Ptičja perspektiva je pogrešna perspektiva (protiv urbanizma)

Pogledajte dobro ovaj satelitski snimak. Radi se o spoju dva dijela Branimirove ulice u Zagrebu koji se desetljećima ne može sagraditi zbog neriješenih vlasničkih odnosa:

Ružno za vidjeti, zar ne? Da, ružno je za vidjeti… odozgo. Iz perspektive pješaka ili vozača ta cesta nije ništa ružnija nego bilo koja druga. U jednom trenutku prestaje, pa što, sve ceste u jednom trenutku negdje skreću. Ključno je, stvarno, odakle gledamo. U ostatku članka ću pokušati objasniti zašto je pogled odozgo pogrešan pogled koji navodi na pogrešne zaključke. Ispravan pogled je pogled iz žablje perspektive. U postupku ću objasniti ispravan mehanizam pomoću kojeg “žabe” mogu i trebaju dolaziti do odluka o izgledu grada.

Centralno planiranje je uvijek loša ideja. To se ne odnosi samo na planiranje proizvodnje nego općenito na sve ljudske aktivnosti, uključujući i planiranje gradova. Štetnost centralnog planiranja nekad je lako prihvatiti: vjerojatno će se svi složiti da država ne treba posjedovati frizerske salone i kroz petoljetke rušiti rekorde u broju ošišanih ljudi. Nekad je teško: ne postoji konsenzus oko toga treba li tržište ili država proizvoditi struju. A nekad je toliko teško da se s nedostatkom centralnog planiranja teško mire i okorjeli kapitalisti; to je slučaj sa urbanizmom.

Ipak, protivljenje planiranju se u sva tri primjera zasniva na istim principima i, ako prihvatimo te principe kao točne, nužno iz njih slijedi. S obzirom da je neintuitivno i teško prihvatiti zašto je planiranje gradova štetno, obrazloženje mora biti malo duže i detaljnije.

(Meni programeru je smisao za red urođen, recimo, omiljena društvena igra mi je stackenblochen. Ovaj članak sam napisao dobrim dijelom i protiv vlastite intuicije. Logika je neumoljiva, što se može.)

Razmatranje moramo početi podsjećanjem na ulogu cijena u gospodarstvu. Na prvi pogled one su samo rezultat natezanja prodavača i kupca: prvi bi ono što prodaje naplatio što više (bez gornje granice), a drugi bi da plati što manje (po mogućnosti ništa), pa je cijena kako se dogovore. Taj pogled nije netočan, ali previše je približen. Odzumirajmo. Svaki prirodni resurs (željezo, drvo, kamen, ljudski rad…) ima mnoštvo različitih upotreba. Cijene su signali kojima potrošači dojavljuju kako alocirati (raspodijeliti) resurse između tih alternativnih upotreba. Željezo se, na primjer, može koristiti u brodogradnji ili za proizvodnju automobila. Ako potrošači žele brodove, signalizirati će to na način da će za njih plaćati cijenu dovoljno visoku da brodograditelj može platiti željezo isto ili više od autograditelja, napraviti njime brod i ostvariti profit. Visok profit je signal da potrošači nešto jako žele. Kada je firma neprofitabilna, kada potrošači nisu spremni izlazni proizvod platiti toliko da firma pokrije ulazne faktore i nešto zaradi (kao što je slučaj u hrvatskoj brodogradnji) to je signal da postoje važnije upotrebe za resurse koje ta firma koristi. Kad Kinez kupi običnu žlicu od profitabilne firme, ona kupi željezo i time ga poskupi hrvatskim brodogradilištima. Nitko ne mrzi hrvatska brodogradilišta. Potrošači iz cijelog svijeta ih nisu ni svjesni ali svejedno putem cijena glasaju da ih se zatvori, da se gradi manje brodova i više žlica.

Cjenovna alokacija resursa ima nekoliko važnih karakteristika. To su efektivnost, efikasnost i pravednost. Prođimo ih redom. (Ovdje možete vidjeti zašto hrvatske termine učinkovitost i djelotvornost treba izbjegavati pri preciznom argumentiranju.)

