U organizaciji libertarijanske mreže Sloboda i prosperitet TV i Adriatic instituta za javnu politiku i u suradnji sa Klubom knjižare Nova, u četvrtak, 31. 5., u 19h, u prostorijama knjižare “Nova” u Osijeku održat će se promocija knjige “Sloboda izbora” dr Miroslava Prokopijevića. Promociji će prisustvovati autor. Više…

—

U sljedećih tridesetak dana će u Zagrebu biti održano nekoliko događaja i susreta koji Vam mogu poslužiti da se pobliže upoznate sa idejama slobodnog tržišta i ljudima koji ih zastupaju. Poredano kronološki, a vjerojatno i po “težini” predavača:

• 26.4 Zadnji četvrtak u mjesecu
  Ovo je omanji skup koji se, sad već skoro tradicionalno, održi jednom mjesečno u Zagrebu. Rasprava amatera, bez dnevnog reda. Sutra će nas konačno poslužiti vrijeme pa možemo i na terasu.
• 8.5 Austrijska škola ekonomije: osobni pogled

  Utorak, 8. svibnja 2012, 17:30 sati, Pravni fakultet, Trg maršala Tita Kazališni trg 3, dvorana 3

  Kako i dolikuje zadrtim libertarijancima, susret s Alasdairom Macleodom, starijim suradnikom zaklade Goldmoney i Michaelom Checkanom, utemeljiteljem i direktorom tvrtke Asset Management, Sjedinene Države, bit će poluneformalan i vrlo prilagodljiva sadržaja. Spomenuti dvojac dugogodišnji su sljedbenici i zagovaratelji Austrijske škole ekonomije, a u Zagreb dolaze kako bi sudjelovali na 2. konferenciji o investiranju u zlato koja će se održati dan nakon “Austrijskoga” susreta na Pravnom fakultetu.

  Više na Austrijanci.com

• 24.5 Free Market Road Show
  Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5, Zagreb, 9:00-15:00

  Ovo organiziraju strane fondacije i instituti i biti će sva sila domaćih i stranih predavača… više o događaju na službenoj stranici i Facebooku.

Za svakoga po nešto! Vjerujem da nema opasnosti od predoziranja, pa ću ja otići na sva tri.

Tako da me zanima što mislite, kako malo popularizirat ove stvari. Da kupimo radio stanicu i puštamo piratski radio iz nekog kombija? Ili TV sad kad su nam oslobodili analogne frekvencije? Jedna stvar ne isključuje nužno drugu pa je na anketi moguće označiti više stvari, a možete ostaviti i komentar. Rezultati nikoga ne obvezuju, naravno.

Evo i popis TOP 10 najbogatijih Hrvata:

1. Ivica Todorić 3,7 milijardi kuna
2. Obitelj Besnier 1,9 milijardi kuna
3. Obitelj Lukšić 854 milijuna kuna
4. Emil Tedeschi 833 milijuna kuna
5. Ante Vlahović 460,7 milijuna kuna
6. Plinio Cuccurin 291 milijun kuna
7. Anđelko Leko 275,7 milijuna kuna
8. Milan Artuković 229 milijuna kuna
9. Marinko Zadro 224,9 milijuna kuna
10. Dražen Bobić 187,2 milijuna kuna

Prvi na listi je vlasnik trgovačkog lanca i povezanih firmi. Kako više nemamo puno tvornica, simbol obespravljenog i izrabljivanog radnika je postala upravo radnica u njegovim trgovinama. Priča tako kaže da su plaće damo jedva 3500 kn mjesečno, da radnici teško i naporno rade dok vlasnik živi u dvorcu i bogati se na njihov račun. I kaže da je upravo njegovo neizmjerno bogatstvo dokaz da izrabljuje radnike i da bi ih, da to želi, mogao platiti bitno više. I zato su razne redistributivne politike opravdane.

