Loši Samaritanci

Posjetitelj me je pitao u komentaru jesam li pročitao knjigu “Doktrina šoka” Naomi Klein. Nisam. Gledao sam prije par godina njen dokumentarac “The Corporation” i taj nije bio tako loš. Zanimljivo, a ne znam koliko ljudi to zna, da su oblici organizacije sa ograničenom odgovornošću relativno novijeg datuma. Danas je d.o.o. sveprisutan, ali ne tako davno je za utjelovljivanje (incorporation) nekog poduhvata kao pravne osobe trebala kraljevska povelja ili akt parlamenta. U protivnom su umiješani pojedinci za dugove odgovarali u potpunosti, cijelom svojom imovinom. Moja primjedba glavnoj tezi filma — da bi korporacija, da je čovjek, bila ozbiljno poremećen čovjek — je bila, a što bi onda bila tipična država, da je čovjek? Ljudožder?🙂

U svakom slučaju, korporacije su umjetni pravni konstrukt koji se vremenom mijenja i ja ga ne smatram nekakvom svetinjom. Temelj kapitalizma su ljudi, a ne korporacije, tako da kritičari prava korporacija, samo naprijed.

Razlog zašto nisam, niti ću čitati “Doktrinu šoka” je taj što znam i sam da brze privatizacije nisu dovele u Rusiji i sličnim zemljama do brzog prosperiteta. Rusija je posebno tužan primjer, ne toliko zbog pljačke imovine, koliko zbog rasta nasilja i povećane smrtnosti. U jednom trenutku Rusija je gubila preko 500.000 stanovnika godišnje. Vjerojatni razlog zašto je ta zemlja tako gadno stradala je taj što je njihov komunizam trajao najduže i potpuno uništio sve potporne stupove društva: tržište, crkvu, (proširenu) obitelj. Ono što Hayek zove katalaksijom je trebalo ponovo izgraditi od nule, što u Hrvatskoj, Poljskoj i sličnim zemljama ipak nije bio slučaj.

Jasno je da nepravedan sustav treba rasformirati što prije, ali je li to u Rusiji bilo moguće izvršiti drukčije, možda uz manje ljudske patnje i stradanja? Ne znam. Vjerujem da motivacija većine zapadnjaka (poput Miltona Friedmana) koji su savjetovali brzu tranziciju nije bila zlonamjerna, nego rezultat iskrenog uvjerenja da će tako biti najbolje za društvo. Makar, ima tu i iznimki (poznat je slučaj gdje su harvardski profesori bili savjetnici ruskoj vlasti pri privatizaciji i pritom kupovali dionice tih firmi za sitniš).

Više-manje znam za te kontroverze pa mi ono što piše Klein i nije toliko zanimljivo. Nemam ništa protiv priča iz političke i ekonomske povijesti, ali volim vidjeti kako se uklapaju u teoretske argumente protiv kapitalizma. Nedavno sam pročitao knjigu “Bad Samaritans” korejskog ekonomista Ha-Joona Changa, koja je baš takav materijal. Autor koristi i teoretske i povijesne argumente kako bi opravdao intervencionizam svih vrsta. Tako donosi argumente protiv slobodne trgovine, opravdava subvencije, protivi se privatizaciji i slično. Glavni povijesni primjer mu je Južna Koreja, što je dodatan bonus. Azijske ekonomije su važne jer je komunizam poražen kao ideja, ali intervencionizam nije i lekcije sa istoka igraju veliku ulogu u diskusijama na zapadu.