Efektivnost znači uspjeh u postizanju cilja. Tržište je efektivno: uspjeva alocirati resurse tako da zadovolji želje krajnjih potrošača. Pritom je bitno naglasiti da se radi o stvarnim željama potrošača. Cijene su jedini kvalitetan glasački mehanizam jer su ljudi jedino kad glasaju novcem potpuno iskreni. Recimo: želite li brzu željezničku TGV liniju (350 km/h) između Zagreba i Splita? 99% glasova ZA. Želite li platiti kartu za taj put 200 eura: NE (nula prodanih karata).

Efikasnost je sposobnost što veće proizvodnje uz što manji utrošak resursa. Natjecanje među firmama dovodi do pada profita što osigurava da opstaju one firme koje imaju najmanje troškove, odnosno koje mogu želje potrošača zadovoljiti uz potrošnju najmanje resursa. Opstati će proizvođač koji može napraviti dovoljno čvrstu žlicu uz što manji utrošak željeza. To je poželjno iz njegove perspektive, iz perspektive kupca žlice, ali i iz perspektive svih drugih potrošača željeza, jer ono je ograničen resurs.

I na kraju najvažnije pitanje: je li krajnja distribucija resursa do koje taj proces dovodi pravedna? Odgovor je, da, pravedna je. Uzmimo ekstremnu situaciju: što ako Kinezi kojih ima puno pokupuju previše žlica, što toliko digne cijene željeza da somalski zemljoradnik ne može kupiti željezni plug, uzorati polje i prehraniti se? Na kraju krajeva riža se može jesti i štapićima, a čak je i jedenje rukom bolje od onoga što će zadesiti Somalca bez pluga (glad, i ako potraje, smrt).

Bi li onda bilo pravedno oteti Kinezima dovoljno žlica da se Somalcima naprave plugovi? Raspetljajmo stvar redom. Ako Kinez zna da će mu žlica biti uzeta, neće ju ni kupiti. Je li onda tu žlicu pravedno uzeti onome tko ju je proizveo? Ako taj zna da će mu žlica biti oteta, neće ju ni on proizvesti, odnosno neće kupiti željeznu rudu od rudara. Možemo li rudaru oteti rudu? Ne, jer ako zna da će mu biti oteta, neće se ni spuštati u zemlju i raditi u teškim uvjetima da bi ju dobavio. Možemo ga na to natjerati jedino silom, ali tako dolazimo do toga da spašavamo jedan život porobljavajući drugi. Je li to pravedno?

Ne možemo tvrditi da jedan čovjek ima pravo na porobljavanje drugog čovjeka, ma u kako teškoj situaciji bio. Kad govorimo o pravu na život govorimo o pravu čovjeka da ga netko ne ubije, a ne o pravu na preživljavanje na teret drugih. To nije ljudsko pravo. Naime, ako bismo rekli da Somalac ima pravo na prisvajanje plodova rada kineskog rudara samim time što postoji i teško mu je, onda logički dolazimo do suludog zaključka da svi ljudi na svijetu posjeduju jedni druge, tj. imaju određena vlasnička prava u stvarima koje posjeduju drugi. Ako i zanemarimo na trenutak to što takva redistribucija Kina – Somalija povlači tehničke i logističke probleme tako velike da ih može riješiti samo Jedna Svjetska Vlada (i to uz primjenu neviđene sile jer je Kineza puno i pružili bi otpor) ostaje činjenica da ni moralni problem nije riješen. Tek je načet. Gdje su granice redistribucije? Ako je opravdano uzeti željezo za plug, je li opravdano uzeti i plastiku za pacemaker? Glad nije jedina stvar od koje se umire: treba li nam kolektivna svjetska zdravstvena skrb? Problem intervencije ima toliko zamislivih različitih slučajeva da je jednostavno neriješiv definicijama. Nužno traži arbitrarnost: odlučivanje od slučaja do slučaja, sa neizbježno nekonzistentnim (i time nepravednim!) odlukama.

