Neodlučna Vlada je dobra Vlada

Marko Rakar je napisao prije par dana:

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Rakar ovdje vjerojatno nije doslovno mislio da je svejedno je li Vlada dobra ili loša. Siguran sam da bi se on složio da, ako su Vladini potezi loši, onda je odlučnost u njihovoj provedbi nepoželjna. Odnosno, kada on zagovara odlučnost, podrazumijeva odlučnost u provođenju dobrih poteza. Razmotrimo suprotno: što bi bilo kad bi Vlada bila neodlučna?

Jedan moj kolega je znao reći, mudrujući između dvije linije koda, da bi najbolji reformski potez bio platiti svakoj novoizabranoj Vladi turistički aranžman u luksuznoj svjetskoj destinaciji po izboru, u trajanju četiri godine. Dublja je to misao nego što se na prvi pogled čini.

Možemo gledati postojeće zakone i propise kao branu normalnim tržišnim aktivnostima. Ali ta brana nije savršena, puna je rupa kroz koje curi na sve strane, a ni voda ne miruje. Kada ne bi bilo nikoga da stalno smišlja zakrpe i ojačanja, male rupe bi s vremenom postale veće, brana bi propadala a riječni tok postajao sve prirodniji. Bilo bi manje suše i žeđi.

Zaobilaženje zakona je svakodnevna pojava. Država donese neki štetni propis, tržište smisli kako da ga zabiđe. Pritom ne mislim na kršenje propisa, što je trivijalno, nego pronalazak načina da se pogođeni proces malo promijeni, prilagodi, redefinira i tako ostane legalan. Neki su propisi doneseni toliko amaterski da ih je lako zaobići. Neke je vrlo teško zaobići, ali čak niti tada ne prestaje rad sila ponude i potražnje. Traži se neka pukotina, rupa, mjesto, način. Što je stvar važnija, što je tržište gladnije blokirane robe ili usluge, to je motivacija za pronalazak veća.

Dobru ilustraciju tog procesa nalazimo u velikim religijama Zapada. Teško je zamisliti ozbiljnije, strože i potencijalno opasnije zakone od Božjih. Kazne za kršenje su gore od bilo kakvih koje može provesti svjetovna vlast. Pa ipak ćete primjetiti promjene u ponašanju vjernika kroz vrijeme i s njima povezane pomake u tumačenjima vjerskih doktrina.

Na primjer, kamata. Nekad strogo zabranjena, od 1822 je prihvaćena od strane Katoličke crkve. Još uvijek je službeno zabranjena u Islamu, ali postoji islamsko bankarstvo koje u ugovorima koristi isključivo formulacije koje vjera dopušta i postiže isti efekt: posuđeni novac se vraća uvećan. Judaizam također obiluje kreativnim tumačenjima nepromijenjivih tekstova, na primjer, oko zabrane rada subotom.

Možete reći da to nije u redu, ali činjenica je da se svijet mijenja. Autoriteti koji tumače tekstove u pravilu pokušavaju pomiriti ne samo život sa tekstovima, nego i tekstove sa životom. Ne zamjerite tautologiju, ali rješenja koja pretjerano ometaju život, ne preživljavaju. Pouka iz prošlosti je da, ako današnje stanje smatramo lošim, i smatramo ga posljedicom loših postojećih propisa, pa, oni su najveći problem kratkoročno.

U odsustvu proaktivne vlasti život bi, s vremenom, našao način za funkcioniranje čak i sa vrlo lošim svjetovnim “svetim tekstovima”. Ne kroz bezakonje, nego metodom pokušaja i pogreške uz arbitriranje i tumačenje od strane sudstva. To se uostalom događa i danas, s razlikom da kada tržište nađe rupu, država reagira i ponovo zakomplicira stvari. Kada to ne bi radila, došlo bi do još jednog momenta koji bi imao pozitivne efekte, a to je demontiranje zakona. Ja sam uvjeren da je velik broj važećih zakona i podzakonskih akata neustavan. Naš Ustav nije savršen, ali ipak sadrži neke garancije. Jedan od razloga zašto nitko ne troši novac i vrijeme na forsiranje provjere ustavnosti svega i svačega je taj što, ako nakon više godina Ustavni sud nešto i nađe neustavnim, Vlada može isti tren donijeti novi propis, malo drukčije formuliran, i tako u krug. Kad bi se umjesto toga brčkala u toplim morima, motivacija za ukidanje propisa (ili dijelova propisa) sudskim putem bi bila veća.

Ali zar neće, ako izvršnu vlast pošaljemo na Sejšele, doći do kolapsa? Neće li država bankrotirati ako ne bude nekoga tko će povući odlučne poteze? Ne vidim zašto bi. Suočeni s činjenicom da nema nikoga tko može uvesti nove poreze, primatelji proračunskog novca bi vjerojatno pristali da udjeli raznih skupina u proračunu ostanu kako jesu, a da će se isplatiti onoliko koliko se porezima skupi. To bi značilo ukidanje diskrecijskog trošenja, posljedično, ne bi bilo novca za nova jamstva i nastavak spašavanja gubitaša. Nedonošenje odluka bi tako uravnotežilo budžet i riješilo mnoge nagomilane probleme.

Zazivanje proaktivne, odlučne i vizionarske Vlade, zamišljajući ju pritom kako radi ovo ili ono što mi smatramo dobrim, je opasna greška. Jer, ona će mandat za odlučnost svakako iskoristiti, ali za ono što ona smatra dobrim. To znači da će eventualne rezove u potrošnji pokušati kompenzirati novim porezima (vidi: dizanje PDV-a), mjerama pokretanja gospodarstva, investicijama, poticajima. Svaki takav potez značiti će novi poremećaj u normalnom funkcioniranju tržišta. Mandat za odlučnost je zadnje što treba dati intervencionistu.

Moj kolega je bio u pravu. Suprotno uvriježenom mišljenju, potpuna pasivnost (Sejšelizacija) vlasti bi vjerojatno dala bolje rezultate nego njena aktivnost. Zbog prirodne tendencije slobodnog tržišta da nađe put, inovira i raste, neaktivnost glavnog sabotera ne bi značila očuvanje statusa quo, nego polagano, ali sigurno, poboljšavanje stanja.