Evo jednog tipičnog ulomka iz “Loših Samaritanaca”. Iz petog poglavlja “Man exploits man — private enterprise good, public enterprise bad?”:

Kao što sam pokazao, navodni glavni uzroci neefikasnosti poduzeća u državnom vlasništvu — problem kontrole menadžmenta (principal – agent problem), problem švercanja vlasnika (free ride problem) gdje se pojedinom suvlasniku angažman u kontroli firme ne isplati jer su troškovi kontrole samo njegovi, a eventualni dobici disperzirani na sve suvlasnike, te pokrivanje gubitaka iz državnog budžeta (soft budget constraint) — iako stvarni, nisu ograničeni na državne tvrtke. Velike firme iz privatnog sektora sa disperziranim vlasništvom također pate od problema kontrole zaposlenika i problema švercanja vlasnika. Dakle, u tim dvama područjima oblik vlasništva jest važan, ali kritična razlika nije između državnog i privatnog vlasništva, nego između koncentriranog i disperziranog vlasništva. U slučaju mekog budžetskog ograničenja razlika između državnog i privatnog vlasništva je oštrija, ali niti ovdje nije apsolutna.

Jer, kao što smo vidjeli, politički važne privatne firme također mogu dobiti financijsku pomoć od vlade, dok firme u državnom vlasništvu mogu biti, i povremeno su bile, izložene tvrdim budžetskim ograničenjima, uključujući promjenu menadžmenta i ultimativnu sankciju u vidu likvidacije.

Ako državno vlasništvo samo po sebi nije isključivi, čak niti prevladavajući uzrok problema u državnim firmama, onda promjena njihovog vlasništva – to jest, privatizacija – najverojatnije neće riješiti te probleme. Štoviše, privatizacija krije mnoge zamke.

Vjerojatno je očito da se gospodin Ha-Joon Chang ovdje hvata za slamke. Glavni razlog što se meni, kao jednom od četiri milijuna suvlasnika, ne isplati čitanje godišnjih izvješća Hrvatske elektroprivrede (ako izuzmemo to što nisam neki analitičar i ne razumijem finese u izvješćima) nije to što će od mog truda profitirati svi, a trošak snositi samo ja, nego to što je nemoguće utjecati na tu firmu. Između mene i menadžmenta nije skupština dioničara nego stranke, zastupnici, Sabor. Čak i ako neka stranka obeća promjenu menadžmenta elektroprivrede i ja glasam za nju, a ona to napravi, opet četiri godine ne mogu ništa.

S druge strane, kod dioničkih društava skupštine su barem jednom godišnje i dioničari se ponekad itekako aktiviraju (jedan lijep domaći primjer, ružnijih ima po sudovima). Stavljati Coca Colu, Microsoft i druge slične firme u isti koš sa HEP-om ili HŽ-om zato jer i jedni i drugi imaju disperzirano vlasništvo je jednostavno smiješno.

I treći od tri argumenta je hvatanje za slamke. Misli li netko stvarno da je isto kad se neki privatnik pomoću veza ili ucjenama s radnim mjestima ogrebe za proračunski novac i kad država posjeduje firmu? Ovo potonje je puno, puno veći moralni hazard.

Nisam izostavio nešto bitno, tvrdnju da su privatno i državno vlasništvo više-manje ekvivalentni autor stvarno temelji na spomenuta tri problema (principal agent, free riding, soft budget constraint). Knjiga ima devet takvih poglavlja kroz koje objašnjava kako je ideja da je slobodno tržište dobro za gospodarski razvoj običan mit. Ha-Joon je dobro istražio intervencije koje su kroz povijest koristili zapadnjaci i njegov zaključak da su se razvili bez slobodnog tržišta, a zatim “odgurnuli ljestve” tražeći da nerazvijene zemlje usvoje tržišne politike, nije nešto što se može odbaciti na brzinu. Za usporedbu: naš Jurčić kao primjer engleskih intervencija u industriju spominje dvije vladine agencije iz 1960-ih, a Ha-Joon je iskopao regulacije — o zabrani izvoza vune u Belgiju i poticanju izvoza gotovih tkanina — iz šesnaestog stoljeća.