Kod odlučivanja o tome je li cjenovna alokacija resursa pravedna moramo gledati jesu li individualne, pojedinačne transakcije koje su dovele do krajnje raspodjele resursa bile pravedne. Ako je cijeli lanac pravedan, onda je i rezultat pravedan. Ako je rudar dobrovoljno kopao i prodao rudu, a tvornica dobrovoljno prodala žlicu, onda je alokacija željeza Kinezu koji ga koristi kroz žlicu kojom jede – pravedna.

Podrobno razumijevanje prirode upravo opisanog cjenovnog mehanizma je ključno za naš početni problem. Zemljište je, naime, resurs. Urbanizam je teorija o tome kako alokacija zemljišta silom dovodi do rezultata koji je bolji od alokacije zemljišta cijenama. Urbanizam je, dakle, pogrešan.

Pritom bolji u gornjoj definiciji može značiti bilo što, ali uglavnom znači efektivniji (grad će izgledom odražavati želje većine), efikasniji (brže će se putovati, lakše će se poslovati) i pravedniji (nitko neće moći ucjenjivati). Iz objašnjenja zašto dobrovoljna, tržišna, cjenovna alokacija ima te osobine proizlazi i zašto ih alokacija silom, urbanizam, ne može imati.

Urbanizam ne može biti pravedan jer se zasniva na prisili (ako ti je zemljište u krivoj zoni ne smiješ graditi, ako želimo cestu uzeti ćemo ti zemlju, itd).

Urbanizam ne može biti efikasan jer ignorira cjenovne signale. Na primjer, ako postoji zabrana visokogradnje na popularnoj lokaciji, graditelj smije sagraditi manje stanova po jedinici zemljišta, odnosno mora utrošiti više resursa (zemljišta) za proizvodnju krajnjeg proizvoda (stana) nego što bi tehnologija dopuštala, što je definicija neefikasnosti.

Urbanizam ne može biti efektivan jer glasanje bez žrtvovanja novca ne može otkriti stvarne prioritete. Da, može nam otkriti, na primjer, želi li većina Zagrepčana da se spoji Branimirova ili ne. Možemo provesti referendum s tim pitanjem. Ali pitanje na tržištu nikad nije želim li neku stvar ili ne, nego koliko ju želim kad se usporedi sa svim drugim stvarima koje želim? Odgovori često iznenade i samog pojedinca i mogu se otkriti tek kad on svoje izbore plaća. Čak i ako netko bez plaćanja zna svoj točan redosljed životnih prioriteta, kako ćemo pomiriti njegove sa prioritetima svih drugih ljudi u gradu? Glasanje na referendumu ima jednu dimenziju. Glasanje na tržištu ih ima bezbroj: to je u isto vrijeme glasanje o Branimirovoj, gradnji novog šoping centra u nevezanom dijelu grada, seobi bliže radnom mjestu, kupnji plazma televizora i mjestu odlaska na godišnji odmor. Čak i šire od toga. U cijeni asfalta i cementa koji će otići na eventualno spajanje Branimirove odražava se i glas Kineza koji za taj cement i asfalt imaju alternativne upotrebe u svojoj zemlji. Ima nešto duboko u tome što i Kinezi glasuju o zagrebačkim prioritetima.

Jedino tržište može ljudima dati ono što stvarno žele (efektivnost), dati im to po što nižoj cijeni (efikasnost) i dati im to bez kršenja bilo njihovih bilo tuđih prava (pravednost). Intervencija to ne može. Više primjera i detalja u naknadnim člancima na ovu temu.

Na slici: Solin/Salona, rodno mjesto hrvatske kritike urbanizma. Današnji izgled poprimio nakon kongresa domaćih neourbanista koji se tu održao cca 614 AD :D

About these ads
Ovaj unos je objavljen u svjetskom tisku. Bookmarkirajte stalnu vezu.

