Dva odnosa prema državi

Evo jedne zanimljive usporedbe. Slaviša Tasić piše na Tržišnom rešenju o krizi u Eurozoni:

Fiskalno rešenje je delom nemoguće i zbog jedne jako čudne stvari — da prezadužene zemlje uopšte ne diskutuju prodaju svoje imovine. Gradonačelnik Viljnusa je ponudio da od Grčke kupi neko manje ostrvo (što jako podseća na predviđanje našeg komentatora Speakera da će istočni Evropljani i drugi vredniji narodi polako pretvoriti dekadentnu zapadnu Evropu u svoje letovalište), ali su Grci sa indignacijom odbili.

Još gore, sve ove zemlje imaju značajne količine zlata, koje nema emotivno-političku vrednost kao Kosovo ili Santorini, koje je jako likvidno i može se odmah prodati po današnjoj visokoj ceni. Italiji i Portugaliji zlato bi pokrilo oko 10% ukupnog duga, što nije beznačajno, jer kritičan je onaj dug koji dospeva uskoro. Taj deo duga bi zlato lako pokrilo i smirilo tržišta u narednih par godina. Ali zbog nečega se o ovoj očiglednoj opciji uopšte ne razgovara.

Podsjetilo me na jedan detalj iz ne tako davne prošlosti Južne Koreje. Iz knjige koju sam nedavno pročitao:

Tijekom financijske krize 1997. godine, dogodila se još jedna manja kampanja. U to vrijeme, država se suočila sa velikim dugom stranim kreditorima. Među svojim odgovorima na krizu, Vlada je uputila i apel javnosti, pozivajući ljude da doniraju zlatne novčiće ili zlatni nakit. Tisuće ljudi — mnoge od njih sredovječne kućanice — su se odazvali na sakupljačke stanice diljem zemlje i donijeli zlatni nakit, uključujući malene prstenove koji se daju djeci kad navrše jednu godinu, kako bi se isti pretopio u zlatne poluge. Sve u svemu narod je dao 225 tona zlata, čime je prikupljeno 1,8 milijardi dolara, uglavnom za otplatu vanjskog duga. Kampanja prikupljanja zlata nije imala bitan utjecaj na tok krize, ali pokazala je kako su različiti segmenti stanovništva, uključujući srednji sloj, spremni stupiti naprijed i žrtvovati se u teškim vremenima.

Ima i čudnijih priča o tome kako su kućanice dobrovoljno predložile da kuhaju manje obroke, i slično, prava histerija🙂

Možete li zamisliti Grka kako donira zlato u državni proračun? Bi li vi dali svoje zlato Republici Hrvatskoj?

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

20 odgovora na Dva odnosa prema državi

  1. reakcionar napisao:

    Osobno ne bih, jer nemam nikakve garancije da će i 1% tog zlata završiti u otplati duga. Vjerujem da je u Južnoj Koreji povjerenje u vlast na puno višoj razini.🙂

    • Simun napisao:

      Čekaj, znači li to da bi dao kad bi znao da će ići za vanjski dug?🙂

      • reakcionar napisao:

        Kad malo bolje razmislim – jedino u slučaju da je dug nastao na prihvatljiv način… što u principu znači nikad..🙂

        No, da se radi o dugu neke manje zajednice, npr. da živim u selu koje je u minusu zbog izgradnje ceste prema drugom selu, vjerojatno bi donirao nešto.

  2. Berislav Lopac napisao:

    Baš sam danas pričao s kolegom kako naši ljudi (riječ je bila o programerima) ne žele ni razmišljati o zaposlenju ako ne dobiju barem 20 dana godišnjeg; s druge strane, kad odu raditi u USA savršeno su sretni i ako dobiju tjedan dana godišnje. Nema veze s doniranjem državi, ali govori o stavu prema vlastitom okruženju.

    • Kruno napisao:

      Ne bih rekao da programeri u HR imaju loš stav prema vlastitom okruženju već im je startna pozicija u mnogočemu nepovoljnija od programera u Americi. Pri tome mislim da programer u HR puno teže dogovara optimalne financijske parametre koji bi ga motivirali u toj mjeri da mu nije bitan broj dana godišnjeg odmora u odnosu na Američko tržište gdje je financijski parametar utoliko bolji da je programer spreman raditi koliko god je potrebno.