Općenito je struktura poglavlja takva da autor prvo postavlja nekakvu tvrdnju, recimo, “privatizacija je uvijek dobra”, zatim pronalazi neke teoretske probleme i rubne situacije u kojima nije tako, daje primjere iz povijesti, a zatim u zadnjem dijelu poglavlja najčešće malo moderira svoje oštro protivljenje početnoj tvrdnji (ali ne uvijek). Ono što će ljevičar (knjiga se na koricama diči pohvalom Noama Chomskog) zapamtiti je vjerojatno sredina svakog poglavlja – pretjerani primjeri neuspjeha kapitalizma ili uspješnih intervencija.

Dok sam čitao napravio sam par bilješki o tim primjerima i zaključcima koji su iz njih izvučeni, pa ću ih prokomentirati kroz nekoliko postova. Knjiga nije uvjerljiva, ali nije ni potpuno loša. Diskusija kulturnih pretpostavki razvoja u zadnjem poglavlju je odlična. Pobornik intervencija će u svakom slučaju bolje utrošiti vrijeme sa “Lošim Samaritancima” nego sa Naomi Klein. Autor je ipak oksfordski ekonomist i njegovi argumenti su tehnički korektni* unatoč tome što su nedovoljni da obrane intervencionizam. Nakon čitanja trk natrag ovamo po informacije zašto je Korejac u krivu😉

*Primjetio sam tek jednu grešku. U poglavlju pod naslovom “When prudence isn’t prudent” Ha-Joon kaže da je kapital banaka procikličan, da kada vrijednosti imovine rastu, raste i kapital, što onda omogućava rast bilanci. Mislim da je pobrkao definicije kapitala kao razlike između imovine i obaveza (što stvarno ovisi o cijenama imovine) i bankovnog jamstvenog kapitala (koji mora biti uplaćen u gotovini).

Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

12 odgovora na Loši Samaritanci

  1. slobodailinista napisao:

    Nije da mi se cjepidlači, ali jednostavno moram prigovoriti: crkva i obitelj nisu potporni stupovi društva jer je društvo, kao sociološka ili kakvagod cjelina, tek potpuna i neobranjiva izmišljotina.

    Uzgred, crkva može biti samo potporni stup nesreće i zla. I to je sve.

  2. Berislav Lopac napisao:

    Kad se priča o državama, intervencionizmu i sličnom, zaboravlja se jedan bitan detalj. Naime, države kakve danas imamo su jedna hibridna struktura koja je — u teoriji — pod upravom svih njenih stanovnika, na način da izravne upravljače (izvršnu vlast) biraju svi (manje-više) građani; međutim, način funkcioniranja je u najvećem broju tek malo izmijenjen model koji je uveden tijekom feudalizma, dok nije postojala “država”, već je svo vlasništvo bilo ustvari privatno. Ono što nazivamo “državama” tad je pripadalo vrhovnom vladaru (ajmo reći kralju), koji je to onda pod određenim dijelovima dijelio svojim vazalima, crkvi i drugim subjektima.

    Famozno društveno ili državno vlasništvo je rezultat toga što je došlo do promjene u upravljačkoj strukturi, a da nije došlo do promjene u vlasničkoj, i upravo taj raskorak se vidi u problemima koje ima država u primjerima koje navodiš. Također, primjeri iz šesnaestog stoljeća nisu primijenjivi na današnju situaciju upravo zbog te promjene — u to doba se jasno znalo tko je vlasnik neke “države”.

  3. bosenoge napisao:

    Na vašem mjestu bih ipak pročitao “Doktrinu šoka”, jer se u njoj Klein svim silama trudi okriviti Friedmana i čikašku školu za teorije koje su dovele do šok terapija u zemljama poput Rusije i sličnih. S obzirom da moje znanje Friedmanizma nije toliko kao vaše, volio bih čuti vaše mišljenje o tome.
    Corporation mi se kao dokumentarac izuzetno sviđa jer raskrinkava korporaciju kao poslovni model bez elementa odgovornosti. Moj stav bi bio da korporacija potiče divljački, neljudski, pa ako hoćete i bezbožni kapitalizam, dok bi libertarijanci kazali da one svojom financijskom moći utječu na političare koji im na ovaj ili onaj način pogoduju. Ono što mene muči kod d.o.o.-a kao pravne tvorevine upravo je odgovornost. Dakle, zakonodavac je dozvolio ograničenu odgovornost jer ona u nekim slučajevima olakšava poslovne poduhvate.