17 Odgovora na Ptičja perspektiva je pogrešna perspektiva (protiv urbanizma)

  1. makar se slažem sa Vašim postovima, ovaj put se moram usprotiviti!

    ne mogu ignorirati činjenicu da niste spomenuli problem poznat kao “Tragedy of the commons” te da ga pokušali diskutirati u postu. mislim da bi post “držao vodu” kada bi cijelo područje grada imalo jednog vlasnika, ali kako im ima više, svatko će gledati svoj osobni interes i čak potplaćivati da baš njegova zemlja bude ta u kojoj je dozvoljena najgušća izgradnja.

    tko god da će svojevoljno “žrtvovati” zemlju za parkove, vrtiće i škole, uglavnom će imati nečistu savjest i neće to raditi iz altruizma, ako će takvih uopće i biti.

    • Simun kaže:

      Tvojim, ne Vašim. Dajte ljudi manje formalno :)

      “Tragedija zajedničkog” je prisutna samo tamo gdje smo svi zajedno vlasnici, kao npr parkovi i slično. Bilo bi dobro da je što manje takvog zemljišta sa nedefiniranim vlasničkim odnosima. Samo privatnim zemljištem se može racionalno upravljati.

      Inače, u nekim zemljama, npr vidio sam to u Londonu, postoje privatni parkovi otvoreni za javnost. Na ulazu stoji tabla pod kojim uvjetima se park smije koristiti (npr ne šetati pse, ne gaziti cvijeće, ne boraviti poslije 22 sata) i to funkcionira bez problema. Vidio sam i nekoliko privatnih ulica.

    • Ja ću Vi-kati, ali isto kao Šimun, što se mene tiče možemo na ti.

      >svatko će gledati svoj osobni interes i čak potplaćivati da baš njegova zemlja bude ta u kojoj je dozvoljena najgušća izgradnja.

      Čini mi se da ste napravili jednu grešku u logici – na potpuno slobodnom tržištu ne bi bilo “dozvola” i tako vlasnik ne bi imao koga potplaćivati.

      > tko god da će svojevoljno “žrtvovati” zemlju za parkove, vrtiće i škole, uglavnom će imati nečistu savjest i neće to raditi iz altruizma, ako će takvih uopće i biti.

      Moguće, ali kakav god rezultat iz toga izađe, sa mnom nema veze (osobno slobodan sam birati da li ću ići u taj njegov park ili ne, a ako mi se ne sviđa, neću). Možda to zvuči sebično, ali usporedite to s poreznikom koji zidaru u kasnim 40-im koji očajnički pokušava uštediti za penziju kaže “daj mi tisuću kuna, treba nam za jako lijepi javni park”.

  2. Marko Kristof kaže:

    Kao vecina neekonomista koja se naziva liberalima, opet si napravio logicku pogresku i to ponovno post hoc ergo propter hoc.

    No ne krivim te, jer argumenti koje ovdje koristis “protiv urbanizma” mogu pasti na pamet samo stanovnicima u svijetu vrlo rijetkih rezerva u kojima se renta od nepokretne imovine ne oporezuje na svom izvoru – vrijednosti te iste imovine. Vjerovao u to ili ne, oporezivanje zemjisne rente ozivljava i stvara trziste nekretnina, a jedinicama lokalne uprave omogucuje nenasilno planiranje izgradnjom prometnica, zeljeznica, skola i ostalih javnih usluga.

    Problem s hrvatskim “urbanizmom” (stavljam ga pod navodnike jer ga se samo u rijetkim primjerima tako moze zvati) je upravo cinjenica da propisi trzistu daju pogresne signale. Komunalni doprinos(KD), kojeg je nuzno uplatiti za dobivanje gradjevinske dozvole je previsok pa je JLSovima u interesu odobravati izgradnju jedinica s visokim koeficijentom izgradjenosti. Osim sto je izvor korupcije u prostornom planiranju, KD i povecava cijenu nekretnina jer ga investitori prebacuju na krajnje kupce. Sa druge strane, porez na imovinu, kojeg najveci americki liberalni ekonomist Henry George (preporucam njegova djela, ili bar clanak na wikipediji) naziva jedinim pravednim porezom, JLS ove motivira na izgradnju infrastrukture. Naime, porezni prihodi poreza na imovinu ovise o cijeni nekretnine, dok skole, ceste, vrtici, komunalna, zeljeznicka i tramvajska mreza povecavaju cijenu nekretnina.
    U slucaju prostornog planiranja cijenovna alokacija resursa moze funkcionirati tek kada se uspostavi javna kontrola nad zemljisnom rentom.

