Je li nelikvidnost problem koji traži intervenciju?

Rast broja ispostavljenih a neplaćenih računa je svakako indikator da se u ekonomiji događa nešto loše. Pozivi da država uradi nešto po tom pitanju su svakodnevni. O potrebi akcije postoji konsenzus između države, poduzetnika, radnika, birača… pitanje je postoji li uopće netko tko je protiv borbe protiv nelikvidnosti?

Ova je godina godina uvođenja reda na tržištu. Više neće biti moguće da poduzetnicima i obrtnicima netko ne plaća za njihove usluge i još se time hvali. – kazao je ministar Gordan Maras.

Gornji citat je primjer raširenog mišljenja da je uzrok nelikvidnosti to što neki ne žele platiti odrađeno. Mislim da je prilično jasno da to ne može biti problem na razini sustava. Onaj tko ne želi platiti je jednostavno prevarant. Da bi neplaćanje s ciljem stjecanja osobne koristi poraslo potrebno je da poraste uspješnost prevaranata. Zašto bi se to dogodilo? Normalni tržišni mehanizmi rade protiv toga. Plaćanje na vrijeme se cijeni i donosi vam ugled, popuste i poslovne prilike. Neplaćanje vas čini nepoželjnim partnerom i to jednostavno ne može biti način funkcioniranja firme koja misli opstati. Državna intervencija tu gotovo i nije potrebna: srednjovjekovni trgovački sudovi u evropskim sajmišnim gradovima su bili neobavezni, ali jao reputaciji trgovca koji ne pristane na arbitražu i ne povinuje se presudi. Prevaranata je bilo i biti će ih, ali oni ne mogu imati sistemski efekt.

Što nam ostavlja drugu mogućnost: da se neplaćanja događaju jer stranke u ugovoru žele ali ne mogu platiti. To je zanimljiviji slučaj. Odmah je vidljivo da najavljene državne intervencije koje će propisivati rok plaćanja od 30 dana (ili koliko već) ne mogu po ovom pitanju postići ništa. Onaj tko nema novca, nema novca. Vjerovnik može čekati ili pokrenuti stečaj.

Preuzimanje rizika je sastavni dio poduzetništva, a rizik da druga strana neće moći platiti je jedan od tih rizika. Nema načina da se on eliminira. Svake godine se pokrenu tisuće novih firmi, a (manje poznato) jednak broj ih propadne. Poduzetnici griješe, pogrešno procijene potražnju ili konkurenciju, preinvestiraju se. Neplaćanje je u velikom broju slučajeva dio procesa propadanja firme. Na tržištu mora biti neplaćanja, to je jednostavno sastavni dio igre, a jedini način da ga država ukine je da zabrani i samo poduzetništvo.

Nije potpuno nezamisliv neki scenarij u kojem država naloži svim naručiocima roba ili usluga da pri samoj narudžbi polože na posrednički (escrow) račun novac za plaćanje naručenog, što bi onda bio neki malo sigurniji oblik plaćanja unaprijed. To je zamislivo, ali žele li sami tržišni sudionici tako nešto? Taj način osiguravanja plaćanja je moguć i danas. I ne samo taj, postoje bankovne garancije, prodaja potraživanja i drugi, svaki od kojih ima svoju cijenu i primjeren je u nekoj situaciji. Zašto očekivati da će država znati bolje od onih o čijem se novcu radi, odnosno da će njeno “one-size-fits-all” rješenje biti na bilo koji način superiornije?

Na kraju krajeva, odlučan pokušaj da se spriječi neplaćanje bi neke poslovne modele potpuno ukinuo. Banke, recimo, ali i bilo koga drugoga tko prodaje obročno, na rate, s odgodom plaćanja. I banka i prodavatelj građevinskog materijala na šest rata, dućan koji prodaje na čekove, i mnogi drugi, svjesno preuzimaju istu vrstu rizika — kreditni rizik.

Dakle, dva su pitanja: je li nelikvidnost moguće suzbiti i bi li to bilo dobro. Moguće je dekretima napraviti svašta, pa i uvesti neku vrstu plaćanja unaprijed. Ali to ne bi bilo dobro. Najbolja stvar koju država može poduzeti u vezi nelikvidnosti je: ništa. Plaćati svoje račune na vrijeme, a tržište pustiti da se samo čisti od drugih neplatiša. Glavna pretpostavka iza poziva na intervenciju je da tvrtke odugovlače s plaćanjem jer ne žele platiti, što jednostavno ne može biti istina.

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

11 odgovora na Je li nelikvidnost problem koji traži intervenciju?

  1. bosenoge napisao:

    Odgovor na dva pitanja sa kraja posta – nelikvidnost je moguće smanjiti(zaustaviti), tome je dokaz smanjenje nelikvidnosti(neplaćenih računa) koje je provela SDP Vlada 2000. Da li bio to bilo dobro? Itekako. Znali bi na koji iznos od 40 milijardi kuna poduzetnici uopće mogu računati, a bogami i državi je bitno koji dio kolača na ime PDV-a može ubrati.