Moja primjedba, kad god netko to spomene, je da čak i kada bi uzeli najbogatijem čovjeku u Hrvatskoj sve što ima i razdijelili narodu, svatko bi dobio mizeran iznos. Računajući po gornjim brojkama, 3,7 milijardi kuna podijeljeno na 4,4 milijuna stanovnika je čitavih 840 kuna po glavi. Svih deset sa gornje liste su zajedno teški 9 milijardi kuna, što bi, ako se podijeli, donijelo svakome od nas bestijalnih 2.000 kn iliti 270 eura. Dovoljno za jednu petinu kvadratnog metra jeftinijeg stana, dvije godine star iPhone ili možda čak registraciju jeftinijeg automobila na godinu dana. No, taj život u obilju ne bi dugo trajao. Već sljedeća godina bi bila problem, jer ne bismo imali više što redistribuirati. Zapravo, već sljedeća plaća bi bila problem jer bogatstvo ovih gore ljudi nije u gotovini nego u udjelima u firmama, kapitalu koji radnice s početka priče kombiniraju sa svojim radom da bi iz mjeseca u mjesec zaradile plaću. Kada bi taj kapital bio razdijeljen i potrošen na stanove ili aute, odakle bi došla sljedeća plaća?

Kako god okrenemo, imovina bogataša je kap u moru želja i “potreba” socijalističkog čovjeka (homo socialistikus croaticus). Recimo, za mirovine treba oko 3 milijarde kuna mjesečno. Uzmimo najbogatijem Hrvatu sve što ima i pokrili smo mjesec dana mirovina. Uzmimo svoj desetorici sve što imaju i možemo pokriti deficit proračuna ove godine. A što dogodine?

P.S. Sutra je točno godinu dana od prvog “pivo & kapitalizam” sastanka. Nadam se da se vidimo. Sastanak je otvoren za javnost pa ako vas ove teme zanimaju svratite. Od 21h na dalje.

Visoko obrazovanje postaje stadion na kojem ljudi ustaju ne bi li bolje vidjeli, a na kraju svi stoje i jednako loše vide.

Profesor Šikić je sindikalist (dakle, ljevičar) i profesor matematike (dakle netko tko mora razmišljati rigorozno). Što dovodi do ovakvih pomalo neugodnih zaključaka za sindikat. Sa zanimanjem očekujem reakciju ovih što su okupirali fakultete na njegov post (nadam se da će ga vidjeti, blog je novi, proslijedite link).

Vidim dosta novih posjeta, ako ste ovdje prvi put evo par starijih postova koji bi vam mogli biti zanimljivi:

• Neoliberalni kapitalizam u Zagrebu
• Treba nam porez na nezaposlenost!
• Ptičja perspektiva je pogrešna perspektiva (protiv urbanizma)
• Kako tržište rješava problem diskriminacije
• Sardine u Srbiji (o komparativnoj prednosti)

– U svakom slučaju, jasno ti je da ću te morati plaćati na crno. Mislim ako ti prođeš, jer ima vas ko pljeve.

Da, da, slaže se u dahu bijela djevojčica. Nervozno poteže svoj konjski repić povezan gumicom.

To bi ti bilo oko 1.400 kuna, smjene kako ti ja kažem. Za početak, a poslije ovisi o tebi, kaže on. Zvat će je ako nju odabere. Ustaje. Ona se smješka i ponizno se zahvaljuje. On dodaje konobaru novac za svoje piće, ali ne za njezin čaj. Odlazi. Mala stavlja glavu u ruke. Meni je neka knedla u grlu.

Zanima me sada samo to da nam Vlada kaže hoće li ovakve bitange od gazdi skupa s nama u EU i može li se ova djevojčica sutra u Hrvatskoj nadati nečemu od života.

Zašto je čovjek koji nudi nekome posao bitanga? Probajmo rekonstruirati tok misli koji vodi do toga. Novinarka je vjerojatno povezala cijenu kave koju pije i iznos koji je ponuđen konobarici. Kava u centru Zagreba je relativno skupa, novinarka je možda platila 2-3 eura, a punuđena neto plaća od 200 eura je stvarno mala u odnosu na zagrebački prosjek koji je prema službenoj statistici blizu 900 eura (neto). Malo nagađanja o broju prodanih kava i lako je doći do zaključka da se konobarice isplate za dan-dva, a ostalo ide u džep gazdi koji onda šleperima odvozi ekstraprofit. Dakle, bitanga. Drugi razlog za tu pogrdu je možda to što je ponudio plaću na crno. U raspravi koja upravo traje oko uvođenja nove vrste kase, koja ne dopušta poništavanje jednom izdanog računa (takozvane fiskalne kase), izašlo je na vidjelo da su najveći utajivači poreza navodno upravo kafići.