    • Simun kaže:

      Nešto ne valja s tržištem ako ga država mora poticati. Tržište nekretnina funkcionira sasvim dobro i bez poticaja (a funkcioniralo bi i bolje bez spoticaja: poreza na promet nekretnina i drugih).

      Nešto je perverzno u državi koja kaže “oporezovati ćemo ti nekretninu, ali to je zapravo za tvoje dobro jer će nas natjerati da radimo bolje ceste”.

      Zamisli roba kojem vlasnik kaže: ti si moj rob, ali ako budeš dobro radio ja ću se dobro brinuti za tebe.

    • > svijetu vrlo rijetkih rezerva

      Oprosti, ali ne razumijem što to znači?

      > Vjerovao u to ili ne, oporezivanje zemjisne rente ozivljava i stvara trziste nekretnina, a jedinicama lokalne uprave omogucuje nenasilno planiranje izgradnjom prometnica, zeljeznica, skola i ostalih javnih usluga.

      Ne znam da li je to cjepidlačenje, no tržište je postojalo prije poreza, pa zato ne možemo reći da porezi stvaraju tržište. Ono s čime se slažem je da porezi *prisiljavaju* vlasnike na cirkulaciju nekretnina.
      Da, točno je da to sprječava gomilanje i stvaranje klase ljudi bez zemlje u društvu gdje nitko nema inicijativu prodati zemlju (osim ako želi potrošiti više nego što ima na štednji), ali prisila je problem jer onom tko nema prihoda takav porez onemogućava da ostane u posjedu zemlje, što nije ništa manje nepravedno. Pročitat ću malo više o Georgismu, no zasad ne vidim da nudi definitivno rješenje.

      BTW, ako škole i ostalo povećava cijenu nekretnina i ako to onda povećava poreze na iste, kako oni s manjim prihodima mogu ostati u susdjedstvu u kojem porezi rastu? Ne bi li bili prisiljeni prodati ili iznamiti tu nekretninu? Tu vidim problem. Da ne kažem da možda povrh svega ne želim (recimo) školu jer (recimo) nemam djece školske dobi.

  3. ja kaže:

    Mislim da je urbanizam u nekoj mjeri potreban. Pogledaj u sto se Vir pretvorio.

    • Problem lošeg upravljanja države ne može se riješiti još većom ulogom države.
      Vir (ne znam situaciju, ali sigurno nije dobro) je takav zato što je zemljište umjesto privatniku ili privatnicima pripadalo državi, a građani su izabrali lopove koji su krali, muljali i (uz naknadu) isto dozvoljavali nekim svojim biračima.
      99% sam siguran da je ono što se tamo dogodilo bilo na državnom tj. društvenom zemljištu, jer da je bilo na privatnom, netko bih ih tužio (1% ostavljam za mogućnost nefunkcioniranja pravne države) i ne bi mogli tako dalje nastaviti.
      Da se državnim zemljištem upravlja transparentnije (npr. da postoji dionička firma Državno Zemljište i da svatko od rente i prodaje dobije idealni dio), siguran sam da bi milijuni dioničara iskazivali nezadovoljstvo u svakom slučaju korupcije ili rente i prodaje ispod cijene, a nitko ne bi preživio muljanje bez tužbe dioničara. To tako nije jer ne odgovara bitangama na vlasti. U interesu političara je da se s državnim zemljištem može muljati i krasti, ili u prijevodu “strateški interes”.