    Dobro primjećujete da se ovaj oblik poslovnog organiziranja koristi tek odnedavno, no činjenica je da, koliko je meni poznato, država nije nikada iskoristila svoju mogućnost da istu rasformira. Ekonomija počiva na poticajima(incentives), pa zašto u te poticaje ne bismo uvrstili i onaj krajnji-prijetnju rasformiranjem ukoliko korporacija opetovano čini prekršaje(kaznena djela)? Na sličan način bi se po meni kažnjavali i odgovorni u državnim firmama – takva kaznena djela bi po meni zasluživala kvalificirane kazne, dakle ako si prevario HEP, počinio si 4 milijuna prijevara i tolika bi ti bila kazna.

    To mi se čini poštenim. Nadalje, osim za neke specijalne poduhvate(prve korporacije su bile nizozemske a odnosile su se na opremanje brodova za trgovinu začinima, dakle, vrlo riskantne i kapitalno zahtjevne pothvate) ne bi niti dozvoljavao neko šire dioničarstvo, jer niti vlasnici malog dijela dionica nemaju utjecaja na svoje firme. Bakićeva skupština dobro je prošla jer on ima neki uticaj i odluke koje su pobijene nisu imale neku veliku važnost. Siguran sam da bi, da je dečkima iz DH neka od točaka bila prirasla srcu, Bakić iz cijele priče ispao gubitnik. Da ne pričam o tome kako mi se ta njegova investicija čini kontradiktornom sa njegovim uvjerenjima-radi se o firmi koja je sve svoje dobre dijelove rasprodala strancima i koja živi gotovo isključivo od države i njezinih investicija(ups, zaboravio sam da su uspjeli prodati par vagona u Francusku🙂 . Puno bi mi bolja varijanta bila obiteljska firma ili pak firma sa ograničenim brojem dioničara(uzmimo stotinu), čiji bi ugled i materijalni status ovisi o ugledu njihove firme. Pa da mogu, kao što za svaku rupu na cesti u Zagrebu spomenem majku Bandiću, sjetiti se majki vlasnika kompanije koja mi je nešto nažao učinila. Malo mi je debilno sjetiti se majke Apple-u, Coca-Coli ili Monsantu – njihove majke uopće ne postoje.

    • vedran napisao:

      Radi se o čistom senzacionalizmu, ne utemeljenim populističkim tezama koje ne nude nikakvo originalno rješenje.
      Karikiram
      doktrina šoka izvrsno pokazuje nemoć socijalista i sl. koji rade nekoliko logičkih pogrešaka u svojim tezama. Prvo Friedman nije jednako libertijanizam.
      Drugo te teze vezano za Čile su nategnute evo navesti ću jedan životni primjer.
      Imamo bolesnika sa teškom bolešću, recimo tumorom (totalitarizam, socijalizam, komunizam, što god) i taj pacijent se obrati doktoru za pomoć i doktor kaže situacija je teška, pacijent mora hitno na operaciju (oslobađanje tržišta) iako je svjestan rizika, no druga opcija je da ga pusti da umre. Usred operacije pacijent umre.

      Kritičari će reći ubio ga je libertijanizam (Doktrina šoka) no i vi i ja znamo da je pacijent umro od posljedica bolesti i da jednostavno nije bilo pomoći i uz svo znanje i trud doktora.
      Osim toga taj pacijent (Čile) nije bio operiran u kliničkim uvijetima jer je totaltaristička vlast i dalje nadzirala procese i zapravo nije pustila doktorima da naprave svoj posao (slobodnom tržištu da pokrene stvari na bolje).