Meni priča tu počinje biti sumnjiva. Ako se netko bezobrazno bogati na niskim plaćama, zašto ne plati barem porez? Ili ako se već bogati na utaji poreza, zašto ne isplati barem normalne plaće? Vidim dva moguća odgovora. Prvi je da su vlasnici kafića natprosječno pohlepni, više od drugih poduzetnika, i natprosječno uspješni u minimiziranju troškova. To je teško povjerovati. Druga mogućnost je da nešto nije u redu sa pričom o njihovim ekstraprofitima. Vjerujem da je točno ovo drugo. Po komentarima koji su popratili najavu uvođenja spomenutih kasa izgleda da većina razmišlja slično kao novinarka koju sam citirao. Primjer sa forum.hr:

Tako da je fiskalna blagajna jedno elegantno rješenje i potpuno je podržavam. Pun mi je kufer vlasnika birceva koji non stop kukaju kako im je teško i žive “na rubu” a prvi su na granici kad treba ići na skijanje i zadnji kad se vraća. Znam ih nekoliko i ništa im ne fali a lova od kave, lošeg piva i vina samo ide i ide. Proračun bi bio deblji za 20 milijardi najmanje kad bi svi plaćali porez a i tada ne bi trebao biti tako visok.

Najbolji su mi ti likovi koji kukaju kako je to skupa investicija. Ne znam koliko košta ali i da je 1000 eura jednokratno nije puno. Za promet koji ostvari prosječan birc to je sića. I svaki vlasnik birca koji kaže da mu loše ide laže. Laže jer još nisam vidio niti jednog da radi po cijeli dan ne bi li zamijeno konobare i još niti jednog nisam vidio da vozi auto vrijednosti manje od 200 000 kuna.

Autor gore napisanog nije svjestan da zapravo zagovara snižavanje vlastitog životnog standarda. U raspravama o ovoj temi prevladavaju emocije (zavist i ljubomora). Mislim da je to zato jer se komentatori fokusiraju detalje kao što su automobili, a ne vide krupnu sliku. Vide trenutak — u kojem netko utaji promet i plati manje poreza — a ne vide da rezultat mnoštva takvih utaja nije bogaćenje utajivača nego niža efektivna porezna stopa, to jest, niže cijene za potrošače.

Moj tok misli o kafićima:

1) Legitimna je primjedba da nije pravedno da netko plaća poreze a netko ne, ali zapravo stvar nije crno-bijela. Može se braniti teza da nije pravedno da netko umjesto državno propisane stope X plaća efektivno stopu X-Y. Može se braniti tvrdnja da je to nemoralno, ali može se braniti i tvrdnja da je porez općenito nemoralan. Ne želim se zadržavati na tome, ovdje imam drugu poantu. Podrška uvođenju kasa se oslanja na mržnju prema smutljivcima, ali (ako sam ja u pravu) Y ne ide u džep poduzetniku nego potrošaču.

2) Nije istina da su kafići dobar biznis zato što vlasnici voze dobra kola. Ono što ljudi zaboravljaju je da se kafić ne pokreće sa jednom džezvom i tri stolice, pa se od zarade kupuje još stolica i stolova, aparati i veći izbor pića. Čast iznimkama, ali otvaranje kafića u pravilu zahtjeva nezanemariv početni kapital. Dobri auti su najčešće došli sa istog mjesta odakle i taj kapital – prethodnog posla, ženinog miraza, kredita.

3) Povrat na kapital nije isto što i promet ili profit. Naivno računanje razlike između nabavne cijene kave i prodajne cijene šalice u kafiću, kao i tvrdnja da neki poduzetnici imaju vlastiti prostor pa ne plaćaju najam, pokazuju da komentator ne razumije da cilj nije ostvariti promet, pa čak niti profit u nekom iznosu koji je veći od prosječne plaće, nego povrat na uloženi kapital. Vrhunski automobil je moguće uzeti u najam (leasing) za nekoliko tisuća kuna mjesečno, ali kafić koji je u plusu par tisuća kuna mjesečno nije dobra investicija gazdi ako je ovaj u njega uložio 100.000 eura. Bolji prinos bi imao u banci čak i u apsolutnom smislu, a posebno kad uračunamo rizik.

