zlato umjesto u dolare ili kune, ali što je onda tu libertijanski ako nas treba natjerat.

    Jednostavno tržište treba odlučiti što je dobro, pa tako će i biti. Ja vjerujem da će “novac” evoluirati i da će u budućnosti, pogotovo ako države nastave sa tiskanjem, doći do pojave privatnog novca (i već postoje takvi)
    Koji će pak imati slične inflatorne rizike kao i državni novac.

    Zlato je jednostavno arhaično i svima onima koji ga kupuju investicijski ili kao sredstvo plaćanja, želim sreće u vožnji Rollercoasterom.

  4. Con OBrien napisao:

    Obično se navode 3 funkcije novca
    1. Sredstvo razmjene
    2. Mjerna jedinica
    3. Skladištenje vrijednosti

    Ključna je ova prva uloga. Ništa drugo ne obavlja tu ulogu tako dobro kao novac.

    Drugu ulogu (koju je Berislav izdvojio u svom postu) se može transferirati pa se tako i danas u HR vrijednosti kvadrata ili auta mjere u eurima a ne kunama. Moglo bi se mjeriti i u zlatu, srebru, satima rada, svinjama, štrucama kruha…..

    Treću ulogu puno bolje obavljaju dionice, obveznice, nekretnine, sirovine.

  5. strasilo napisao:

    Inače, jeste gledali http://www.youtube.com/watch?v=W90cvMxfgHA&feature=plcp

    Ne da konkretno išta odgovara, al je jedno od jačih predavanja Guida Hülsmann

  6. Ed napisao:

    Odličan post!

  7. Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s