    Nekoliko stvari iz osobnog(poduzetničkog) iskustva:
    1-teško je naplatiti se od ljudi koji su samo sa ciljem prevare kupili neku robu od tebe. Potrebno je prvo na sve moguće zakonske načine pokušati utjerati dug(naplata putem mjenica, zadužnica itd.), što košta, a tek nakon toga može se pokrenuti sudska parnica zbog prijevare. Prijevaru je teško dokazati(moraš dokazati da ti netko u startu nije želio platiti, a ne da je neplaćanje posljedica okolnosti i otežanog poslovanja).
    -2-stečajevi se teško provode i za njih treba vremena. U SAD-u postoji famozni Chapter 13 koji se provodi gotovo instantno, a poznat je i institut osobnog bankrota koji se također brzo provodi
    Dakle, jedno od rješenja bi bilo da država što efikasnije utjerava dugove među poduzetnicima a pogotovo da se brine o svojim prihodima. Vani država samo krene trakom PDV-a koji nije naplatila i vrlo brzo se utvrdi tko u lancu ne poštuje pravila.

    Moje mišljenje je da je izvorni generator nelikvidnosti država, tako je barem bilo 2000. Ne plaćaju se ceste, vrtići, infrastrukturni radovi, i to se samo prelije u gospodarstvo kroz izvođače i podizvođače radova. Za njima se povode i veliki poduzetnici koji “koče” svoje dobavljače i novac koji tako uštede koriste za vlastite investicije(primjer:Agrokor i akvizicija Mercatora). Inače, da pitate 100 dobavljača Agrokora, njih 99 bi reklo da im je isti nekorektan partner ali su zbog njegove veličine prisiljeni poslovati s njime. Nadalje, imate neke multinacionalne korporacije koje su unatoč tome što plivaju u novcima također produžile rokove plaćanja sa 30 na 60 dana. Tako Loreal firmi mojih roditelja plaća u roku 60 dana, a Coca-Cola meni novinarske tekstove također odnedavno plaća u roku od 60 dana. Ne bih baš rekao da je to zbog toga jer nemaju novaca na računu – prije će biti da vide da to rade i drugi pa su i oni pošli za njihovim primjerom.

    Da zaključim, rizik toga da me netko prevari zbog vlastite poslovne procjene rado ću sam preuzeti, no ne želim da taj isti zbog nedorečenosti propisa posluje još xy godina i mene i sve ostale poduzetnike koji pošteno radimo pravi budalama. A to je kod nas česta pojava. Sud ti neće odbiti registraciju nove firme iako si drugu ostavio u dugovima, teško ćeš dobiti tužbu za prijevaru, a ako si blizak vlasti nitko te neće pitati niti za PDV ili neplaćene doprinose.

    • Simun napisao:

      Naglasio sam razliku između državne intervencije u državne račune, gdje se ona naravno mora pobrinuti da plati svoje obaveze, i intervencije u odnose među privatnicima, gdje se ne bi trebala mješati.

      Što na primjer znači “nekorektan partner” kad se radi o nekom dobavljaču i Agrokoru? Posluje li taj dobavljač pozitivno? Posluje. To znači da mu se posao s Agrokorom isplati (u protivnom ne bi poslovao s njim ili bi propao zbog gubitaka). Sad, ako ga Agrokor “cijedi” na način da je jedva profitabilan… što reći osim da nitko nema “pravo” na profit. Inače, Wall Mart posluje na sličan način, više ga kreditiraju dobavljači nego banke.

      • bosenoge napisao:

        Kao što si dobro primjetio, arbitraža u obliku nezavisnih sudova(državnih, cehovskih) postoji već odavno pa ne znam zašto bi bio protiv takve intervencije države. Nje po mojem mišljenju nema dovoljno, a državi je taj PDV isto valjda neki interes?

        Da, naravno da mi se posao s Lorealom isplati, kao i Agrokorovim dobavljačima s njime, no razlika je u jednoj stvari:Loreal plati točno 60-og dana, dok Agrokor uglavnom moraš moliti(imam prijatelja koji radi tamo pa znam). Tako da osim elementa nesigurnosti imaš i onaj drugi, a to je da produženjem rokova plaćanja smanjuješ broj obrtaja jedinice novca u pojedinoj godini. Mislim da bi nam svima bilo u interesu da se novac kojeg imamo(recimo da je to neplaćenih 40 milijardi ili TREĆINA hrvatskog proračuna) obrne što više puta. Ako naši susjedi kao standard imaju 30,40 ili neznamkolko dana, zašto mi moramo biti iznimka i imati rokove od 60 i više dana?

        Dobro si primjetio tko od toga najviše profitira-banke. Možda je njihov direktni interes da rokove što više produžuju jer jedino mi banka može dati potreban novac da ciklus proizvodnja-naplata produžim više nego što je potrebno?