      Meni je jasno da to jako lijepo izgleda mrziteljima libertijanizma i da su mnogi jedva dočekali da doktoru umre pacijent, ali ono što je ružno je kritizirati doktora a nikad niti ne pokušati spasiti ni jedan život.. Naprotiv kontinuirano činiti da je sve više i više pacijenata bolesno (intervencionizam u EU, u SAD, doći će i Kina na red…itd…)

      • Nedjeljni Komentar napisao:

        Ali valja reći da ima dosta libertarijanaca koji se zalažu za veću osobnu odgovornost dioničara tj. vlasnika. Sad u SAD imaju aspsurdnu situaciju gdje se svi skrivaju iza firmi i njihovih pravnika s milijunskim proračunima, i upravo zato usude se kršiti zakone. U izoliranim slučajevima kad se država usudi suditi, često se nagode i onda opet po starom.
        Mislim da bi neke promjene u tom pogledu valjalo napraviti.

        • slobodailinista napisao:

          U svezi s oblicima društva i njihovom odgovornošću ne bi trebalo poduzimati nikakve državne regulatorne intervencije. Tržište treba biti jedini regulator. Neka svatko brine o tome s kim posluje i kakve rizike zbog toga preuzima. Uostalom, osim d.o.o.-a i d.d.-a, postoje i komanditna trgovačka društva i drugi oblici udruživanja kapitala i ljudi koji jamče vlasničku odgovornost njegovom cjelokupnom imovinom. I, naravno, valja imati na umu da svijet nikada ne bi dosegnuo ovakvu razinu razvijenosti da nije pronašao način da se na jednom mjestu (korporacije) privuče veliki kapital velikog broja ljudi – dionička društva.

        • vedran napisao:

          ne slažem se s tim, znači da ne razumiju uzrok i posljedicu. i da ne razumiju libertijanizam.
          što bi to postiglo? samo par “sitnica” koje ja odmah vidim.
          1.Nastradali bio poduzetnici koji već sada riskiraju značajni dio svoje imovine za neki posao. Vjerojatno bi im povećalo troškove (biljezi, ugovori, …). Raj za birokraciju i neporoduktivne djelatnosti.
          2. Nastradali bi mali dioničari, nemaju kontrolu (netko može upropastiti firmu) a oni kao suvlasnici snose štetu.
          3. Otvaraju se nove mogućnosti kriminala ili socijalizacije gubitaka a privatizacije profita (uprava, kontrolni dioničari…)
          4. Vjerojatno bi dovelo do sloma dioničarstva kao takvog što bi imalo značajne posljedcie na stvaranje nove vrijednosti, inovacije, konkurenciju, i čitav niz drugih jako negativnih posljedica po tržište.
          5. Za sve bi bili kažnjeni korisnici usluga i roba kroz više cijene i lošiju ponudu, a upravo se njih kao htjelo zaštititi.
          6. Perpetuum mobile jednostavno ne postoji, svaki sustav ima svoje gubitke, a tržišni sustav je najefikasniji i svako petljanje s njim samo smanjuje efikasnost sustava.

  4. bosenoge napisao:

    Sorry, nisam vidio da se radilo o skupštini Dom Holdinga, no Đuro Đaković mi je i dalje njegova najnelogičnija investicija.