4) Ista sila koja ruši cijene konobarima (velika ponuda radnika) ruši cijene i kafićima, jer i njih je puno. Upravo zbog toga što ih ima na svakom koraku možemo pretpostaviti da je situacija u kojoj netko otvori kafić i od profita kupi dobra kola danas rijetko slučaj. Ništa što ima veliku konkurenciju nije visokoprofitabilno. Profit leži u ekskluzivnosti, nišama, monopolima — kad jedini imate nešto: tehnologiju, informaciju, lokaciju (u slučaju kafića).

5) Tehnologija utaje nije nešto ekskluzivno, što znači da ona ne može biti izvor profita. Zamislimo da svi kafići plaćaju sav porez i odjednom otkriju tehnologiju utaje. Što se događa? Skoči im profitabilnost, što ujedno potakne druge igrače da se uključe u taj biznis. Otvaraju se novi lokali, pekare i frizerski saloni se preuređuju u kafiće… i to traje, ponuda raste a cijene padaju sve dok se profitna stopa ne smanji na uobičajenu s obzirom na rizik. To znači da će prinos dugoročno biti isti kafićima (koji ne plaćaju porez), frizerskim salonima (koji plaćaju sav porez) i pekarama (koje utaje svaki drugi račun i tako plaćaju pola poreza). Visoka profitabilnost se ne može sakriti od tržišta. Nije bitno kako si ju postigao, uskoro te počne ganjati kapital u potrazi za prinosom. Prednost možeš zadržati samo ako jedini imaš nešto.

6) Dakle, ako se kafić koji utajuje porez ne može obogatiti na tome, onda je utaja poreza skoro ista stvar kao i niža stopa poreza.

7) To znači da je početak utjerivanja starog poreza po efektu ekvivalent uvođenju novog poreza. Da bi sačuvali spomenute niske profitne stope vlasnici kafića će morati ili smanjiti troškove ili dići cijene. S obzirom na to da su samo jedni od poslodavaca teško će moći smanjiti troškove rada. Troškovi režija su fiksni. Ostaje dizanje cijena usluga i/ili smanjivanje najma. Primjetite da se tako utjerivanje poreza vlasnicima kafića zapravo pretvara u porez na potrošnju ili porez na imovinu, s tim da je dizanje cijena vjerojatniji ishod. Ono što se u visokokonkurentnoj djelatnosti kao što je ugostiteljstvo ne može dogoditi je apsorbiranje poreza kroz nižu dobit – ona je već toliko niska da će se kafić koji ne uspije prebaciti novi trošak na nekoga morati zatvoriti.

8) Efekti na državnu blagajnu ovise o elastičnosti potražnje. S obzirom na kulturu kafenisanja nije za očekivati prestanak potrošnje, ali za očekivati je pad. Nije sigurno da će bolja naplata poreza na manjoj potrošnji donijeti u proračun više novca nego lošija naplata na većoj potrošnji, ali moguće je. Međutim, potpuno je jasno da bolja naplata poreza ne može potaknuti gospodarski rast. To valjda ne treba dokazivati. Manje novca potrošačima ne može pozitivno utjecati na investicije poduzetnika.

9) Ono što je također sigurno je da prebacivanje troška na potrošače smanjuje njihov životni standard. I tako na kraju dolazimo do toga da će zazivanje da se vlasnike kafića lupi po džepu najvjerojatnije dovesti samo do toga da se nas, potrošače, lupi po džepu.

Možda nisam u pravu. Moji zaključci se temelje samo na dva podatka: činjenici da gdje god da se okrenem vidim kafić i ponudi koju je dobila djevojka sa početka teksta. Za razliku od novinarke, ja mislim da su bitange prilično ravnomjerno raspoređene po svim zanimanjima. Mora postojati neki dublji razlog zašto je vlasnik kafića ponudio baš 1.400 a ne, kad je već eksploatator bez obzira, 1.300. Isto tako mora postojati razlog zašto nije ponudio 1.500. Sigurno bi, ako drugi već nude tako malo, za 100-200 više mjesečno dobio zadovoljniju radnicu koja će privući više mušterija. A što je 200 ekstraprofitliji? To je manje od pola tanka benzina.