    • Siniša napisao:

      Hmmm … znam dosta hrvatskih firmi u kojima ljudi ne mogu iskoristiti zakonski dodijeljene dane godišnjeg, jer naprosto ima previše posla (ovo je doduše bilo prije krize). Naravno, sve su u privatnom sektoru🙂

      No, nije li SAD jedna od rijetkih zemalja koje nemaju zakonski određene dane godišnjeg odmora?

      U svakom slučaju, složio bih se s Krunom da su ostali parametri vjerojatno takvi da je pitanje dana godišnjih sporedno.

      Iskreno, da mi se danas javi ekipa i Google Inc. i kaže “Alo, legendo, oš’ doć’ radit kod nas preko Bare?” vjerojatno mi ne bi palo na pamet pitati ih koliko dana godišnjeg bi dobio (za plaću bi se, naravno, sjetio). 🙂

      • Kockica napisao:

        Jes, kad si mlad ne pitaš koliko godišnjeg, ali nakon 15 godina rintanja, kombiniranog sa studiranjem počinješ pitati…
        Što sam starija, manje se čudim velikom broju domaćica u Americi… Ali mudrost dolazi s godinama… 😀

        • Kruno napisao:

          Ako u 15 godina takvog rintanja ne stvoriš neki kapital s kojim si možeš priuštit bit “domaćica” onda ćeš i dalje rintat i nećeš se ništa pitat. I to nema veze s mudrošću. Naravno, ako se nađe kakav sponzor lako se ušuškat u kuću i bit mudar poput američkih domaćica.

        • Kockica napisao:

          Ne spominji… Tek sam na početku s “akumulacijom”…
          Ali to je ono o čemu stalno pokušavam govoriti… Mogu ti se karte u nekom periodu života jako loše posložiti, pa si sav sretan da nakon deset takvih godina stojiš uspravno i da si bar na nuli… Razne boleštine (osobne, obiteljske…), nezaposlenost ili jednostavno peh… Zato lako mogu zamisliti da ima ljudi koji su jako grbavo u životu prošli. Neki su se uspjeli izvući, neki nisu…
          (Da, Amerikancu je žena domaćica statusni simbol… 😉 )

          • Kruno napisao:

            Jučer sam dobio pozivnicu za web seminar “How to End Unemployment in One Day”
            http://academy.mises.org/courses/end-unemployment/
            Mislim da je upad 25$.

            Već duže razmišljam o stanju nezaposlenosti sa sociološkog aspekta. Mislim da se većina nezaposlenih zapravo ne bori protiv nezaposlenosti. To stanje je u sprezi sa jakom socijalnom politikom države čime je postalo čak i poželjno, a više od svega demotivirajuće za poticanje na rad. Kategoriju “peha” svrstavam u potencirani događaj. I jedno i drugo se dešava zbog vlastite inertnosti ali se obrtanjem polariteta u stavu prema radu može momentalno korigirati.

          • Kockica napisao:

            Hm, ne bih se baš složila (u svemu)…
            Peh je kad odem na porodiljni, a (dobrostojeća) firma mi propadne, pa se nemam kamo vratiti.
            Peh je kad u drugoj firmi naleti sječa menadžmenta – ode 15 glava potezom pera, među njima i moja, ni luk jela, ni luk mirisala… I to nakon krvavog rada na osnivanju te firme… gdje ne vidiš ni sunce, ni mjesec, ni obitelj…
            Neću dalje, nije bitno za raspravu, samo ilustracija da je i peh u životu moguć… i da se ne mogu sve stvari unaprijed kontrolirati, usmjeravati…
            Život nije vožnja autom, prije kajak na divljim vodama… 😀

  3. Kockica napisao:

    Ne bih dala svoje zlato the Državi, jer znam da će ga spičit u Pelješki most… da bi sebi neki političar kupio glas više… :rigo
    Privatno doniram i budem opet… 😀

  4. Siniša napisao:

    Ne bi im ni ja dao ni prebite lipe, ali mi svaki mjesec uzmu jer su jači.

    Nego, mali off topic s podnaslovom “Počelo je počelo”. Grabež koalicijskih partnera za javnim poduzećima.

    http://danas.net.hr/izbori/page/2011/12/06/0050006.html

    To je inače razlog zbog čega država ne smije imati poduzeća u svom vlasništvu i zbog čega svo “obiteljsko srebro” treba rasprodati što hitnije, ali ujedno i ilustrira zašto se ta rasprodaja neće dogoditi.