        • Simun napisao:

          Iskreno, baš me briga koliko će država naplatiti PDV-a i koliki će biti proračun. Štoviše, gledanje na gospodarstvo iz perspektive proračuna smatram odvratnim. Meni je u interesu velika ponuda i niske cijene roba i usluga. Ako mi Konzum to može ponuditi svejedno mi je dogovara li on pritom odgodu od 3, 30 ili 300 dana i jesu li njegovi dobavljači profitabilni. To me se tiče otprilike koliko i Todorića radim li ja 3 ili 30 sati tjedno i je li moj poslodavac profitabilan.

          Naravno, ako Konzum krade od svojih dobavljača, to je drugo. Međutim ne vidim da se netko žali da ih Konzum potkrada, žale se samo da su rokovi plaćanja dugi ali na njih pristaju dobrovoljno, što znači da je situacija čista.

          • bosenoge napisao:

            Dobro, mogao sam reći i da je to jedna osmina hrvatskog BDP-a. Upotrijebiću jednu sintagmu iz Zeitgeista – budući da i trošak zdravstvenih usluga predstavlja BDP, nije li odvratno da nas ekonomisti smatraju bogatijim što smo više bolesniji(trošimo više na zdravlje)?
            Želio sam reći da se radi o puno novaca.

  2. Tomislav napisao:

    Spomenuto zatezanje placanja firmi koje imaju puno se desava odgovara zato sto im besplatno povecava likvidnost a dobavljac mora stvoriti dovoljno kapitala da izdrzi taj period neplacanja. Poanta je u tome da se u dva mjeseca moze svasta dogoditi pa ako mozes oduziti rok placanja smanjujes svoj rizik kao kupac a povecavas rizik dobavljacu. Cesto dobavljac ne moze stvoriti taj kapital pa dize kredit i onda lagano sve odlazi u k. Ne mozes otici konkurenciji zato sto svi veliki to rade. Potencijalno rjesenje je izvoz ali on je nepraktican za male proizvodjace zbog prekompliciranih propisa i davanja pa kad se uracuna rizik poslovanja sa firmama u drugoj zemlji skoro nitko ne ide u tom smjeru.

    Tvoja teza bi bila tocna da nuzni alati rjesavanja (sudovi) ovakvih sporova funkcioniraju. Stvarnost je da se ljudi snalaze kak znaju i umiju. Iz prve ruke znam osobu kojoj je poslodavac ostao duzan 20000kn i dok mozda firma nema para, lik je pun ko sipak. Samo je trebao prodati skupi osobni auto (ima ih on jos) i mogao je platiti svim radnicima place prije nego sto je zatvorio firmu. I sto sad? Placati odvjetnika da ga tuzi sljedecih 5 godina? I nadati se da nema dovoljno veza da se papiri ‘izgube’ na koju godinu.

    Osobni bankrot bi bio odlicna svar … proglasis bankrot i brisu ti se svi dugovi ali zato ne smijes otvorit firmu ili dignut kredit (ovo ukljucuje kartice) sljedecih 5-10 godina. Problem rijesen. Cak nije potrebno ici retroaktivno, krenimo od danas. Sljedeci korak je nastaviti reformu ovrha i dovesti se u situaciju da je jaaako tesko zavlaciti sudski/ovrsni postupak.

    • Simun napisao:

      Ja se potpuno slažem da država, kad je već prigrabila monopol na upotrebu sile i zabranila ljudima da sami rješavaju svoje dugove, mora odlučno djelovati da zaštiti privatno vlasništvo. Isporučena a neplaćena roba (ili usluga, rad) je otuđeno privatno vlasništvo i slažem se da pravni sustav mora te probleme rješavati promptno.

      Ali moje tvrdnje su da:
      1) najveći broj neplaćanja nije zbog želje da se ne plati, nego zbog nemogućnosti da se plati
      2) takvo neplaćanje nije moguće spriječiti, jer nije moguće eliminirati rizik
      3) neplaćanje kao način poslovanja ne bi bilo održivo čak niti u odsustvu državne prisile

  3. Neo napisao:

    Apsolutno se slažem da je zakon besmislen. A besmislen je jer ne riješava bit problema, a taj je kako ćeš se naplatiti nakon 30(60) i kad uvedu taj zakon kada znamo da naš pravosudni sistem neučinkovit i spor?
    Ako meni netko danas ne plati (iz bilokojeg razloga) hrvatskim sudovima treba oko 5 godina da riješe tako jednostvan pravni spor.
    Dakle samim zakonom ne rješevaju osnovni problem a to je neučinkovito (nesposobno) sudstvo.
    Takav spor u njemačkoj traje max 3 mjeseca.

  4. Siniša napisao:

    “Na tržištu mora biti neplaćanja, to je jednostavno sastavni dio igre, a jedini način da ga država ukine je da zabrani i samo poduzetništvo.”

    Šššššššššš…tiho, Šimune da te ne čuje Linić…znaš kakav je….

  5. Povratni ping: Popis popularnih ekonomskih ideja | Usporedbe

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s