  5. vedran napisao:

    “Corporation mi se kao dokumentarac izuzetno sviđa jer raskrinkava korporaciju kao poslovni model bez elementa odgovornosti.”

    probajte razmisliti koja je svrha neograničene odgovornosti u ovom intervenističkom okruženju. Pa mi imamo situacije gdje kompanije ne odgovaraju niti sa vlastitim kapitalom a kamoli sa privatnom imovinom vlasnika (too big to fail i banke). Također ne vidim razlog da se u slobodnom tržištu nameće oblik organizacije kompanije, to bih prepustio tržištu da rješi.
    Npr. imamo recimo velike banke kojima manje banke teško mogu konkurirati cijenom usluga, jer su manje, ali recimo mogu ponuditi neograničenu odgovornost (vidite http://www.wegelin.ch vlasnik garantira svom svojom imovinom). Jel biste radije dali novac banci koja može prokockati vaš novac ili banci koja vam nudi sigurnost u skladu sa kamatom koju dobivate. Pa ako ljudi više cijene sigurnost banke koje to nude će prosperirati dok ove druge će biti prisiljene mijenjati svoju politiku.

    Upravo država uništava i ugrožava te tržišne procese i omogućava velikim bankama da ucjenjuju. Klijenti su na dvostrukom gubitku, imaju niske kamate na štednju a država njihovim novcem garantira njihovu štednju. Banke dvostruko profitiraju, ne odgovoraju za svoje postupke i imaju jeftini izvor financiranja.
    Vidite kod nas slučaj, Klijenti Credo banke imali su visoke kamate na štednju za rizik što su dale novac jednoj takvoj kriminalnoj banci (halo HNB, regulator :)) a kad je ona propala dobili su svoj novac nazad. Mi ostali koji štedimo u “sigurnijim” bankama u dobivamo niže kamate a ako kojim slučajem propadne jedna takva banka možemo zaboraviti na lovu jer DAB nema te pare (Hrvati u štednji drže 160 mlrd kuna, oko 100 vjerojatno u 3-4 najveće).
    Mislim da nemoram dalje objašnjavati kako intervenizam šteti upravo onima koje je navodno htio zaštititi a profitiraju oni od kojih se navodno štiti.

    • Simun napisao:

      Npr. imamo recimo velike banke kojima manje banke teško mogu konkurirati cijenom usluga, jer su manje

      Inače, upitno je postoje li neke znatne ekonomije razmjera (economies of scale) u bankarstvu. Meni se čini da prestaju relativno rano (na malim veličinama banaka) u usporedbi sa prizvođačkim firmama.

      • vedran napisao:

        diskutabilno slažem se, no mislio sam generalno, veće može značiti, imaju značajniju mrežu bankomata, poslovnica, dostupnije su, nude više usluga, itd… Htio sam reći da je i odgovornost jedna od tih usluga i da to tako treba promatrati i da se počinje od osobnog izbora.
        Npr. da imamo drugu krajnost da država intervenira da sve banke imaju osobnu odgovornost to bi stvorilo nove probleme, kamate bi vjerojatno bile izuzetno niske i onda bi narod tražio novu intervenciju. Idealno je da tržište kreira svoj mix odgovornosti/prinosa za svačiji ukus, pa nek ljudi biraju. A država nek se kloni toga jer samo radi štetu što valjda već svi vide.

  6. cronomy napisao:

    Ma pusti Naomi i njene knjige. Jedino šokantno u toj knjizi je njen tekst. Ne samo da je `Doktrina` površna analiza globalnog kapitalizma, već je činjeničnih pogrešaka u knjizi dovoljno da zatražiš povrat novca. Obrazovani Kanađani se srame Naomi i njenog paradiranja po svijetu kao nekakve njihove intelektualke. Sjećam se da nisam mogao vjerovati da je Stiglitz recenzirao knjigu, sa ogradom da Naomi nije akademik pa da je ne možemo tako tretirati. Kao da joj to dozvoljava da piše traljavo i pogrešno.
    Ima daleko boljih i zanimljivijih knjiga o globalnom kapitalizmu kao i o fenomenu korporacija.

    Primjerice, Filthy Lucre: Economics For People Who Hate Capitalism, Joseph Heath. Isto Kanađanin, nije ekonomist, ali odličan akademik. Dobro utrošen novac, što se ne može reći za Doktrinu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s