Dublji razlog je konkurencija. Tržište kontrolira i cijenu kave i cijenu rada konobara. Svejedno je je li pojedinačni vlasnik bitanga ili dobrotvor, on jednostavno nema autonomiju u tim stvarima. A ako nije kriv za to za što ga optužujemo, onda uvođenje ovih kasa neće te “nepravde” ispraviti. Naprotiv, imati će kontraefekt. Manja konkurencija među kafićima (jer će neki propasti) može za potrošače značiti samo više cijene. A manje poslodavaca znači i manje natjecanja za radnu snagu. Ako se smanji broj kafića, sljedeća djevojka koja dođe na razgovor neće dobiti ponudu od 1.500 (jer broj djevojaka se nije smanjio) nego 1.300.

Zaključak: “uvođenje reda” se predstavlja kao nešto gdje svi dobivaju, ali imajte na umu da se zapravo radi o smanjivanju konkurencije i svemu što ide s tim.

Fiskalna kasa

Ova je godina godina uvođenja reda na tržištu. Više neće biti moguće da poduzetnicima i obrtnicima netko ne plaća za njihove usluge i još se time hvali. – kazao je ministar Gordan Maras.

Gornji citat je primjer raširenog mišljenja da je uzrok nelikvidnosti to što neki ne žele platiti odrađeno. Mislim da je prilično jasno da to ne može biti problem na razini sustava. Onaj tko ne želi platiti je jednostavno prevarant. Da bi neplaćanje s ciljem stjecanja osobne koristi poraslo potrebno je da poraste uspješnost prevaranata. Zašto bi se to dogodilo? Normalni tržišni mehanizmi rade protiv toga. Plaćanje na vrijeme se cijeni i donosi vam ugled, popuste i poslovne prilike. Neplaćanje vas čini nepoželjnim partnerom i to jednostavno ne može biti način funkcioniranja firme koja misli opstati. Državna intervencija tu gotovo i nije potrebna: srednjovjekovni trgovački sudovi u evropskim sajmišnim gradovima su bili neobavezni, ali jao reputaciji trgovca koji ne pristane na arbitražu i ne povinuje se presudi. Prevaranata je bilo i biti će ih, ali oni ne mogu imati sistemski efekt.

Što nam ostavlja drugu mogućnost: da se neplaćanja događaju jer stranke u ugovoru žele ali ne mogu platiti. To je zanimljiviji slučaj. Odmah je vidljivo da najavljene državne intervencije koje će propisivati rok plaćanja od 30 dana (ili koliko već) ne mogu po ovom pitanju postići ništa. Onaj tko nema novca, nema novca. Vjerovnik može čekati ili pokrenuti stečaj.

Preuzimanje rizika je sastavni dio poduzetništva, a rizik da druga strana neće moći platiti je jedan od tih rizika. Nema načina da se on eliminira. Svake godine se pokrenu tisuće novih firmi, a (manje poznato) jednak broj ih propadne. Poduzetnici griješe, pogrešno procijene potražnju ili konkurenciju, preinvestiraju se. Neplaćanje je u velikom broju slučajeva dio procesa propadanja firme. Na tržištu mora biti neplaćanja, to je jednostavno sastavni dio igre, a jedini način da ga država ukine je da zabrani i samo poduzetništvo.

Nije potpuno nezamisliv neki scenarij u kojem država naloži svim naručiocima roba ili usluga da pri samoj narudžbi polože na posrednički (escrow) račun novac za plaćanje naručenog, što bi onda bio neki malo sigurniji oblik plaćanja unaprijed. To je zamislivo, ali žele li sami tržišni sudionici tako nešto? Taj način osiguravanja plaćanja je moguć i danas. I ne samo taj, postoje bankovne garancije, prodaja potraživanja i drugi, svaki od kojih ima svoju cijenu i primjeren je u nekoj situaciji. Zašto očekivati da će država znati bolje od onih o čijem se novcu radi, odnosno da će njeno “one-size-fits-all” rješenje biti na bilo koji način superiornije?

Na kraju krajeva, odlučan pokušaj da se spriječi neplaćanje bi neke poslovne modele potpuno ukinuo. Banke, recimo, ali i bilo koga drugoga tko prodaje obročno, na rate, s odgodom plaćanja. I banka i prodavatelj građevinskog materijala na šest rata, dućan koji prodaje na čekove, i mnogi drugi, svjesno preuzimaju istu vrstu rizika — kreditni rizik.