    • Simun napisao:

      Zapravo, ovakve stvari neće prosječne ljude uvjeriti da treba rasprodati državne firme. Jer, ljudi kad to vide, lamentiraju, i misle da bi sve bilo OK samo kad bi na čelo tih firmi došli stručnjaci, a ne stranački ljudi. Treba napasti direktno ideju da bi najpametniji živući nobelovac iz ekonomije dobro upravljao državnim poduzećem.

      • Siniša napisao:

        Iskreno, ne mislim ni da bi to uvjerilo. “Bolje da našim firmama upravlja naš čovjek, pa makar i loše, nego da ih damo nekakvim privatnicima koji će iz njih izvlačiti profit. Ili još gore: ekstraprofit”

        Mislim da je problem u ideji “naših” firmi. Ljudima ne sjeda da državno vlasništvo nije njihovo vlasništvo. Da “naše” firme nisu naše nego državne. To je nešto što ljudima treba objasniti. Desetljeća samoupravnog socijalizma i desetljeća državotvorstva nakon toga potpuno su uništile osjećaj za privatno vlasništvo.

        • slobodailinista napisao:

          Potpisujem.

        • Nedjeljni Komentar napisao:

          Lako bi naši ljudi to shvatili kad bi (ili da su) dobili dionice tih firmi.
          Ali privatizacija je tako napravljena da se u većini slučajeva to nije dogodilo (u nekim slučajevima donice su mogli kupiti zaposleni, ali kažem da je ostatak trebalo prodati ili čak dati svim građanima).
          No više se isplatilo privatizirati na način na koji se to dogodilo s INA-om i brojnim ostalim firmama.

  5. Nedjeljni Komentar napisao:

    Dobar post, zapravo sam i sam htio na ovu temu. Prije gotovo godinu dana pisao sam o pozivima koji apeliraju na domoljublje (http://nedjeljnikomentar.wordpress.com/2011/01/24/domoljubnice/) ali nedavno su takvi pozivi sve brojniji (možda jednostavno zbog toga što sve više zemalja ulazi u krizu). Nedavno je bio poziv na kupovanje obveznica u Italiji, i drugdje. Naravno, ideja je s pravom ismijana u talijanskom tisku, ali na marginama društva. Mainstream mediji većinom su pozivali na kupnju obveznica.

    1. Državi ne samo na ne treba ništa dati, nego joj treba dati što je moguće manje!
    Najizgledniji način (osim obrazovanja koje spominje Siniša gore, što i sam pokušavam na blogu) da se situacija promjeni je krah socijalne države.

    2. Građani Hrvatske u SFRJ imali su nešto zlata, a nakon diobe čak smo ga dobili u nasljeđe.
    http://nedjeljnikomentar.wordpress.com/2011/02/28/prodaja-zlata-republike-hrvatske-naslijedenog-diobom-bivse-sfrj/
    No zlato koje se očuvalo desetljećima u rukama bitangi iz moderne države nije trajalo ni šest mjeseci. Ne, ne tvrdim da je bilo ukradeno. Jednostavno se prodalo kako bi se financirala potrošnja i podivljala socijalna država. Kakvog li iznenađenja!
    Što bi bilo tko na vlasti učinio, vidjevši to zlato koje ne mogu ukrasti, a sjedi u HNB-u ili gdje već? Naravno da su ga odmah pretvorili u novac i potrošili.

    3. U slučaju primjera iz Koreje ne bi me iznenadilo da su vladini službenici dali najmanje zlata.
    U svakom slučaju, tko god je dao, prava je naivčina. Slučaj Grčke tj. ovo o prodaji otoka je interesantan. Radi se o glasačima-idiotima:
    a) Prodaja jedne zlatne poluge ili 500 m2 otoka je “izdaja”, dok kupnja jedne zlatne poluge od strane države ili prodaja 500 m2 strancu koju napravi privatni Grk nije problematična.
    b) Neću sad tražiti, ali grubom procjenom rekao bih da Grčka svaki dan dodatno posuđuje barem 15 kila zlata (euro- ili dolarski ekvivalent). A cijelo vrijeme nitko ne odbija koristiti usluge socijalne države koje država ne može priuštiti a svejedno ih pruža svojim građanima, dok dug svaki dan raste. No to se ne vidi, a novac – svi znamo – dade se lako printati.

    Takvi idioti-glasači niti ne zaslužuju bolje nego da ih EU iscijedi do zadnje kapi znoja (ili krvi).

    Nekoć sam vjerovao u zajedničku dobrobit i slično. Malo sam bio spor i dugo mi je trebalo, ali sam se na kraju malo opametio. Državi ni grama!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s