      • ja kaže:

        U takvim slucajevima nije cak ni rijec o losem upravljanju drzave, nego apsolutnom nepostojanju istog. Ne zagovaram apsolutnu diktaturu, nego postojanje osnovnih pravila prilikom izgradnje. Da je drzava/zupanija/opcina na Viru parcelirala zemljiste i tako ga prodavala, uz napomenu koeficijenta izgradjenosti parcele i tako prodavala ljudima parcele na kojima smiju graditi kuce kakve zele, ne bi se dogadjala situacija u kojoj cesta (ako uopce postoji) ne vodi nigdje ili zavrsava u necijem dvoristu.
        Realno, tesko da ce jedna privatna osoba posjedovati toliko zemljiste (npr. Vir), da bi se to moglo optimalno iskoristiti.

        Uzmimo imaginarnu situaciju da drzava nije bila vlasnik Vira, nego je pocetna situacija hrpa privatnih vlasnika sa konfusno parceliranim zemljistima. Mislis da bi se ljudi dogovorili o razmjeni ili prodaji pojedinih parcela kako bi se mogla provuci smislena infrastruktura.

        Inace, situacija sa Virom je takva jer se tamo u vrijeme Jugoslavije (zbog iznimno slabe napucenosti) trebala graditi nuklearna elektrana. Posto su lokalne vlasti bile protiv toga, pocele su jeftino prodavati zemljiste bez potrebe ikakvih dozvola za gradnju, kako bi se prostor sto prije naselio, te bi se moralo odustati od nuklearke.

    • zonasumraka kaže:

      @ja
      i kako to utječe na tebe? vrijeđa ti oko kada gledaš google maps? jesi li ti vlasnik Vira? ili je sve to “naše”?

      • josip kaže:

        Ja sam recimo porijeklom iz Kastela koja imaju slican problem.
        Neznam za stanovnike Vira, ali znam da stanovnike Kastela itekako vrijedja urbanisticki kaos i opca nebriga koja su neada krasna primorska mjesta pretvorila u ruglo.

  4. Jedan detalj mi je pao na pamet čitajući ovo o urbanizmu. Država i zemljište su usko vezani, ako ništa drugo činjenicom da je raspoloživo zemljište ograničeno granicama države. S druge strane, zemljište (i nekretnine na njemu) predstavlja jedno specifično vlasništvo, različito od većine drugog, jer posjed zemlje nije jasno uočljiv, za razliku od većine druge imovine.

    Stoga je uloga države dosta bitna, ako ništa drugo da rješava vlasničke sporove, za što je od kritične važnosti dobra evidencija pravnih odnosa. Kad bi se vlasništvo nad nekretninama u potpunosti prepustilo samo pojedincima (i tvrtkama), vraćamo se u srednji vijek gdje vlada pravo jačega.

  5. nbakic kaže:

    Mislim da je ovdje greška u radikalnoj interprtaciji. Ovdje se radi o tome da je komunikacijska/informacijska/katalizatorska vrijednost u sustavu daleko veća za cijelu zajednicu nego ‘obična’ nekretninska vrijednost za neke.

    Pogledajmo primjer semafora na ulicama. Oni su javni. Vjerojatno ćemo se složiti da su korisni (omogućavaju veću protočnost, čak i radikalno, jer je alternativa vjerojatno zagušenje, sigurnost, manju potrošnju goriva itd.). Recimo da na nekom raskršću teorijski nema mjesta postaviti semafor nego na nekom ficleku privatnog zemljišta. Što napraviti?

  6. vmiljenko kaže:

    Čovjek koji je protiv urbanizma, ma mislim…;)))

  7. josip kaže:

    Moram priznati da se cudim autoru na ovom osvrtu i da je smatram previse ekstremnom. Naime, ono sto je osnovna idelja vodilja u antiurbanistickom razmisljanju je da ce nevidljiva ruka trzista sve to skupa urediti i stvoriti parkove, efikasne prometnice, rasterecenje guzve i sl. A to je potpuni nonsens.
    Pokusati cu dati analogiju sa sotwareom…jer je autor i sam u toj struci. Tko je god radio na projektima u kojima je konacan proizvod produkt rada vise od 10 ljudi znade da ako se ti ljudi prepuste sami sebe, konacan proizvod ce izgledati pa hajmo kazati kao invalid. Isto je i sa gradovima….prepustimo stvari samim gradjanima, i dobiti cemo u blagu ruku slamove.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s