Dakle, dva su pitanja: je li nelikvidnost moguće suzbiti i bi li to bilo dobro. Moguće je dekretima napraviti svašta, pa i uvesti neku vrstu plaćanja unaprijed. Ali to ne bi bilo dobro. Najbolja stvar koju država može poduzeti u vezi nelikvidnosti je: ništa. Plaćati svoje račune na vrijeme, a tržište pustiti da se samo čisti od drugih neplatiša. Glavna pretpostavka iza poziva na intervenciju je da tvrtke odugovlače s plaćanjem jer ne žele platiti, što jednostavno ne može biti istina.

1) da im je dobro išlo i prije EU
2) da bi im dobro išlo i da nisu u EU
3) da je zemljama koje stvarno nisu u EU također išlo i ide dobro

Recimo, prvo što sam izguglao tražeći BDP Moldavije:

Stope rasta članica i nečlanica EU oko 2004

Hm, što je bilo u Moldaviji 2005? Da nije neko trvenje s Transdnjestrijom? Web alat za usporedbe je vrlo zgodan i moguće je dodavati i druge zemlje pa sam ih i dodao. Možete se s tim poigrati ovdje. Znam, BDP je loša mjerna jedinica i tri godine i nisu neki period, ali ono što upada u oči je da se 2004 nije dogodilo ništa posebno. Zemlje koje su ušle u EU (Slovenija, Poljska) su nastavile rasti, baš kao i zemlje koje nisu ušle u EU. Odrezao sam period od početka krize nadalje, iako je i taj informativan.

Stvarno je glupa ta (raširena!) ideja da je gospodarski rast moguć jedino u EU, da nam ako ne uđemo u EU slijedi stagnacija ili pad. To nema nikakve veze s istinom.

Oko 1990 se raspao jedan sustav koji je držao istočne europske narode na niskom stupnju razvoja u usporedbi sa zapadnima. Nakon prelaska na tržišnu privredu ubrzao se proces akumulacije kapitala na istoku (ovaj put u produktivne svrhe, a ne vojne) i počela je rasti produktivnost i standard. To je proces koji još uvijek traje i koji objašnjava relativno visoke stope rasta na istoku. Utjecaj ulaska u EU nije moguće potpuno raspetljati iz tih stopa ali vjerujem da je, iako pozitivan, bio manji od utjecaja spomenute tranzicije i “hvatanja” zapada.

Postoji tu zrno istine. Nije sporno da se nakon drugog svjetskog rata događala urbanizacija i industrijalizacija Hrvatske. Ali ona je nastavljena, a ne pokrenuta. Mitologija preuveličava industrijske uspjehe narodne vlasti a omalovažava ili poriče podvige privatnog kapitala koji su joj prethodili. Na primjer, kaže predsjednik Društva hrvatskih ekonomista Ljubo Jurčić:

Industrijska revolucija, koja je počela krajem osamnaestog stoljeća i koja je bila temelj suvremenog razvoja, zaobišla je Hrvatsku. Krajem devetnaestog stoljeća, pa sve do drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj se razvija obrtništvo i manufaktura, ali do prave industrijalizacije nije došlo. U industrijskom društvu teško se razvijati bez razvoja industrije, a to je Hrvatskoj nedostajalo do pedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino razdoblje u kojom se razvijala industrija u Hrvatskoj bilo je od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Nemoguće je znati kojom definicijom industrije on barata, ali očito je to neka koja mu omogućuje da ignorira predratna industrijska središta poput Zagreba, Rijeke, Pule, Osijeka i drugih. Možda se ne računa industrija u većim gradovima? Moje fotografije svjedoče o njenom postojanju i u manjim mjestima:

Vapnara u mjestu Tepljuh kraj Drniša iz 1908. Pruga je sagrađena 1876 i 1888. U obližnjim rudnicima ugljena je tada radilo 800 radnika, najveća koncentracija u Dalmaciji.

Mlin u mjestu Rovišću na putu prema Bjelovaru. Godinu izgradnje ne znam. Vidi se da je armiranobetonski dio sprijeda nov i da je ostatak zgrade dosta stariji.

Ciglana u Bunjanima nedaleko Ivanić-Grada. Godinu izgradnje ne znam, sudeći po ukrasima sigurno je predratna.

Mlin u Štefanju kod Čazme. Godinu izgradnje ne znam, ali zbog nedostatka vertikalnih betonskih ukruta vjerojatno je stariji od 1910.

Tvornica i radnika je očito bilo dovoljno da Zagreb već 1920 dobije komunističkog gradonačelnika (što se državnoj vlasti i nije baš svidjelo, pa je domaći Allende uhapšen nakon samo šest dana). Tko zna, možda bismo u protivnom imali vlastiti Crveni Beč? Iste godine u Hrvatsku se vratio Daimlerov test-vozač Josip Broz i zaposlio se kao radnik na stroju u Velikom Trojstvu kraj Bjelovara. Kasnije je radio i u brodogradilištu u Kraljevici i drugdje. Što je taj budući Staljinov agent radio u tim mjestima ako tamo nije bilo industrije? Radio je isto što i u Sisku 1907-1910: bio je tvornički radnik, proleter, i agitator.

Na slici niže: “Granik”, parna dizalica u Sisku postavljena 1903 godine. Mjesto tajnog okupljanja članova i simpatizera KPJ sve do 1941.

Ako gornji primjeri nisu dovoljni, postoji još nešto što se ne uklapa u “mit o postanku”: 3.000 km željezničkih pruga u Hrvatskoj. Znate li koliko je od toga sagrađeno nakon 1945? Nula kilometara! (Dobro, par desetaka. Usporedite sa ukupnom duljinom.) Pruge su starije ne samo od druge Jugoslavije nego uglavnom i od prve. Kako je putnički promet tada bio zanemariv, to svjedoči o raširenosti industrije.

S vremenom je sjećanje na predratno doba izblijedilo, a narodna su imena poduzeća (može li narodnije od “Đuro” ili “Rade”?), potpomognuta upornim a slabo informiranim ekonomistima, učvrstila mit o stvaranju jugoslavenske industrije iz ničega. Međutim, čim zagrebemo malo ispod površine vidimo drukčiju sliku: skoro svako poznatije domaće poduzeće ima temelje u kapitalističkim poduhvatima predratnog doba. Nekoliko primjera:

• Janko Gredelj – utemeljena je 1894. godine kao glavna radionica Mađarskih državnih željeznica za popravak i glavni pregled parnih lokomotiva
• Rade Končar – osnovan 1921. kao podružnica Siemens AG u Zagrebu
• Marijan Badel – tvrtka koju je 1862. osnovao Franjo Pokorny
• Đuro Đaković – osnovan 1921. kao “Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi”, domaćim i dijelom mađarskim kapitalom
• INA – nastala od rafinerije u Rijeci koja je utemeljena 1882. od strane bečkog dijela obitelji Rothschild, a zbog prerade kaspijske nafte
• Josip Kraš – osnovana 1911. u Zagrebu kao Union d.d. tvornica slatkiša

Nakon drugog svjetskog rata sva je postojeća industrija, a bilo je nje prilično, ukradena vlasnicima (nacionalizirana), preimenovana, i nastavila je s radom. Postavlja se pitanje: u redu, ako komunisti i nisu započeli industrijalizaciju, i ako su početni kapital ukrali, možemo li im priznati barem daljnji razvoj?

Rade Končar, na primjer, je s vremenom postao velika firma koja je svoja rješenja izvozila diljem svijeta. Ali imamo li razloga vjerovati da je komunizam bio ključni sastojak u tome, ili barem da je imao pozitivan utjecaj? Zar ne bi isti inženjeri bili jednako sposobni i u drugom političkom sustavu? Zar ne bi firma jednako mogla ulagati kapital u istraživanje i daljnji rast i u kapitalizmu? Iz svega što znamo možemo zaključiti da je vjerojatno da bi inženjeri bili motiviraniji a ulaganja efikasnija. Nameće se zaključak da je naš socijalizam imao efekt nagnutog tla: dok smo išli uzbrdo išli smo sporije nego na ravnom, a kad smo stali, počelo nas je vući natrag.

Nema ništa loše u nostalgiji za industrijom, ali nemojmo iz pedeset godina žestoke intervencije izvlačiti zaključke o njenoj poželjnosti – takvi su zaključci pogrešni – i nemojmo nasjedati na mit o postanku. Industrija je na ovim prostorima starija od socijalizma. Njene temelje je udarilo odricanje, štednja i poduzetnička vizija, a ne državno nasilje.

Protiv forsirane reindustrijalizacije sam pisao ovdje, a mišljenje o razlozima deindustrijalizacije ću napisati u odvojenom postu.

Isto tako kaže ministar da “želimo upravljati turističkom budućnošću, a ne da nam se turizam događa slučajno”. Ovo je uobičajena umišljenost centralnog planera koji smatra da je on jednostavno inteligentniji od tržišta i može ostvariti bolji povrat. Čovjek koji išta zna o povijesti bilo kojeg tržišta bi znao da je to iluzija. Ali ne i ministar. On želi na silu upravljati tuđim resursima kako bi ostvario bolje prinose nego mogu vlasnici. Evo njegovih najava iz tiska (crveno) sa mojim komentarima:

• smanjenje PDV-a turizmu na 8-10%

Pozdravljam svako smanjivanje poreza, bilo kad, bilo gdje, iz bilo kojeg razloga. Ne treba ovo smanjivanje gledati isključivo kao pogodovanje turizmu. Kada bi novac od PDV-a stvarno bio korišten za usluge koje pruža država (obrana, sudstvo, škole) onda bismo mogli reći da manja stopa jednoj grani znači da joj druge grane plaćaju policiju, obranu i drugo, odnosno da se radi o subvenciji. Ali s obzirom na to da porezi nemaju nikakve veze sa stvarnim koštanjem državnih usluga, mislim da se ne radi o subvenciji. Ako su realni troškovi države 10% PDV-a, onda treba tražiti da se porez spusti onome tko plaća više, a ne digne onome tko plaća manje.

• restrukturiranje kroz nekoliko godina i zatim privatizacija državnih hotela

Ovdje se već pale lampice. Treba prodati odmah. Čemu prvo dugotrajno restrukturiranje? Ako ono košta, onda je svejedno obavi li ga država pa proda po većoj cijeni ili država proda po manjoj cijeni a restrukturiranje plati kupac. Država ne može restrukturirati ni jeftinije ni brže ni bolje.

• revizija zakona o turističkom zemljištu

O ovom zakonu ne znam ništa, ali država bi trebala jednostavno prodati turističko zemljište koje posjeduje, a ne petljati sa davanjem u koncesije. Privatno turističko zemljište pak ne bi trebala tretirati drukčije od privatnog poljoprivrednog, stambenog ili trgovačkog.

• osnaživanje sustava turističkih zajednica (koje su prema ministru “najbolje što se dogodilo hrvatskom turizmu od samostalnosti”)

Turističke zajednice su parazitska i besmislena tvorevina financirana obaveznim članarinama otetim svim firmama, nešto kao gospodarska komora. Kada bi bile potrebne, firme bi ih plaćale same. Dakle treba ih ukinuti, a ne pojačati.

• izrada strategije razvoja turizma da se on ne bi “događao”

Turizam koji se događa mimo državnih planova je onaj kvalitetni i profitabilni dio. Srećom, to je veći dio. Planiranje može samo donijeti nove troškove i pogoršati uslugu.

Ako ljetujete u Hrvatskoj primjetiti ćete da je ponuda iz godine u godinu sve bolja i bolja. Više je izbora sadržaja i aktivnosti, mala mjesta su urednija, babe i didovi koji iznajmljuju su naučili nešto češkog i mađarskog, itd. Ništa od toga nema ama baš nikakve veze sa centralnim planiranjem. Da bi se uredilo neko mjesto treba kapital, a za akumulaciju istog treba vrijeme. To što infrastruktura nije baš savršena je zato što ona košta, a ne zato što je falio netko da ju isplanira. A kad imate ograničena sredstva, tko će najbolje znati kako ih upotrebiti? Pa upravo onaj tko ih je zaradio, pa zatim on i njegov susjed, pa onda oni i njihova ulica i općina. Mješanje centralne države koja će im prvo uzeti novac (što će uspjeti) i zatim ih pokušati natjerati da provode nekakvu strategiju (što neće uspjeti) može imati samo loše efekte i niti jedan dobar. Ukinimo dakle ministarstvo turizma i turističke zajednice, smanjimo poreze, i pustimo da se turizam događa.